Arhivski vjesnik, No. 42, 1999.
Izlaganje sa skupa
Access to archives and historical research: political and ideological influences - Polish experience (in the light of the archival autonomy)
Daria Nałęcz
Sažetak
Prema Zakonu o arhivima arhivsko gradivo u Poljskoj dostupno je za korištenje trideset godina nakon nastanka, kao što je uobičajeno u mnogim zemljama, uz ograničenje da se time ne smiju povrijediti interesi države ili građana. Na temelju odluke nadležnog ministarstva gradivo je u određenim slučajevima moguće koristiti i prije isteka toga roka. Dozvolu za korištenje izdaje ravnatelj arhiva u kojemu se traženo gradivo čuva.
Pored pravnih propisa, na korištenje gradiva utječe i organizacija arhivskog sustava. U Poljskoj se mogu razlikovati četiri vrste državnih arhiva: državni arhivi neposredno podčinjeni glavnom ravnatelju državnih arhiva, državni arhivi na koje je glavni ravnatelj privremeno ili trajno prenio pravo da čuvaju arhivsko gradivo, izdvojeni arhivi kao što su arhivi Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva obrane i Ministarstva vanjskih poslova, tekući arhivi pojedinih upravnih tijela i državnih poduzeća koji svoje gradivo predaju državnom arhivu 25 godina nakon nastanka.
Uvjeti korištenja gradiva u državnim arhivima pod nadležnošću Glavnoga ravnateljstva su isti za sve arhive i gradivo, osim gradiva koje sadrži osobne podatke i rijetkih povjerljivih dokumenata, gdje se interes korisnika sukobljava s načelom zaštite privatnosti i tajnosti podataka.
Korištenje gradiva tzv. "izdvojenih" arhiva regulirano je uredbama nadležnih ministara. Još uvijek su na snazi uredbe donijete za vrijeme komunističkog režima, ali su uvjeti korištenja znatno liberalizirani nakon 1989. godine, što je rezultat pritiska korisnika da im se omogući istraživanje. Do 1990. godine ovi su arhivi bili dostupni uglavnom istraživačima koji su bili povezani s državnim institucijama. Središnji vojni arhiv je nešto liberalniji od ostalih iz ove skupine: mnogi dokumenti su deklasificirani, a omogućen je i slobodan pristup obavijesnim pomagalima. Arhiv Ministarstva vanjskih poslova do 1990. nije imao čitaonicu, gradivo nije bilo sređivano, a koristili su ga uglavnom suradnici ministarstva i ministarstvu poznati istraživači. Najteže dostupno bilo je gradivo Ministarstva unutarnjih poslova i Ureda za državnu sigurnost, čak i nakon promjena 1990. Tek je pritisak javnosti i istraživača omogućio postupnu liberalizaciju korištenja, dio gradiva je deklasificiran, otvorena je čitaonica, ali istraživači još uvijek ne mogu slobodno koristiti obavijesna pomagala. Dugotrajna rasprava o problemu dostupnosti gradiva bivših represivnih organa završena je 1999. godine donošenjem zakona o Institutu za nacionalnu memoriju, kojemu je povjereno prikupljanje arhivskoga gradiva nastalog djelovanjem represivnih organa. Institut je pod neposrednim nadzorom parlamenta.
Poljski zakon o arhivima omogućuje korištenje gradiva 30 godina nakon njegova nastanka, kao što je uobičajeno u većini europskih zemalja. U pozadini ovoga roka stoji pretpostavka da gradivo tada više nije potrebno stvaratelju te da se koristi isključivo za povijesna istraživanja. U vrijeme kada se smatralo da institucije vlasti nisu podložne demokratskom nadzoru od strane građana i institucija civilnog društva, rok od 30 godina je na neki način štitio institucije vlasti, omogućavajući korištenje gradiva za povijesna istraživanja nakon isteka toga roka. Međutim, u današnje vrijeme odnos između vlasti i građana se bitno mijenja. U demokratskom društvu građanima treba omogućiti uvid u tekuću dokumentaciju državnih službi i time u rad tih službi. Ovo pravo pristupa tekućem gradivu obično se uređuje posebnim zakonom o slobodi pristupa informacijama. Uz taj zakon, obično se donosi i zakon o zaštiti tajnih podataka, koji precizno određuje koje informacije i u kojem roku mogu biti označene povjerljivima.
Dostupnost tekućega gradiva važna je i zbog sve većeg interesa za proučavanje suvremene povijesti. Istraživači nisu spremni prihvatiti da im je nedostupno gradivo koje im je potrebno za rad na temi koja ih zanima. Poštivanje propisa koji im onemogućuju pristup gradivu oni smatraju namjernim prikrivanjem prošlosti, a u arhivistima vide odvjetnike "staroga režima." Za ravnotežu između interesa za zaštitom osobnih i povjerljivih podataka i interesa za slobodnim pristupom informacijama važno je da postoji primjeren pravni sustav, koji bi se trebao sastojati od: zakona o arhivima u kojemu su jasno definirana načela dostupnosti i zaštite informacija kada ne postoje drugi odgovarajući propisi, zakona o slobodi pristupa informacijama koji osigurava slobodan pristup gradivu nastalome djelovanjem javne uprave na svim razinama, zakona o zaštiti tajnosti podataka u kojemu je precizno definirano što se smatra tajnim i u kojem roku. U Poljskoj za sada postoji samo zakon o zaštiti tajnosti informacija. O zakonu o slobodnom pristupu informacijama dugo se raspravlja, ali još nema rezultata. Taj će se nedostatak pokušati ublažiti novim zakonom o arhivima čiji je nacrt u izradi kroz odredbe o slobodnom pristupu informacijama, ako ta sloboda nije ograničena posebnim zakonom, kao što je zakon o zaštiti tajnosti podataka.
Ključne riječi
Hrčak ID:
10592
URI
Datum izdavanja:
18.2.2000.
Posjeta: 1.300 *