Arhivski vjesnik, No. 42, 1999.
Izlaganje sa skupa
The position of military archives in the frame of archival service - Independence or integration?
Manfred Kehrig
Sažetak
Arheološka istraživanja su pokazala da su već u najstarijim poznatim arhivima u Mezopotamiji i Egiptu, kasnije i u carskom Rimu, postojale odvojene prostorije u kojima su se čuvali vojni arhivi. To je posljedica činjenice da su arhivi od početka bili usko povezani s upravom, što je vidljivo već i iz same riječi arhiv, koja ne znači ništa drugo nego upravno tijelo.
Organizacija vojnih arhiva danas je raznolika. Negdje su vojni arhivi ustanove u sastavu ili podčinjene ministarstvu obrane ili određenom visokom vojnom zapovjedništvu, dok su drugdje organizirani kao vojni odjeli pri nacionalnom arhivu. U prvom slučaju arhivi su ponegdje ujedno i ustanove koje se bave istraživačkim radom za potrebe vojske, a ponegdje je istraživačka djelatnost odvojena u zasebno formiranu ustanovu. Postoje i hibridni slučajevi gdje su vojni arhivi neposredno u nadležnosti nacionalnog arhiva, ali je ministarstvo obrane zadržalo određene kompetencije.
Model organizacije vojnih arhiva kao ustanova podčinjenih ministarstvu obrane karakterističan je za romanske zemlje (Francuska, Španjolska, Portugal) i zemlje Istočne i Srednje Europe, donedavno sa socijalističkim društvenim uređenjem. U Francuskoj i Španjolskoj, na primjer, to je posljedica povijesnog razvoja arhivske službe - vojni arhivi su organizirani daleko prije središnjeg državnog arhiva i nije bilo pritisaka za integraciju tih arhiva u nacionalni arhiv. Organizacija arhiva u pravilu slijedi podjelu vojske na kopnenu vojsku, ratnu mornaricu i zračne snage. Vojni arhivi u ovim zemljama djeluju sukladno nacionalnom arhivskom zakonodavstvu, smatraju se dijelom nacionalne arhivske baštine i primjenjuju stručne standarde koji ne odudaraju od onih koji vrijede za nacionalne arhive. Suradnja s nacionalnim arhivom je uglavnom neformalna i dobrovoljna, usmjerena na usklađivanje određenih pitanja stručnoga rada.
Vojni arhivi u Rusiji nastali do 1941. godine čine dio nacionalne arhivske službe, tj. nisu podčinjeni ministarstvu obrane. Gradivo nastalo nakon 1941. čuva se u vojnim arhivima (odvojeno za kopnenu vojsku i ratnu mornaricu) koji su podčinjeni generalštabu, odnosno admiralitetu. Iako se ova dva arhiva često smatraju međuarhivima - pretpostavlja se, dakle, da bi gradivo moglo biti predano drugom arhivu - očita je tendencija prerastanja ovih međuarhiva u povijesne arhive. Za razliku od vojnih arhiva u Francuskoj i Španjolskoj, gdje se na korištenje vojnih arhiva primjenjuju odredbe nacionalnog arhivskog zakonodavstva i u pravilu mjesto čuvanja gradiva ne utječe na režim njegova korištenja, u Rusiji je režim korištenja gradiva koje se čuva u arhivima pod nadležnoću ministarstva obrane znatno restriktivniji u odnosu na gradivo koje se čuva u državnim arhivima.
Vojni arhivi u Švedskoj i u Njemačkoj pripojeni su nacionalnome arhivu - kao odjeli nacionalnog arhiva - na temelju ugovora ministarstva obrane s ministarstvom nadležnim za arhive. Iako vojni arhivi više nisu u njegovoj neposrednoj nadležnosti, u oba slučaja ministarstvo obrane je zadržalo neka prava i ovlasti u pogledu korištenja gradiva, nadzora nad zaštitom, obradom i korištenjem i sl. U njemačkom slučaju ugovorom je određeno da je direktor vojnog arhiva u sastavu saveznog arhiva uvijek pukovnik njemačke vojske te da je određen broj osoblja iz reda djelatnih vojnih lica. Ovakav hibridni položaj vojnih arhiva posljedica je s jedne strane potrebe za kvalitetnijom stručnom obradom, boljom dostupnošću gradiva i smanjenjem troškova - što se postiže ako se gradivo preda nacionalnome arhivu - i s druge strane potrebe vojske za određenom razinom nadzora i očuvanjem vlastitoga povijesnog identiteta.
U Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji gradivo vojne provenijencije čuva se u nacionalnome arhivu jednako kao i svo ostalo gradivo nastalo djelovanjem tijela državne vlasti. Prije predaje gradiva arhivu nadležna vojna ustanova može pregledati gradivo (radi istraživanja ili deklasifikacije), no nakon predaje gradivo je u punoj i isključivoj nadležnosti nacionalnog arhiva. Jedino je za korištenje klasificiranih dokumenata, prije isteka zakonskog roka, potrebno odobrenje nadležnog vojnog tijela. Za SAD i Veliku Britaniju karakteristično je i to da se vojno gradivo privatne provenijencije ne preuzima u državne arhive, kao što je to uobičajeno u arhivima na europskome kontinentu gdje takvo gradivo služi kao nadopuna ili nadomjestak za javne arhivske fondove.
Primjer Švedske u kojoj je donedavno samostalni vojni arhiv izuzet iz nadležnosti ministarstva obrane i postao odjel nacionalnog arhiva, upućuje na tendenciju koja će vjerojatno biti sve prisutnija. Suvremene vojske nisu vezane za vlastitu povijest kao element njihova identiteta i samosvijesti i nastoje se usredotočiti isključivo na svoju osnovnu zadaću u sadašnjosti i neposredno predstojećoj budućnosti. Zahtjevi za smanjenjem troškova i transparentnošću također imaju velik utjecaj. Ipak, svaki od tri analizirana modela može se pokazati uspješnim, ovisno o tradiciji, organizaciji uprave i vojske, raspoloživim resursima i sl. Bez obzira na to koji je model primijenjen u pojedinoj zemlji, važno je da je rad vojnih arhiva reguliran nacionalnim arhivskim zakonodavstvom na isti način kao i rad ostalih javnih arhiva i da se osigura dostupnost i jednaki uvjeti korištenja gradiva vojnih arhiva kao dijela nacionalne arhivske baštine
Ključne riječi
Hrčak ID:
10587
URI
Datum izdavanja:
18.2.2000.
Posjeta: 1.585 *