BROJNA POGRJEŠNA TUMAČENJA O HRVATSKOM PRVOTISKU - KRITIČKI PRIKAZ

Tekst knjige analizirat ćemo slijedom autorova izlaganja.

Na 9. stranici knjige, autor u fusnoti 5. spominje književnika Zvonimira Kulundžića¹ i njegovu prvu knjigu o Kosinjskoj tiskari.² Netočna je tvrdnja da je ta knjiga bila posljednji napor u afirmaciji Kosinjske tiskare. Nakon te knjige, Zvonimir Kulundžić objavio je važan osvrt o Kosinjskoj tiskari u pretisku Prvotiska iz 1971. godine,³ a potom i knjigu vezanu uz 500. obljetnicu Prvotiska 1983. godine.⁴ Uz to, Kulundžić je objavio više od 20 znanstvenih i stručnih članaka o Kosinjskoj tiskari i nekoliko desetaka novinskih članaka, koje ovdje nećemo posebno navoditi, no dostupni su istraživačima u rukopisnoj ostavštini Zvonimira Kulundžića koja se čuva u Državnom arhivu u Osijeku. Prije Zvonimira Kulundžića o Kosinju kao mjestu prve i najstarije tiskare u Hrvata promišljali su mnogi autori kroz pjesme, novinske i enciklopedijske članke, pripovijetke i romane, folklornu građu i privatna pisma, pa su u tom smislu, prije 1958. godine i prve javne objave Zvonimira Kulundžića o Kosinju,⁵ pronađena 44 izvora.⁶ Autor nije uvažio ni druge istraživače koji su u Kulundžićevo vrijeme afirmativno pisali o Kosinjskoj tiskari, od kojih ističemo akademika Josipa Badalića,⁷ akademika Eduarda Hercigonju,⁸ Julija Derossija⁹ i druge.¹⁰

Ivan Mance objavio je četiri knjige¹¹ o Kosinju i Kosinjskoj tiskari te više od 20 novinskih i stručnih članaka. Dakle, ne govorimo o jednoj knjizi iz 1960. godine, nego o nekoliko stotina različitih izvora u razdoblju od 1695. do 2025. godine, koji na ovaj ili onaj način afirmiraju Kosinj kao prvu i najstariju tiskaru u Hrvata. Tako neshvatljivo zanemarivanje literature kod Para selektivno je i neznanstveno. To se očituje i u autorovom nepoznavanju tehničkih i financijskih aktivnosti vezanih uz organizaciju posla tiskanja Misala iz 1483.¹² Od 1963. godine znamo da je papir za Prvotisak većim dijelom najvjerojatnije nabavljen iz njemačkih mlinova,¹³ danas znamo da je na tiskanju Prvotiska radio Ambroz Kacitić jer je o tome ostavio materijalni trag u formi slijepog tiska,¹⁴ a isto tako možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti Anža Frankapana Brinjskog kao financijera Kosinjske tiskare jer na to ukazuju mnoge povijesne okolnosti i izvori.¹⁵

Nadalje, autor povijesno točno opisuje zaštitu vlasničkih, tehničkih i nakladničkih prava u vrijeme inkunabulistike,¹⁶ gdje je možda najvažnija bila dozvola ili potvrda vlasti o pravu na tiskanje, koja se potom morala navoditi u kolofonima otisnutih knjiga. Tako svaka hrvatska knjiga otisnuta u Veneciji od 1483. do 1597. godine, bez obzira na pismo (glagoljica, latinica, latinica-gotica), autora, namjenu, umjetničku razinu ili provenijenciju ima u svom kolofonu ili na naslovnici jasan podatak na latinskom jeziku (rjeđe talijanskom) da je otisnuta u Veneciji ili barem latinsku godinu s grafičkim znakom mletačkog tiskara.¹⁷ Zbog čega jedino Prvotisak nema latinske naznake ako je otisnut u Veneciji? To pitanje, iako vrlo važan pokazatelj, autor u potpunosti zanemaruje.

Na narednim stranicama autor vrlo precizno opisuje Gutenbergov izum, možda jedini u hrvatskoj literaturi donosi točne informacije o Gutenbergovoj tiskari kazujući da je tiskarski stroj zadnja i tehnički najmanje važna postaja. Glavnu ulogu igraju drugi Gutenbergovi izumi poput ručne naprave za lijevanje slova, umjetnički postupak izrade punci, lijevanje slova uvijek iste visine,¹⁸ mješavina boja itd. Nakon toga autor opisuje mogući način tiskanja inkunabule na primjeru Prvotiska. U poglavlju Slagar, str. 25. – 27., autor vrlo precizno opisuje slagarski posao naglašavajući ono najvažnije, a to je naobrazba slagara. U ovom dijelu knjige čitatelj dobiva vrlo kvalitetne informacije o mogućem načinu i tehnologiji tiskanja inkunabula.

