hrcak mascot   Srce   HID

Izvorni znanstveni članak

Boškovićeva i Kantova filozofija prirode

Genoveva Slade ; Centar za povijesne znanosti, Odjel za povijest filozofije,Zagreb, Hrvatska

Puni tekst: hrvatski, PDF (6 MB) str. 29-81 preuzimanja: 523* citiraj
APA 6th Edition
Slade, G. (1985). Boškovićeva i Kantova filozofija prirode. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 11. (1-2 (21-22)), 29-81. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/87502
MLA 8th Edition
Slade, Genoveva. "Boškovićeva i Kantova filozofija prirode." Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, vol. 11., br. 1-2 (21-22), 1985, str. 29-81. https://hrcak.srce.hr/87502. Citirano 29.09.2020.
Chicago 17th Edition
Slade, Genoveva. "Boškovićeva i Kantova filozofija prirode." Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 11., br. 1-2 (21-22) (1985): 29-81. https://hrcak.srce.hr/87502
Harvard
Slade, G. (1985). 'Boškovićeva i Kantova filozofija prirode', Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 11.(1-2 (21-22)), str. 29-81. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/87502 (Datum pristupa: 29.09.2020.)
Vancouver
Slade G. Boškovićeva i Kantova filozofija prirode. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine [Internet]. 1985 [pristupljeno 29.09.2020.];11.(1-2 (21-22)):29-81. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/87502
IEEE
G. Slade, "Boškovićeva i Kantova filozofija prirode", Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, vol.11., br. 1-2 (21-22), str. 29-81, 1985. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/87502. [Citirano: 29.09.2020.]

