Osobitosti nasljeđivanja u pelješkim oporukama druge polovice 18. i prvoj polovini 19. stoljeća stoljeća

Abstract

U radu će se analizom oporuka iz zapadnoga, sjeverozapadnoga i središnjeg dijela Pelješca pokušati predočiti nastojanje oporučitelja da se očuva cjelovitost imanja i osigura održanje i prosperitet obitelji, sa svim različitostima običaja koje su se pri nasljeđivanju rabile, bez obzira na pravnu normu i važeće zakone. Osobita će se pozornost dati poziciji žena i kćeri pri nasljeđivanju, doti, te pojavi koja je bila uobičajena najviše u Trpnju, da muškarac, onaj prekobrojni, ode na ženino i istovremeno prihvati prezime obitelji u koju se oženio. Istraživačko pitanje je je li to izolirani trpanjski običaj ili ima u podlozi dublje socijalno-gospodarske uzroke i šire regionalne imovinsko-pravne implikacije? Usporedbom s drugim pelješkim oporukama i analizirajući testamente tijekom 18. i 19. stoljeća postavljeno istraživačko pitanje dobilo je logično objašnjenje, na tragu stoljećima ranije uspostavljenih imovinsko-posjedovnih i proizvodnih odnosa. Zaključuje se da je pridijevanje nadimaka i uzimanje prezimena kuće u koju je domazet došao posljedica razgranatosti roda i broja njegovih ogranaka, ali prije svega želje dubrovačkih vlastelina, odnosno zemljišnih gospodara, da kontroliraju i utjeraju sva kmetska davanja. U trpanjskom slučaju to su bili Gundulići kojima su ispunjavanje ribarskih obveza i kmetska davanja bili izdašni izvori prihoda. Vlastela je također bila zainteresirana za plodnije poljoprivredne površine na Župi, osobito u Potomju, pa im je davanja bilo lakše kontrolirati ako se imovina nalazila uvijek pod istim prezimenom. Opadanjem gospodarske moći vlastele i njihovim fizičkim propadanjem u 19. stoljeću, te sve češćim otkupom od kmetstva, prestaje i običaj preuzimanja ženina prezimena od strane zeta.