U poglavlju Tisak dvije boje, str. 28. – 30., autor dodatno razrađuje svoja starija promišljanja¹⁹ s kojima pojavu slijepog tiska u Prvotisku grafički tumači tiskarskom tehnikom crvene pa crne boje, gdje su se, zbog potrebe tiskanja crne nakon crvene i zaštite crveno otisnutih slova, u Prvotisak umetale drvene ili metalne popune (slijepi materijal). Tom je interpretacijom slijepog tiska autor pokušao objasniti Kulundžićev slijepi tisak GBDKG BROZ Ž.²⁰ Ni taj slijepi tisak ne može se objasniti tehničkom poteškoćom tiskanja crne i crvene boje, jer on nosi svojevrsnu poruku, odnosno potpis i predstavljanje Kosinjanina Ambroza Kacitića, dok se druge slijepe otiske, koje autor ni na koji način ne obrađuje u knjizi, nikako ne može objasniti samo kroz grafičku tehniku, a istodobno se ignorira njihovo značenje, smisao ili poruka.²¹

Poglavlje Tiskarsko slovo, str. 31. – 34., autor započinje interpretacijom Vjekoslava Štefanića i njegovog rada iz 1951. godine, kojeg naziva „magistralnom studijom“.²² Na sljedećim stranicama istoga poglavlja, autor navodi citate nekih uglednih stručnjaka o našem Prvotisku, preskačući opet sve one istraživače koji su zastupali ili zastupaju Kosinjsku tiskaru i dolazi do Vjekoslava Štefanića koji kao gotovu činjenicu uzima tiskanje Prvotiska u Veneciji.²³ Danas znamo da je inicijator i promotor teze o Veneciji kao mjestu tiskanja Misala iz 1483., teze koja nema ni jedan dokaz ili potporu u bilo kakvom ozbiljnom istraživanju u literaturi, bio Jernej Kopitar. Dobro je imati na umu da je taj slovenski filolog, inače negator Hrvata kao naroda i hrvatskoga jezika, bio suradnik austrijske tajne službe te mentor Vuka Stefanovića Karadžića.²⁴

Poglavlje Slovorezac, str. 35. – 43., autor započinje opisom izrada slova u vrijeme inkunabulistike i potom tvrdi da je sve te poslove u vrijeme tiskanja Prvotiska obavljao jedan čovjek.²⁵ Autor za tu tvrdnju ne navodi nikakav izvor, a ona je štoviše vrlo problematična, ako znamo da su punce izrađivali zlatari i drugi majstori ručno, po prilici jednu dnevno.²⁶ Nakon izrađenih punci matrice je mogao iskovati bilo tko i bilo gdje, kao što je lijevati slova iz iskovanih matrica mogao i priučeni zanatlija, ako je imao peć na drva, Gutenbergov ručni kalup za lijevanje te dovoljnu količinu legure olova. O tom poslu vrijedi pogledati 10-ak minuta videa koji je o izradi punci, matrica i slova Gutenbergovom tehnologijom pripremio kustos Međunarodnog tiskarskog muzeja Mark Barbour.²⁷ Dalje u tom poglavlju autor precizno i znalački razrađuje izradu matrica i ručno lijevanje slova, koja su temelj za pokretanje tiskarskoga posla.

U poglavlju Slova u Prvotisku, str. 44. – 54., i dalje u knjizi, autor uvodi istraživanje Daniele Fattori,²⁸ koje uzima kao bez dvojbe mjerodavno i na temelju kojeg dalje u knjizi na više mjesta razrađuje Veneciju kao, i po njemu, najizgledniju lokaciju tiskanja Misala iz 1483. Iz tog istraživanja danas znamo da je slovorezac Ispovidi iz 1492. godine Francesco Griffo da Bologna (doselio se iz Bolonje u Veneciju 1480. godine), no autor, bez ikakvih drugih dokaza, predlaže istu osobu kao najizglednijeg slovoresca našeg Prvotiska. To je autorovo promišljanje o Griffu²⁹ kao slovorescu punci za slova Misala iz 1483. posve neosnovano i stoga znanstveno neodrživo. Nije, naime, dovoljno to što je bio splitski zet ili što je rezao slova za tiskanje Ispovidi iz 1492. da ga se odmah smatra najizglednijim slovorescem Prvotiska. Važno je primijetiti da autor ovdje na više mjesta navodi Veneciju³⁰ kao mjesto tiskanja Misala iz 1483., oslanjajući se pritom na isto istraživanje, jer to jedno s drugim, na ovoj razini problema, nema nikakve veze. U nastavku ćemo pokazati u čemu je istraživanje Daniele Fattori metodološki manjkavo i činjenično netočno. Posljedično, upitnima postaju i sve autorove analize i zaključci koji u knjizi počivaju na tom istraživanju.

Riječ je o studiji u kojoj Daniela Fattori piše kako je pronašla dokumentaciju o narudžbi jedne hrvatskoglagoljske inkunabule iz 1492. godine. Radi se o našoj Ispovidi iz 1492., odnosno o tzv. Izgubljenoj inkunabuli, o kojoj danas, upravo zahvaljujući tom istraživanju, znamo gotovo sve tehničke podatke, ali i njezinu nesretnu sudbinu zbog koje se s pravom naziva Izgubljena inkunabula. Međutim, Fattori, namjerno ili ne, čini ozbiljnu pogrješku kada, umjesto Ispovidi, koju su slagali fra Matej Mastilić Bošnjak i fra Stjepan, nizom konstrukcija u taj posao i tu inkunabulu uključuje Kosinjski brevijar iz 1491. godine. Time Fattori, bez čvrstog uporišta, hrvatskom korpusu oduzima jednu inkunabulu te ukupan broj hrvatskih inkunabula smanjuje s devet na osam, poistovjećujući Kosinjski brevijar iz 1491. s Ispovidi iz 1492. godine. VIše o tome može se pročitati u prilogu 11 knjige Kosinjska tiskara. ³¹ Autor očito nije upoznat s tom analizom, objavljenom prije tri godine, pa ćemo u nastavku neke njegove argumente s citatima suprotstaviti toj analizi.

