hrcak mascot   Srce   HID

Izvorni znanstveni članak

Marulićeva privatna pisma: jezik kao sredstvo dijafazijske i dijastratijske diferencijacije

Smiljka Malinar ; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska

Puni tekst: engleski, pdf (3 MB) str. 113-140 preuzimanja: 628* citiraj
APA 6th Edition
Malinar, S. (2004). Marulić’s Private Letters: Selection of Language as Means of Diaphasic and Diastratic Differentiation. Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 49 (-), 113-140. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/17402
MLA 8th Edition
Malinar, Smiljka. "Marulić’s Private Letters: Selection of Language as Means of Diaphasic and Diastratic Differentiation." Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, vol. 49, br. -, 2004, str. 113-140. https://hrcak.srce.hr/17402. Citirano 13.05.2021.
Chicago 17th Edition
Malinar, Smiljka. "Marulić’s Private Letters: Selection of Language as Means of Diaphasic and Diastratic Differentiation." Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia 49, br. - (2004): 113-140. https://hrcak.srce.hr/17402
Harvard
Malinar, S. (2004). 'Marulić’s Private Letters: Selection of Language as Means of Diaphasic and Diastratic Differentiation', Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 49(-), str. 113-140. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/17402 (Datum pristupa: 13.05.2021.)
Vancouver
Malinar S. Marulić’s Private Letters: Selection of Language as Means of Diaphasic and Diastratic Differentiation. Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia [Internet]. 2004 [pristupljeno 13.05.2021.];49(-):113-140. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/17402
IEEE
S. Malinar, "Marulić’s Private Letters: Selection of Language as Means of Diaphasic and Diastratic Differentiation", Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, vol.49, br. -, str. 113-140, 2004. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/17402. [Citirano: 13.05.2021.]

Sažetak
Razmotrit ćemo neke sociolingvistički relevantne aspekte razmjerno nedavno
otkrivenog segmenta Marulićeve proze, koji pruža niz zanimljivih informacija o nekim
Marulićevim objavljenim i neobjavljenim, ili još nepronađenim tekstovima. Riječ je o
sedam autografa Marulićevih privatnih pisama iz 1501-1516. godine, koji se čuvaju u
mletačkom Državnom arhivu, a pronašao ih je i objavio Miloš Milošević. Tri su pisana
talijanskim jezikom, točnije venecijanskim idiomom, a upućena su Splićaninu Jerolimu
Ćipiku, kanoniku katedrale sv. Duje i Marulićevu bliskome prijatelju; ostala četiri pisana
su latinski i dio su dopisivanja između Marulića i mletačkog kanonoka, bilježnika i
kancelara Senata Republike, Jacopa Grasolarija, koji se brinuo za tiskanje Marulićevih
djela (ali ga Marulić nije osobno poznavao). Privatne i obiteljske vijesti, razmatranja
potaknuta aktualnim zbivanjima, rezervirana su za pisma Jerolimu Ćipiku, pisana talijanskim
jezikom. I vijesti o Marulićevu književnom radu i postignućima upletena su u
njegovu privatnu priču. Okolnosti vezane uz tiskanje Marulićevih djela glavna su tema
triju pisama Jacopu Grasolariju, dok u jednome raspravlja o odlikama prave kršćanske
ljubavi i prijateljstva. U njima je Marulić upotrijebio latinski kao jezik odnosa koji
uključuje dijatopijsku i dijastratijsku razliku između pošiljatelja i primatelja, primjeren
obraćanju društveno nadređenom sugovorniku.
Autorova komunikacijska intencionalnost i “izbor teme” te dijelom i jezični medij
određuju prevladavajuća formalna i konstrukcijska obilježja dvaju korpusa, ili, radije,
pojedinih njihovih segmenata. Doktrinarni i moralistički pasusi primjenjuju, u sklopu kršćanske izražajne tradicije potvrđen formalni repertoar koji aktivira sugestivne potencijale
ponavljanja i varijacije, uz često izokolonski oblikovane periode i asindetsku vezu
među rečenicama (slijedom svetopisamskih modela i njihovih izvedenica). Istodobno u
pismima Grasolariju prisutna je još jedna sastavnica Marulićeva izraza, isto tako latinskog
podrijetla, koja se očituje kao razmjerno veća zastupljenost složenijih i razgranatijih
perioda nego u pisima Ćipiku.
U tekstu pisanom talijanskim jezikom složeniji oblici sintaktičke organizacije
rezultat su latinskog utjecaja, pa njihovu prisutnost možemo promatrati kao akulturacijsko
dostignuće i dokaz izražajne zrelosti i podatljivosti dotičnog jezika. Takav stupanj
razvoja potvrđuju i Marulićeva pisma, a istodobno pokazuju i autorovu obrazovanost i
u udomaćenost u tom jeziku.
Većim manevarskim prostorom Marulić rapolaže progovarajući o ovozemaljskim
temama, osobnim, povijesnim ili pak književnim i “poslovnim”, koje ne prizivaju automatski
tako precizno kodificirane i usustavljene formalne modele. Stilizacija i konstrukcijske
odlike pisama Ćipiku, u ulomcima čiji cijeli prostor nije do kraja ispunjen izravnim referiranjem
na transcendenciju, odražava razinu neprisiljene i istodobno kultivirane komunikacije.
“Spontaniji” tipovi izričaja nisu ograničeni na razgovor o obiteljskim nedaćama,
a prisutni su u mjeri u kojoj to omogućuje apriorno konvencionalni karakter kontakta i
Marulićev habitus obrazovana čovjeka koji se obraća isto takvomu sugovorniku.
Hrvatski je bio Marulićev materinski jezik – sam autor je o tome ostavio nepobitna
svjedočanstva – jezik njegove lokalne publike i njegova adresata Ćipika. Obraćanje
Ćipiku na talijanskome ne dotiče se pitanja hrvatske jezične kompetencije toga njegova
sugovornika. Ono međutim svjedoči o slabom sociokulturnom položaju hrvatskoga, o
njegovom ograničenom komunikacijskom dosegu i snažnoj prisutnosti i akulturacijskoj
ulozi talijanskog jezika među obrazovanim stanovnicima Splita. U svojim književnim
djelima i u svojoj korespondenciji Marulić upotrebljava hrvatski samo kada se obraća
intelektualno i društveno deprivilegiranim recipijentima: lokalnoj publici u najširem
smislu, koja uključuje pučane i seljake (Judita, doktrinarni i moralistički stihovi…),
manje obrazovanim redovnicima (Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin
segasvitnjih) te redovnicama (pisma Katarini Obirtića). Ta je situacija rezultat stalnih i
intenzivnih dodira između dviju jadranskih obala, uz ekonomsku prevlast i snažan kulturni
utjecaj talijanske komponente. Mletačka republika, mediteranska talasokracija između
XIII. i XVI. stoljeća, u Dalmaciji je nakon 1420. definitivno učvrstila i svoju političku
prevlast, što je imalo odraza i na kulturnom i na jezičnom planu.

Ključne riječi
Marulić; privatna korespondencija; latinski; talijanski; hrvatski; dijafazijska i dijastratijska diferencijacija

Hrčak ID: 17402

URI
https://hrcak.srce.hr/17402

[engleski]

Posjeta: 1.133 *