Šumarski list, Vol. 142 No. 9-10, 2018.
Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.31298/sl.142.9-10.3
Prevalencija bakterije Francisella tularensis u populaciji sitnih sisavaca u kontinentalnim šumama Hrvatske
Mirna Mihelčić
orcid.org/0000-0002-8241-1721
; Faculty of Medicine, University of Rijeka
Josipa Habuš
; Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb
Marko Vucelja
; Faculty of Forestry, University of Zagreb
Petra Svoboda
; University Hospital for Infectious Diseases “Dr. Fran Mihaljević“, Zagreb
Ivan-Christian Kurolt
orcid.org/0000-0001-9536-1009
; University Hospital for Infectious Diseases “Dr. Fran Mihaljević“, Zagreb
Alemka Markotić
; University Hospital for Infectious Diseases “Dr. Fran Mihaljević“, Zagreb
Nenad Turk
; Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb
Josip Margaletić
; Faculty of Forestry, University of Zagreb
Marina Šantić
orcid.org/0000-0003-4138-3581
; Faculty of Medicine, University of Rijeka
Sažetak
Francisella tularensisis uzročnik je zoonoze tularemije, koja ima široki raspon domaćina, uključujući člankonošce, sisavce i ptice. Dvije podvrste F. tularensis, subsp. tularensis (Tip A) i subsp. holartica (Tip B), opisane su kao najčešći uzročnici bolesti u ljudi (Kingry and Petersen, 2014; Kuehn et al., 2013). Tip A i Tip B razlikuju se po svojim biokemijskim značajkama, patogenosti, ekologiji, epidemiologiji te geografskoj rasprostranjenosti. Rasprostranjenost Tipa A uglavnom je ograničena na sjevernoamerički kontinent, za razliku od Tipa B, koji se javlja duž cijele sjeverne polutke, a ujedno je i najčešći uzročnik tularemije u Europi(Keim et al., 2007; Kuehn et al., 2013). No ekologija i kruženje ove bakterije u prirodi do danas još nisu u potpunosti razjašnjeni. Različiti glodavci (voluharice, miševi, tekunice, bizantski štakori, dabrovi) te dvojezupci (kunić i zec) opisani su kao mogući rezervoari F.tularensis. Zadnja epidemiološka i epizootiološka istraživanja tularemije u Hrvatskoj datiraju iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća(Borcić et al., 1975). Stoga je cilj ovoga rada bio prikupiti nove podatke o prevalenciji tularemije u populaciji sitnih sisavaca u Hrvatskoj. Ukupno 444 uzoraka sitnih glodavaca i kukcojeda sakupljeno je u razdoblju od dvije godine na osam različitih
lokaliteta u šumama kontinentalne Hrvatske: Lipovljani, Nova Subocka, Velika Gorica, Stara Gradiška, Županja, Sunja, Koprivnica i Čakovec (Slika 1). Pretraženi su uzorci slezene od: 197 Apodemus agrarius (poljski miš), 78 Apodemus sylvaticus (šumski miš), 92 Apodemus flavicollis (žutogrli miš), 17 Myodes glareolus (šumska voluharica), 27 Mycrotus agrestis (livadna voluharica), 20 Microtus arvalis (poljska voluharica) te 13 Sorex araneus (rovka). Uzorcisu pretraženi na prisutnost DNA Francisella spp. koristeći qRT-PCR metodu. Dobiveni rezultati pokazuju da su od ukupno 444 prikupljene životinje tri uzorka (0.67%), od kojih dva poljska miša te jedan šumski miš, bili pozitivni su na francizelu (Tablica 1). Sva tri pozitivna uzorka prikupljena su na istom području – lokalitetu Lipovljani.
Tularemija je bolest koja se primarno povezuje s „nizinskim“ i „vodenim“ ekosustavima (Borcić, 1973). Područje duž toka rijeke Save (Posavina) opisuje se kao prirodno žarište tularemije u Hrvatskoj (Borcic et al., 1976), akao glavni rezervoar tularemije na tom području navodi se poljska voluharica (Borcic et al., 1976). Trimiša pozitivna na F. tularensis upućuju da je ova bakterija i dalje prisutna u populaciji sitnih glodavaca u Hrvatskoj. Nadalje, svi pozitivni uzorci prikupljeni su na lokalitetu Lipovljani, smještenom u srednjem dijelu toka rijeke Save, stoga ova regija zadržava obilježje prirodnog žarišta tularemije u Hrvatskoj.
Ključne riječi
<i>Francisella</i>; tularemija; DNK; sitni glodavci; kukcojedi; rezervoari; endemsko područje; Hrvatska; prevalencija
Hrčak ID:
207286
URI
Datum izdavanja:
31.10.2018.
Posjeta: 1.580 *