„Iz Fattorijine studije saznajemo mnoge detalje o nesretnoj sudbini tog prvotiska brevijara (misli se na Kosinjski brevijar iz 1491.) od kojeg je sačuvan samo jedan primjerak (Biblioteca Nazionale Marciana u Veneciji, signatura: Incunaboli 1235).³² Iz studije saznajemo sudbinu Ispovidi iz 1492., a ne sudbinu Kosinjskog brevijara iz 1491. godine od kojeg su, ipak, sačuvana dva, a ne jedan, primjerak.³³

„Iako nigdje nije zapisano, Torresani je, naravno, znao da je Griffo izradio glagoljska slova za Cimalarcin i fra Matejev brevijar. Okolnosti tog izdanja Torresani dobro pamti. Iako je znao da je Griffov, Cimalarcin i fra Matejev brevijar već otisnut u čak 1000 primjeraka, Toresani je odlučio s Baromićem krenuti u tisak „Baromićeva brevijara“. Nemamo nikakvih naznaka što je opreznog i proračunatog Toresanija, nesklonog rizičnim iskoracima moglo potaknuti na taj neporezni izdavački potez?“³⁴ Griffo je izradio slova za Ispovid, a ne Kosinjski brevijar. Sasvim je jasno, da inače oprezni i poznati Torresani ne bi išao u tiskanje manje naklade Baromićevog brevijara 1492./93. godine, ako Grimalarke u isto to vrijeme dovršavaju isti takav brevijar u 1000 primjeraka. To bi zaista bilo neracionalno poslovanje.³⁵

Posebno je za datiranje Kosinjskoga brevijara problematično tumačenje datuma more veneto,³⁶ koji Fattori ispravno prenosi u 1492. godinu. Međutim, ta je godina prema julijanskom kalendaru, jedinom kalendarskom sustavu koji je tada bio u uporabi, nedvojbeno bila prijestupna. Uskrs je 1492. godine pao 22. travnja,³⁷ što stvara teško premostive probleme za datiranje Kosinjskoga brevijara u tu godinu. Prvo, zbog čega je uz 22. travnja, na koji je te godine padao Uskrs, u kalendaru Kosinjskoga brevijara upisan spomendan „Jeonija m(u)č(enika)”, koji se najvjerojatnije odnosi na sv. Leonija, odnosno Leonida Aleksandrijskoga? Takav je unos posve neuobičajen jer su se u kalendarima hrvatskoglagoljskih knjiga, sve do Misala hruackoga Šimuna Kožičića Benje, datumi Velikoga tjedna, a osobito Uskrsa, ostavljali praznima.³⁸ Drugo, zbog čega prijestupna godina u Kosinjskom brevijaru nije označena uz 23./24. veljače, kako je to bilo uobičajeno u rimskim, a katkad i u hrvatskoglagoljskim knjigama?³⁹ Na sljedećim slikama prikazujemo kalendar veljače Kosinjskoga brevijara, a potom istu poziciju iz kalendara Borislavićevog zbornika koji je Grgur Borislavić sin Martina iz Modruša iz Gorica, pisao 2. ožujka 1375. godine. No kalendar Borislavićevog zbornika očito je bio namijenjen za sljedeću, prijestupnu 1376. godinu, pa u njemu kod 24. veljače jasno stoji: Tu počene prestup.

Slika 1. Kosinjski brevijar, kalendar veljača: 22. veljače Prestol Petra; 23. veljače Vijilije; 24. veljače Matie ap(osto)la.

Slika 2. Borislavićev zbornik, kalendar veljača: 22. veljače Pr(i)jestol P(e)tra; 23. veljače Post; 24. veljače Mati(j)e ap(osto)la d(upleks). I potom lijevo: Tu počene prestup.

„Do objave istraživanja Daniele Fattori 2002. godine povijest glagoljske tiskane knjige bilježila je dva izdanja brevijara: jedan koji nema kolofona i drugi kojem se zna kolofon, ali nema knjige kojoj bi taj kolofon trebao pripadati. Sve hipoteze (štoviše — tvrdnje) na temu "brevijar 1491./1492.“ iskazane u radovima Zvonimira Kulundžića i njegovih sljednika pale su u vodu. Velika je to poduka kako biti suzdržan pri interpretaciji dokumenata i konstruiranju zaključaka.“⁴⁰ Do objave toga istraživanja o povijesti Ispovidi, odnosno Izgubljene inkunabule iz 1492. godine, znali smo tek ono što je o njoj zabilježio fra Matej Mastilić Bošnjak u Tkonskom zborniku. Danas, zahvaljujući pronađenoj dokumentaciji, o njezinu nastanku i sudbini znamo neusporedivo više. Međutim, poistovjećivati njenu sudbinu sa sudbinom Kosinjskoga brevijara, koji je 1491. godine otisnut u gradu Kosinju, kako je izrijekom navedeno u Opisu Like i Krbave iz 1695. godine,⁴¹ predstavlja neutemeljeno zadiranje u korpus hrvatskih inkunabula. Takav postupak posebno je problematičan kada ga prihvaćaju i pojedini hrvatski stručnjaci, jer se tako na jednoj netočnoj pretpostavci gradi druga – ona prema kojoj bi i Prvotisak bio tiskan u Veneciji. Iz svega dosad navedenoga jasno proizlazi da Kosinjski brevijar nije otisnut 1492., nego 1491. godine, kako stoji i u većini hrvatske stručne literature. Grimalarke, fra Matej i fra Stjepan tiskali su 1492. godine Ispovid, kako je naziva i sam fra Matej. Djelo od 40, a ne 400 listova doista je moglo biti dovršeno u pet mjeseci, na jednome tiskarskom stroju i u nakladi od 1000 primjeraka. Ispovid iz 1492. danas se s pravom naziva Izgubljenom inkunabulom, s obzirom na okolnosti njene sudbine koju razotkriva Fattorino istraživanje. Na temelju svih iznesenih argumenata također je razumno zaključiti da između Dionizija i Torresanija nije bilo nikakva natjecanja, kako to tvrdi Frane Paro,⁴² jer naprosto nisu u isto vrijeme tiskali sadržajno istovrsne knjige.

