hrcak mascot   Srce   HID

Acta Pharmaceutica, Vol. 60 No. 4, 2010.

Pregledni rad
https://doi.org/10.2478/v10007-010-0040-9

Genetički polimorfizmi u dijabetesu: Utjecaj na terapiju oralnim antidijabeticima

UNA GLAMOČLIJA   ORCID icon orcid.org/0000-0003-1206-6990 ; Hercegovinalijek d.o.o., 88000 Mostar, Bosnia and Herzegovina
ADLIJA JEVRIĆ-ČAUŠEVIĆ ; Department of Biochemistry and Clinical Analysis, Faculty of Pharmacy,University of Sarajevo, 71000 Sarajevo, Bosnia and Herzegovina

Puni tekst: engleski, pdf (127 KB) str. 387-406 preuzimanja: 1.057* citiraj
APA 6th Edition
GLAMOČLIJA, U. i JEVRIĆ-ČAUŠEVIĆ, A. (2010). Genetic polymorphisms in diabetes: Influence on therapy with oral antidiabetics. Acta Pharmaceutica, 60 (4), 387-406. https://doi.org/10.2478/v10007-010-0040-9
MLA 8th Edition
GLAMOČLIJA, UNA i ADLIJA JEVRIĆ-ČAUŠEVIĆ. "Genetic polymorphisms in diabetes: Influence on therapy with oral antidiabetics." Acta Pharmaceutica, vol. 60, br. 4, 2010, str. 387-406. https://doi.org/10.2478/v10007-010-0040-9. Citirano 20.02.2019.
Chicago 17th Edition
GLAMOČLIJA, UNA i ADLIJA JEVRIĆ-ČAUŠEVIĆ. "Genetic polymorphisms in diabetes: Influence on therapy with oral antidiabetics." Acta Pharmaceutica 60, br. 4 (2010): 387-406. https://doi.org/10.2478/v10007-010-0040-9
Harvard
GLAMOČLIJA, U., i JEVRIĆ-ČAUŠEVIĆ, A. (2010). 'Genetic polymorphisms in diabetes: Influence on therapy with oral antidiabetics', Acta Pharmaceutica, 60(4), str. 387-406. doi: https://doi.org/10.2478/v10007-010-0040-9
Vancouver
GLAMOČLIJA U, JEVRIĆ-ČAUŠEVIĆ A. Genetic polymorphisms in diabetes: Influence on therapy with oral antidiabetics. Acta Pharm. [Internet]. 2010 [pristupljeno 20.02.2019.];60(4):387-406. doi: https://doi.org/10.2478/v10007-010-0040-9
IEEE
U. GLAMOČLIJA i A. JEVRIĆ-ČAUŠEVIĆ, "Genetic polymorphisms in diabetes: Influence on therapy with oral antidiabetics", Acta Pharmaceutica, vol.60, br. 4, str. 387-406, 2010. [Online]. doi: https://doi.org/10.2478/v10007-010-0040-9

Sažetak
Dijabetes tipa 2 dosegao je proporcije epidemije u SAD (> 18 milijuna) i cijelom svijetu (170 milijuna oboljelih osoba) te ima tendenciju daljnjeg dramatičnog rasta. Stoga se u posljednje vrijeme ulažu napori da se otkriju i razviju novi farmakološki agensi za liječenje ove bolesti. Klasifikacija šećerne bolesti proširena je uspjesima istraživača na području genetike. Da bismo razumjeli farmakogenetiku antidijabetika neophodno je razumjeti genetiku samog dijabetesa. Kao što će biti prikazano u ovom radu veliki broj gena koji su povezani s razvojem dijabetesa takođe utječu i na odgovor na terapiju antidijabeticima. S druge strane, mutacije gena koji utječu na ADME (apsorpcija, distribucija, metabolizam i ekskrecija) lijeka imaju značajan utjecaj na farmakogenetiku oralnih antidijabetika.
Utvrđeno je da je dijabetes genetički heterogena bolest. Uobičajeni oblici dijabetesa su gotovo uvijek poligenski i za razvoj same bolesti vrlo su značajne snažne interakcije među različitim genima kao i između gena i okoliša. Zbog toga mutacije ili polimorfizmi koji u manjoj mjeri utječu na funkciju gena mogu postati klinički značajni samo u slučaju kada se kombiniraju s drugim faktorima odnosno genima. Smatra se da u razvoju dijabetesa mogu sudjelovati stotine pa čak i tisuće gena. Do 2006. identificirano je nekoliko uobičajenih alela koji povećavaju rizik za razvoj dijabetesa, od kojih su najznačajniji PPARG (Pro12), KCNJ11 (Lys23) i TCF7L2 (T na rs7903146). Do danas je najveći uspjeh postignut u identifikaciji gena odgovornih za razmjerno rijetke oblike ove bolesti poput ”Maturity-onset diabetes of the young” (MODY) i neonatalnog dijabetesa. Monogenske oblike dijabetesa odlikuju jedinstvene kliničke karakteristike i mogućnost primjene individualnog tretmana. Genetički polimorfizmi enzima koji utječu na metabolizam lijekova, transportera, receptora i drugih ciljeva djelovanja lijekova povezani su s interindividualnim razlikama u efikasnosti i toksičnosti mnogih lijekova. Vrlo je važno da se na temelju farmakogenetičkih istraživanja mogu predvidjeti neki neželjeni efekti lijekova.
Trenutačno postoji pet glavnih klasa oralnih antidijabetika: sulfoniluree, meglitinidi, metformin (bigvanid), tiazolidindioni i inhibitori α-glukozidaze. U literaturi se također spominju inhibitori dipeptidil peptidaze IV (DPP-IV), selektivni antagonisti kanabinoidnog receptora 1 (CB-1), glukagonu slični peptid 1 mimetici i amilin mimetici.
Razumijevanje mehanizama koji rezultiraju disfunkcijom β stanica na fiziološkom i molekularnom nivou neophodno je za napredak u razumijevanju tretmana dijabetesa. U ovom radu dat je pregled različitih genetičkih mutacija (mutacije gena za glukokinazu, HNF 1, HNF1ß, Kir6.2 i SUR 1 podjedinicu KATP kanala ß stanica, PPAR-γ, OCT1 i OCT2, citohrome, KCNJ11, faktore koji utječu na razvoj bolesti (TCF7L2) i varijante gena koji dovode do hepatosteatoze uzrokovane tiazolidindionima) te njihov utjecaj na odgovor na terapiju oralnim antidijabeticima.

Ključne riječi
farmakogenetika; oralni antidijabetici

Hrčak ID: 60285

URI
https://hrcak.srce.hr/60285

[engleski]

Posjeta: 1.560 *