Sažetak
Bošković i Kant razvijaju sličnu teoriju tvari uz pomoć odbojne i privlačne sile, pa bi se moglo pretpostaviti da je Kant poznavao Boškovićevu Teoriju prirodne filozofije. Kant u Metafizičkim osnovama prirodne znanosti razlikuje unutar metafizike prirode njezin čisti transcendentalni dio i posebnu (spooijalnu) metafiziku prirode. Transcendentalni dio metafizike prirode bavi se zakonima koji omogućavaju pojam prirode općenito bez obzira na neki određeni predmet iskustva, dakle neodređeno u pogledu naravi bilo koje stvari osjetilnog svijeta. Tome suprotno posebna se metafizika bavi posebnom naravi neke određene vrste stvari. Već prema tome da li razmatra misleću ili tjelesnu prirodu, ona je metafizička psihologija ili metafizička•fizika, tj. kao u Kritici čistoga uma metafizika tjelesne prirode. Ona dakle tako primjenjuje principe transcendentalnog dijela na dvije vrste predmeta osjetila. Metafizičke osnove prirodnih znanosti polaze od pojma prirode kao cjelokupnosti stvari ukoliko one mogu biti predmeta osjetila, dakle iskustva a pri tom se misli cjelina pojavnosti, ili osjetilni svijet uz isključenje svih neosjetilnih predmeta. Transcendentalni dio metafizike bavi se jedino i isključivo zakonima koji čine mogućim pojam prirode općenito. Iako ovaj transcendentalni dio metafizike ne zalazi dublje u razliku koja postoji između predmeta vanjskog i unutrašnjeg osjetila, iako se on bavi, bez odnosa na ma koji određeni iskustveni objekt, samo zakonima koji omogućavaju pojam prirode uopće, ipak proučava baš zakone i pojmove prirode jedino u njihovu odnosu na iskustvene objekte i u odnosu na stvari osjetilnog svijeta. U filozofiji prirode Kant razlikuje racionalnu i empirijsku fiziku :i psihologiju. Racionalna neiskustvena fizika čista je ili primijenjena. Prvoj su predmet vanjske pojave općenito i njezina su načela uvjeti pojave općenito, a drugoj posebni vanjski pojavni predmeti, ali su još načela a priori. Obje sačinjavaju metafiziku prirode. Kant, prema Hoppeu, ne upotrebljava riječ transcendentalno jednoznačno. Iako izričito kaže: transcendentalno i transcendentno nije isto (Kritika, B 352) on upotrebljava transcendentalno i u smislu transcendentnog, tj. u smislu: Transcendentalna upotreba, tj. upotreba koja presiže granice iskustva (Kritika, B 353). Potom: transcendentalno, tj. samo čistom umu misliv od svijeta različit temelj uređenja svijeta njegove povezanosti (Kritika, B 723/724). U MetafiZičkim osnovama prirodne znanosti transcendentalno upotrebljava u smislu onoga što se odnosi na uvjete mogućnosti iskustva (Hoppe, Kants Theorie der Physik, str. 33-34). Transcendentalni dio metafizike nije stoga nikakva ontologija u tradicionalnom pretkritičkom smislu. Posebna metafizika tjelesne prirode istražuje posebnu vrst stvari o kojim je dan iskustveni pojam, ali tako da e osim onoga što u tom pojmu leži, ne upotrebljava nikakav drugi iskustveni princip za njegovu spoznaju. Ovaj iskustveni pojam koji leži u temelju posebne metafizike tjelesne prirode jest tvar. Tvar je ono što se u prostoru giba (foronomija), što prostor, ispunjava (dinamika) i što kao takvo ima silu gibanja (mehanika). Empirijski pojam tvari ima predikate gibanja, ispunjavanja prostora i neproničnosti kako bi mogao biti dan objekt vanjskog osjetila. Ovakav iskustveni pojam tvari daje protežnu prirodu općenito pa je stoga moguće pojam tvari, raščlaniti prema kategorijama i konstituirati protežnu prirodu. Budući da principi čistog razuma veže prvenstveno za protežnu prirodu u tome se ne razlikuju od spoznaja a priori do kojih dolazi posebna metafizika protežne prirode, ako se ona od transcendentalnog dijela metafizike prirode samo po tome razlikuje što su njezini predmet•i protežni. Kant u Metafizičkim osnovama kaže da opća metafizika uvijek kad su joj potrebni primjeri, dakle zorovi, kako bi mogla pribaviti čistim pojmovima razuma značenje, mora ih uzeti iz opće nauke tijela (Körperlehre), dakle iz oblika i principa vanjskog zora, jer su joj bez njih pojmovi prazni. Međutim, opća metafizika nije transcendentalni dio metafizike prirode, jer se Kant ograđuje od općeg sustava metafizike koja bi htjela doseći ono što presiže sve granice iskustva. Opću nekritičku metafiziku može se realizirati jedino ako se njezini pojmovi dovedu u odnos s vanjskim zorovima.
Za razliku od transcendentalnog dijela metafizike prirode Metafizičke osnove ne istražuju uvjete mogućnosti iskustva prirode općenito, čak niti protežne prirode općenito, već kako nam može biti dana priroda, čiji su opći zakoni već poznati jer su oni kao 'takvi pomoću kategorija i principa čistog razuma konstituirani. Samo gibanjem vanjska osjetila mogu biti aficirana. Zbog toga Metafizičke osnove polaze od određenja tvari kao gibanja u prostoru. Ali ovo. određenje pojma, tvari nije postignuto primjenom transcendentalnih principa, pogotovo ne primjenom kategorija. Pitanje je stoga da li je pojam gibajućeg uopće za tvar objektivno važeći. Ovaj pojam ne može biti dokazan a priori. Budući da bez gibanja nema ni svijesti ni iskustva izgleda da ono mora miti a priori postulirano iako kao empirijski pojam U svojoj mogućnosti ne može biti sagledano. Ovaj nezadovoljavajući empirijski početak važi i za status gibajućih sila čije je uvođenje nužno prvenstveno zbog mogućnosti primjene matematike na vanjske predmete, koji međutim i sami proizlaze iz pojma gibanja kao temeljnog određenja svih vanjskih predmeta. Sile kao i gibanje ne mogu biti dalje objašnjene. Pogotovu stoga ne može se pomoću njih a priori isključiti atomističko objašnjavanje prirode. Atomizam samo gubi svojstvo da bude jedino moguća teorija objašnjavanja neproničnosti po Kantu u Metafizičkim osnovama. Ali gibajuće sile dinamizma ostaju puke hipoteze koje može pravdati jedino primjena matematike koju ove sile omogućavaju. Ali je, s obzirom na metafiziku, budući da ona sile gibanja ne može zajamčiti a priori, promašena njezina zadaća da omogući i ozbilji prijelaz na matematičku prirodnu znanost. Usprkos tvrdnji i uvjeravanju da se pomoću sila može utemeljiti matematička prirodna znanost, Kant se dvoumi da li bi se tvar, kad bi je se pretvorilo u temeljne sile odbojnosti i privlačnosti, moglo uistinu konstruirati. Metafizičke osnove ne daju odgovor na pitanje kako su mogući pomoću njihovog čistog dijela zakoni iskustva na kojima počiva fizika.

Hrčak ID: 87502

URI
https://hrcak.srce.hr/87502

[engleski]

Posjeta: 1.391 *