„Neki naši povjesničari opredijelili su se da Kosinj bude kolijevka hrvatskoglagoljičnog tiskarstva. Ideju o tome temelje na historiografskim indicijama i pri tome potpuno zanemaruju tipografske — jedine stvarne i nepobitne, opipljive i mjerljive indicije, koje su nam “u ruci“ kad listamo stranice Prvotiska.“⁴³ Ovdje autora valja uputiti na već spomenuti slijepi tisak u Misalu iz 1483., koji predstavlja prvorazredan tipografski dokaz. Osobito je znakovito što autor, unatoč svojoj stručnosti u području tipografije hrvatskih inkunabula, taj dokaz u ovoj knjizi uopće ne razmatra. To upućuje na zaključak da mu novija istraživanja o slijepom tisku nisu poznata.

U nastavku knjige autor s grafičkoga stajališta analizira slova Prvotiska, što čini vrlo uspješno, donoseći pritom nove i korisne spoznaje. Ovdje se nećemo podrobnije baviti tim grafičko-tehničkim dijelom knjige jer autorova stručnost na tom području nije upitna. Ukazat ćemo samo na jedan detalj za koji smatramo da je važan u ovom prikazu knjige.

ŠTO JE S MISALOM KNEZA NOVAKA IZ 1368. GODINE?

Kao što je prethodno istaknuto, autor u poglavljima od 44. do 92. stranice pozornost posvećuje tipografskoj analizi slova Prvotiska. Uspoređuje ih sa slovima drugih glagoljskih izdanja, na primjeru osam slova razmatra njihove proporcije te analizira format Prvotiska i smještaj otisnutih slova unutar njega. Riječ je o vrlo dobroj i stručnoj grafičkoj analizi mada se ne smatramo pozvanima prosuđivati autorove zaključke u tom dijelu knjige jer joj pristupamo s povijesnog gledišta. Ipak, smatramo potrebnim upozoriti na jedan važan propust autora.

U cijeloj knjizi nije posvetio ni riječi Novakovom misalu.⁴⁴ Stoga je opravdano pitanje zašto dio istraživačkoga napora nije usmjerio na tipografsku analizu, mjerenje proporcija i druge oblike komparativne analize slova Novakovog misala sa slovima Prvotiska. Naime, više od stotinu godina govori se o tome da je Misal kneza Novaka poslužio kao predložak za izradu slova Prvotiska, a potom i kao sadržajni predložak.⁴⁵ Zbog toga bi bilo važno provesti temeljitu grafičku analizu slova Novakovog misala i usporediti ih sa slovima Prvotiska, kako bi se potvrdila ili opovrgnula pretpostavka po kojoj su slova Prvotiska rezana prema uzoru na slova Novakovog misala. Taj najvažniji grafotehnički posao još uvijek nije obavljen, premda bi mogao znatno pridonijeti rasvjetljavanju tiskarske povijesti Prvotiska. Po našem mišljenju, upravo bi takva analiza bila najvrjednije poglavlje ove knjige koja i svojim naslovom najavljuje nove spoznaje o tome „kako je tiskana prva hrvatska knjiga“.

Informatička analiza takve usporedbe već je provedena.⁴⁶ Na primjeru riječi „Početie misala“ uspoređena su slova devet rukopisnih misala sa slovima Prvotiska te je zaključeno da, među svim analiziranim kodeksima, slova Novakovog misala svojim oblikom i dimenzijama najviše odgovaraju slovima Prvotiska. Temeljita grafička analiza mogla bi to pitanje posve razriješiti. Kada bi se takvom analizom potvrdila više od stoljeća stara pretpostavka da su slova Novakovog misala doista poslužila kao umjetnički predložak za rezanje punci za slova Prvotiska, to bi, zbog čitavoga niza razloga koje ovdje nećemo podrobnije obrazlagati,⁴⁷ dodatno oslabilo ionako neutemeljenu hipotezu o tiskanju Prvotiska u Veneciji. Vrijedilo bi, dakako, i obratno: rezultati koji bi tu pretpostavku opovrgnuli mogli bi osnažiti argumentaciju u prilog venecijanskoj hipotezi. Zato je opravdano pitanje zašto takvu analizu nije proveo u ovoj knjizi autor koji se desetljećima bavi tipografijom i proučavanjem hrvatskoga glagoljskog tiskarstva, a koja se u knjizi ovakva naslova, svakako očekivala.

ZAKLJUČAK

Poglavlje Umjesto zaključka, str. 177. donosi jedan citat akademika Eduarda Hercigonje čije snažne riječi govore o viskom dosezima hrvatske kulture u doba inkunabula te izravno upućuju i na veliko značenje hrvatskoga tiskarstva u tom razdoblju. Riječ je o dojmljivu citatu velikoga hrvatskoga znanstvenika, ali je on u ovoj knjizi, nažalost, bez stvarne povezanosti s njenim zaključkom.

Autor knjigu zaključuje poglavljima Dodatak, str. 108. – 117. i Nakon svega, str. 118. – 120. U Dodatku analizira tiskarske znakove Pelegrina Pasqualija, Domenica Bertocha i Andrea Toresanija. Podaci o tiskarskim znakovima mletačkih majstora i njihovih tiskara, međutim, ne omogućuju identifikaciju tiskare ili tiskara Prvotiska, što je autor vjerojatno htio tom analizom. Analiza ni na koji način ne podupire niti dalje rasvjetljava autorove stavove i zaključke u ovoj knjizi. Poglavlje Nakon svega, i loše zaključke u njemu, već smo razmotrili u ovom prikazu.

Možemo zaključiti kako je šteta što autor nije ostao pri prvotnoj zamisli knjige,⁴⁸ nego je dobro obavljen posao tipografske analize zaokružio interpretacijom istraživanja Daniele Fattori te se upustio u povijesne analize koje su dijelom nestručne i povijesno neutemeljene. Teško se oteti dojmu da je knjiga prof. Frane Para zapravo proširena prezentacija istraživanja Daniele Fattori. Kao da je jedna od njegovih ključnih namjera bila što snažnije predstaviti zaključke toga istraživanja te hrvatsku javnost uvjeriti u navodne zablude Zvonimira Kulundžića, Josipa Badalića, Julija Derossija, Helmuta Pressera, Eduarda Hercigonje i brojnih drugih autora koji su afirmativno pisali o Kosinjskoj tiskari. Parova knjiga ne donosi nove spoznaje o povijesti našega Prvotiska, nego ostaje neuspjelim pokušajem učvršćivanja hipoteze o tiskanju Prvotiska i Kosinjskoga brevijara u Veneciji – hipoteze koja nikada, pa ni ovom knjigom, nije bila potkrijepljena deovoljnim dokazima i znanstvenom argumentacijom. Parafrazirajući autora, to je važna pouka jezikoslovcima, grafičkim stručnjacima i svima drugima koji ulaze u povijesne analize: potrebno je uvažavati sve raspoložive povijesne izvore te izbjegavati selektivan odabir literature i izvora koji potvrđuju samo unaprijed stvorene vlastite hipoteze i stavove.

Stvarni doprinos Parove knjige su vrijedne grafičke analize o mogućem tehničkom načinu tiskanja Prvotiska, izradi punci, matrica i slova, analizi grafičkih znakova tiskara i njihovih oficina te općenito tehnologiji tiskanja u vrijeme inkunabulistike. To je svakako doprinos vrijedan pažnje, znanstveno koristan budućim istraživačima.

NUMEROUS MISINTERPRETATIONS CONCERNING THE FIRST PRINTED CROATIAN BOOK - A CRITICAL REVIEW

We shall analyse the text of the book in the order of the author’s exposition.

On page 9 of the book, in footnote 5, the author mentions the writer Zvonimir Kulundžić¹ and his first book on the Kosinj Printing House.² The claim that this book was the last effort to establish the importance of the Kosinj Printing House is incorrect. After that book, Zvonimir Kulundžić published an important discussion of the Kosinj Printing House in the 1971 facsimile edition of the First Printed Croatian Book,³ followed by a book marking its 500th anniversary in 1983.⁴ In addition, Kulundžić published more than 20 scholarly and professional articles on the Kosinj Printing House and several dozen newspaper articles. We shall not list them individually here, but they are available to researchers in Zvonimir Kulundžić’s manuscript papers, held at the State Archives in Osijek. Before Zvonimir Kulundžić, numerous authors had considered Kosinj as the location of the first and oldest Croatian printing house, in poems, newspaper and encyclopaedia articles, short stories and novels, folklore material and private letters. In this connection, 44 sources have been found dating from before 1958 and Zvonimir Kulundžić’s first public statement about Kosinj.⁵⁶ The author also disregarded other researchers who wrote in support of the Kosinj Printing House in Kulundžić’s lifetime, notably Academician Josip Badalić,⁷ Academician Eduard Hercigonja,⁸ Julije Derossi⁹ and others.¹⁰

Ivan Mance has published four books¹¹ on Kosinj and the Kosinj Printing House, as well as more than 20 newspaper and professional articles. We are therefore not speaking of a single book from 1960, but of several hundred different sources from the period 1695–2025 which, in one way or another, support Kosinj as the first and oldest Croatian printing house. Such incomprehensible neglect of the literature on Paro’s part is selective and unscientific. This is also evident in the author’s lack of knowledge of the technical and financial activities involved in organising the printing of the Missal of 1483.¹² Since 1963, we have known that most of the paper for the First Printed Croatian Book was very probably obtained from German paper mills;¹³ today, we know that Ambroz Kacitić worked on its printing because he left material evidence of this in the form of blind press;¹⁴ and we can also identify Anž Frankapan Brinjski as the likely financier of the Kosinj Printing House with considerable confidence, as numerous historical circumstances and sources point to this.¹⁵

Furthermore, the author gives a historically accurate account of the protection of proprietary, technical and publishing rights in the incunabula period.¹⁶ Perhaps the most important of these was permission or official confirmation of the right to print, which subsequently had to be stated in the colophons of the books printed. Thus every Croatian book printed in Venice between 1483 and 1597, irrespective of its script (Glagolitic, Latin or Gothic Latin), author, purpose, artistic quality or provenance, contains a clear statement in Latin (less frequently Italian) in its colophon or on its title page that it was printed in Venice, or at least a date in Latin accompanied by a Venetian printer’s device.¹⁷ Why, if it was printed in Venice, does the First Printed Croatian Book alone lack a Latin indication of this kind? The author entirely disregards this question, although it is a very important indication.

On the following pages, the author describes Gutenberg’s invention very precisely. Perhaps uniquely in Croatian literature, he provides accurate information about Gutenberg’s printing workshop, explaining that the printing press was the last and technically least important stage. The main role was played by Gutenberg’s other inventions, such as the hand mould for casting type, the artistic process of cutting punches, casting type to a uniform height,¹⁸ the mixture of inks, and so on. The author then describes a possible method of printing an incunable, using the First Printed Croatian Book as his example. In the chapter Slagar, pp. 25–27, he describes the compositor’s work very precisely, emphasising its most important aspect: the compositor’s education. This part of the book provides the reader with information of a very high quality about the possible methods and technology used to print incunabula.

In the chapter Tisak dvije boje, pp. 28–30, the author further develops his earlier reflections,¹⁹ interpreting the occurrence of blind press in the First Printed Croatian Book in terms of the printing technique of red followed by black. According to this interpretation, wooden or metal packing pieces (non-printing material) were inserted during the printing of the First Printed Croatian Book because black had to be printed after red and the letters already printed in red had to be protected. With this interpretation of blind press, the author sought to explain Kulundžić’s instance of blind press, GBDKG BROZ Ž.²⁰ This instance of blind press cannot be explained by the technical difficulty of printing in black and red either, because it carries a kind of message: the signature and self-identification of Ambroz Kacitić of Kosinj. The other instances of blind press, which the author does not address in the book at all, cannot possibly be explained solely in terms of printing technique while their meaning, significance or message is ignored.²¹

The author begins the chapter Tiskarsko slovo, pp. 31–34, by discussing Vjekoslav Štefanić and his 1951 paper, which he calls a ‘masterly study’.²² On the following pages of the same chapter, he quotes several eminent specialists on the First Printed Croatian Book, once again passing over all those researchers who supported or support the Kosinj Printing House, and arrives at Vjekoslav Štefanić, who takes its printing in Venice as an established fact.²³ Today, we know that the originator and promoter of the thesis that Venice was the place where the Missal of 1483 was printed—a thesis unsupported by any evidence or serious research in the literature—was Jernej Kopitar. It is worth remembering that this Slovenian philologist, who denied the existence of the Croats as a people and of the Croatian language, also collaborated with the Austrian secret service and was Vuk Stefanović Karadžić’s mentor.²⁴

The author begins the chapter Slovorezac, pp. 35–43, by describing type production in the incunabula period, and then claims that all these tasks were performed by one man when the First Printed Croatian Book was printed.²⁵ He cites no source for this claim, which is, moreover, highly problematic if we consider that punches were made by hand by goldsmiths and other craftsmen, at a rate of approximately one a day.²⁶ Once the punches had been made, anyone could strike matrices anywhere, just as a partially trained craftsman could cast type from the struck matrices if he had a wood-fired furnace, Gutenberg’s hand mould and a sufficient quantity of lead alloy. On this subject, it is worth watching the approximately ten-minute video on the production of punches, matrices and type using Gutenberg’s technology, prepared by Mark Barbour, curator of the International Printing Museum.²⁷ Later in this chapter, the author gives a precise and knowledgeable account of matrix production and hand-casting type, the foundations for establishing a printing business.

In the chapter Slova u Prvotisku, pp. 44–54, and subsequently in the book, the author introduces Daniela Fattori’s research,²⁸ which he treats as unquestionably authoritative. On its basis, he goes on to argue in several places that Venice is, in his view too, the most likely location where the Missal of 1483 was printed. From this research, we now know that the punchcutter for the Ispovid of 1492 was Francesco Griffo da Bologna (who moved from Bologna to Venice in 1480), yet the author proposes the same man as the most likely punchcutter for our First Printed Croatian Book, without any further evidence. His suggestion that Griffo²⁹ cut the punches for the type of the Missal of 1483 is entirely unfounded and therefore academically untenable. The fact that Griffo was married to a woman from Split or cut type for the Ispovid of 1492 is not sufficient to make him the most likely punchcutter for the First Printed Croatian Book. It is important to note that here the author repeatedly names Venice³⁰ as the place where the Missal of 1483 was printed, relying on the same research, although at this level of analysis the two matters are entirely unrelated. Below, we shall show where Daniela Fattori’s research is methodologically deficient and factually incorrect. Consequently, all the author’s analyses and conclusions in the book that rest on that research also become questionable.

In this study, Daniela Fattori writes that she has found documentation concerning the commissioning of a Croatian Glagolitic incunable from 1492. This is our Ispovid of 1492, or the so-called Lost Incunable. Thanks precisely to this research, we now know almost all its technical details, as well as the unfortunate fate that justifies its designation as the Lost Incunable. However, deliberately or otherwise, Fattori makes a serious error when, through a series of constructed arguments, she brings the Kosinj Breviary of 1491 into this enterprise and identifies it with the incunable in question, rather than the Ispovid, which was set in type by Friar Matej Mastilić Bošnjak and Friar Stjepan. In this way, without firm grounds, Fattori removes one incunable from the Croatian corpus, reducing the total number of Croatian incunabula from nine to eight by identifying the Kosinj Breviary of 1491 with the Ispovid of 1492. Further discussion can be found in Appendix 11 of Kosinjska tiskara.³¹ The author is evidently unfamiliar with that analysis, published three years ago, so below we shall contrast some of his arguments and quotations with it.

‘From Fattori’s study, we learn many details about the unfortunate fate of this first edition of the breviary (meaning the Kosinj Breviary of 1491), of which only one copy survives (Biblioteca Nazionale Marciana in Venice, shelfmark: Incunaboli 1235).’³² What the study tells us is the fate of the Ispovid of 1492, not that of the Kosinj Breviary of 1491, of which two copies, rather than one, have in fact survived.³³

‘Although it is nowhere recorded, Torresani of course knew that Griffo had made the Glagolitic type for Cimalarca’s and Friar Matej’s breviary. Torresani well remembers the circumstances of that edition. Although he knew that Griffo’s, Cimalarca’s and Friar Matej’s breviary had already been printed in as many as 1000 copies, Toresani decided to embark with Baromić on printing “Baromić’s Breviary”. We have no indication of what could have prompted the cautious and calculating Toresani, averse to risky ventures, to make this incautious publishing move.’³⁴ Griffo made the type for the Ispovid, not the Kosinj Breviary. It is quite clear that the otherwise cautious and well-known Torresani would not have undertaken a smaller print run of Baromić’s Breviary in 1492/93 if the Grimalarkas were simultaneously completing 1000 copies of the same kind of breviary. That would indeed have been irrational business practice.³⁵

Particularly problematic for dating the Kosinj Breviary is the interpretation of a date given more veneto,³⁶ which Fattori correctly converts to 1492. However, under the Julian calendar, the only calendar system then in use, that year was undoubtedly a leap year. Easter in 1492 fell on 22 April,³⁷ creating problems that are very difficult to overcome if the Kosinj Breviary is dated to that year. First, why does the calendar of the Kosinj Breviary record the commemoration ‘Jeonija m(u)č(enika)’ under 22 April, the date on which Easter fell that year? This most probably refers to St Leonius, or Leonidas of Alexandria. Such an entry is entirely unusual because, in the calendars of Croatian Glagolitic books down to Šimun Kožičić Benja’s Misal hruacki, the dates of Holy Week, especially Easter, were left blank.³⁸ Second, why is the leap year not marked at 23/24 February in the Kosinj Breviary, as was customary in Roman and occasionally Croatian Glagolitic books?³⁹ The following images show the February calendar of the Kosinj Breviary, followed by the corresponding position in the calendar of Borislavićev zbornik, which Grgur Borislavić, son of Martin from Modruš, from Gorice, wrote on 2 March 1375. The calendar of Borislavićev zbornik was evidently intended for the following leap year, 1376, since the entry at 24 February clearly reads: Tu počene prestup.

‘Before the publication of Daniela Fattori’s research in 2002, the history of the printed Glagolitic book recorded two breviary editions: one without a colophon, and another whose colophon is known, but for which the book to which that colophon should belong is missing. All the hypotheses (indeed, assertions) concerning the “breviary of 1491/1492” put forward in the works of Zvonimir Kulundžić and his followers have collapsed. This is a great lesson in exercising restraint when interpreting documents and constructing conclusions.’⁴⁰ Until the publication of this research on the history of the Ispovid, or the Lost Incunable of 1492, we knew only what Friar Matej Mastilić Bošnjak had recorded about it in Tkonski zbornik. Thanks to the documentation that has been found, we now know incomparably more about its production and fate. However, identifying its fate with that of the Kosinj Breviary, printed in the town of Kosinj in 1491, as explicitly stated in the Opis Like i Krbave of 1695,⁴¹ constitutes an unfounded interference with the corpus of Croatian incunabula. This procedure is particularly problematic when adopted by certain Croatian specialists, because a second incorrect assumption—that the First Printed Croatian Book was also printed in Venice—is built upon the first. Everything stated so far clearly indicates that the Kosinj Breviary was printed in 1491, not 1492, as most Croatian scholarly literature also records.

Figure 1. Kosinj Breviary, February calendar: 22 February Prestol Petra; 23 February Vijilije; 24 February Matie ap(osto)la.

Figure 2. Borislavićev zbornik, February calendar: 22 February Pr(i)jestol P(e)tra; 23 February Post; 24 February Mati(j)e ap(osto)la d(upleks). Then, on the left: Tu počene prestup.

In 1492, the Grimalarkas, Friar Matej and Friar Stjepan printed the Ispovid, as Friar Matej himself calls it. A work of 40 rather than 400 leaves could indeed have been completed in five months, on a single press, in a print run of 1000 copies. The Ispovid of 1492 is today rightly called the Lost Incunable, given the circumstances of its fate revealed by Fattori’s research. On the basis of all the arguments presented, it is also reasonable to conclude that there was no competition between Dionysio and Torresani, as Frane Paro claims,⁴² because they were simply not printing books of the same kind of content at the same time.

‘Some of our historians have opted for Kosinj as the cradle of Croatian Glagolitic printing. They base this idea on historiographical indications and completely disregard the typographical indications—the only real and incontrovertible, tangible and measurable indications that we have “in our hands” when turning the pages of the First Printed Croatian Book.’⁴³ Here, the author should be referred to the aforementioned blind press in the Missal of 1483, which constitutes typographical evidence of the first importance. It is particularly telling that, despite his expertise in the typography of Croatian incunabula, he does not consider this evidence at all in the book. This suggests that he is unfamiliar with recent research on blind press.

In the remainder of the book, the author analyses the letterforms of the First Printed Croatian Book from a graphic perspective, doing so very successfully and presenting new and useful findings. We shall not discuss this graphic and technical part of the book in greater detail here, as the author’s expertise in this field is not in question. We shall draw attention only to one detail that we consider important to this book review.

WHAT ABOUT NOVAK’S MISSAL OF 1368?

As noted above, in the chapters on pages 44–92, the author focuses on a typographical analysis of the letterforms of the First Printed Croatian Book. He compares them with those of other Glagolitic editions, considers their proportions using eight letters as examples, and analyses the format of the First Printed Croatian Book and the positioning of the printed letters within it. This is a very good and expert graphic analysis, although we do not consider ourselves qualified to judge the author’s conclusions in this part of the book, since we approach it from a historical perspective. Nevertheless, we consider it necessary to draw attention to one important omission on the author’s part.

He does not devote a single word in the entire book to Novak’s Missal.⁴⁴ It is therefore legitimate to ask why he did not direct some of his research effort towards a typographical analysis, measurement of proportions and other forms of comparative analysis of the letterforms of Novak’s Missal and those of the First Printed Croatian Book. For more than a hundred years, it has been suggested that Novak’s Missal served as the model for the type of the First Printed Croatian Book and also as its textual exemplar.⁴⁵ It would therefore be important to conduct a thorough graphic analysis of the letterforms of Novak’s Missal and compare them with those of the First Printed Croatian Book, in order to confirm or refute the assumption that the type for the latter was cut after the letterforms of Novak’s Missal. This most important piece of graphic and technical work has still not been undertaken, although it could contribute significantly to clarifying the printing history of the First Printed Croatian Book. In our view, precisely such an analysis would have been the most valuable chapter of this book, whose very title promises new insights into ‘how the first Croatian book was printed’.

A computer-based comparative analysis of this kind has already been conducted.⁴⁶ Using the words ‘Početie misala’, the letterforms of nine manuscript missals were compared with those of the First Printed Croatian Book. The conclusion was that, among all the codices analysed, the letterforms of Novak’s Missal correspond most closely in shape and dimensions to those of the First Printed Croatian Book. A thorough graphic analysis could settle this question conclusively. If it confirmed the more than century-old assumption that the letterforms of Novak’s Missal did indeed serve as the artistic model for cutting the punches for the type of the First Printed Croatian Book, this would—for a whole range of reasons that we shall not explain in detail here⁴⁷—further weaken the already unfounded hypothesis that the First Printed Croatian Book was printed in Venice. The reverse would, of course, also hold: results refuting that assumption could strengthen the case for the Venetian hypothesis. It is therefore legitimate to ask why this analysis was not carried out in this book by an author who has spent decades studying typography and Croatian Glagolitic printing, and why it is absent from a book whose title certainly led one to expect it.

CONCLUSION

The chapter Umjesto zaključka, p. 177, presents a quotation from Academician Eduard Hercigonja whose powerful words speak of the high achievements of Croatian culture in the incunabula period and point directly to the great importance of Croatian printing at that time. It is an impressive quotation from a great Croatian scholar, but unfortunately it has no real connection with the conclusion of this book.

The author closes the book with the chapters Dodatak, pp. 108–117, and Nakon svega, pp. 118–120. In Dodatak, he analyses the printers’ devices of Pelegrino Pasquali, Domenico Bertoch and Andrea Toresani. However, information about the devices of Venetian masters and their printing houses does not enable the identification of the printing house or printer of the First Printed Croatian Book, which was probably what the author intended by this analysis. The analysis in no way supports or further clarifies his views and conclusions in the book. We have already discussed the chapter Nakon svega and its poor conclusions in this review.

We may conclude that it is unfortunate that the author did not adhere to the book’s original conception,⁴⁸ but instead rounded off a well-executed typographical analysis with an interpretation of Daniela Fattori’s research and ventured into historical analyses that are in part inexpert and historically unfounded. It is difficult to escape the impression that Professor Frane Paro’s book is essentially an extended presentation of Daniela Fattori’s research. It is as though one of his key intentions was to present its conclusions as forcefully as possible and convince the Croatian public of the supposed misconceptions of Zvonimir Kulundžić, Josip Badalić, Julije Derossi, Helmut Presser, Eduard Hercigonja and numerous other authors who wrote in support of the Kosinj Printing House. Paro’s book provides no new insights into the history of our First Printed Croatian Book, remaining instead an unsuccessful attempt to consolidate the hypothesis that the First Printed Croatian Book and the Kosinj Breviary were printed in Venice—a hypothesis that has never, including in this book, been supported by sufficient evidence and scholarly argument. To paraphrase the author, this is an important lesson for linguists, specialists in the graphic arts and all others who venture into historical analysis: all available historical sources must be taken into account, and the selective use of literature and sources that confirm only one’s own preconceived hypotheses and views must be avoided.

The real contribution of Paro’s book lies in its valuable graphic analyses of the possible technical process used to print the First Printed Croatian Book, the production of punches, matrices and type, the analysis of the devices of printers and their workshops, and printing technology in the incunabula period in general. This is certainly a contribution deserving attention and of scholarly value to future researchers.