Prilog proučavanju zemljoposjedničke strukture srednjovjekovne Istre (s naglaskom na posjedu Freisinške biskupije)

Autor(i)

  • Darja Mihelič

Ključne riječi:

posjedi freisinških biskupa, Istarska markgrofovija, razvijeni srednji vijek

Sažetak

Prilog najprije obnavlja sadržaj dviju u literaturi znanih i citiranih darovnica istarskog fiskalnog vlasništva njemačkog kralja Henrika IV. freisinškim ustanovama: samostanu sv. Andrije (1062.) i crkvi posvećenoj sv. Mariji i sv. Korbinijanu (1067.). Navedene darovnice su, osim činjenice da se posjed nalazi u Istri, slične i po nekim u njima spomenutim osobama: darovatelj je njemački kralj Henrik IV., primatelji su u oba primjera freisinške ustanove, u oba zapisa se spominje granični grof Ulrich, nadalje freisinški biskup Ellenhard, čije se odano i vjerno služenje spominje kao razlog tim darovanjima. Predmet prve darovnice su fiskalna prava u krajevima Pyrian i Niwenburch, dok su predmet druge sela, odnosno kašteli Kubed (Cvbida), Predloka (Lovnca), Osp (Ozpe), Rožar (Razari), Truške (Trvscvlo), Šterna (Steina) i Sv. Petar (Sanctepetre). Povjesničari su različito smjestili toponime iz prve darovnice, ali i položaj sela, odnosno kaštela iz druge darovnice nije u potpunosti dorečen. Darovnice spominju niz pogodnosti gospodarskog značaja. Među crkvenom gospodom u sjeverozapadnoj Istri 11. stoljeća, gradeški i akvilejski patrijarsi su, osim freisinških ustanova, imali velike posjede što tvori raznoliku sliku tadašnjih vlasničkih odnosa. Posjed koji spominje darovnica Akvileji iz 1062. i iz 1102. godine se nalazi na sličnim lokacijama kao posjedi koji su bili podijeljeni spomenutim freisniškim ustanovama. Znatno manje poznata i još manje citirana u vezi s freisniškom istarskom imovinom je spomen nadležnosti freisinške biskupije na piranskom području iz početka 13. stoljeća. Između 1201. i 1207. piransko svećenstvo i građanstvo sudilo se s koparskom biskupijom za piransku uljnu desetinu. Dana 18. prosinca 1201. godine je trinaest saslušanih u svom svjedočenju izjavilo da je notara Dominika, koji je zapisao darovnice predstavnicima piranskog svećenstva i vjernika u tom sporu, za notara postavio piranski grof, odnosno podestat Berthold. Šest svjedoka je tvrdilo da je pravo imenovanja notara primio neposredno od freisinškog biskupa, a njemu je to pravo dodijelio vladar. Prema svjedočenju dva svjedoka pak, Berthold je dobio pravo imenovanja notara (kao i grofova) posredno od grofa Majnharda koji ga je dobio od freisinškog biskupa, a freisinškom ga je biskupu dodijelio vladar. U zapisu nas zanimaju neke spomenute osobe, u prvom redu grof Majnhard i grof Berthold. Ovaj posljednji je, zapravo, granični grof Berthold IV. iz obitelji Andechs (1188. – 1204.). Njegovi roditelji su bili granični grof Berthold II. i Hedviga Wittelsbach. Osim što je bio istarski granični grof (1188. – 1204.), bio je i dalmatinski, hrvatski i meranski vojvoda (?1180. – 1204.). Na pitanje odakle takva naklonost Freisinga prema obitelji Andechs postoji jednostavan odgovor. Istarski granični grof Berthold III., otac Bertholda IV. Meranskog i Gizela Dießenska, majka freisinškog biskupa Otona II. bili su braća. Berthold IV., koji je na suđenju za uljnu desetinu između Piranaca i koparske biskupije 1201. imenovao piranskog notara Dominika, a to je pravo, prema svedočenju već spomenutih svjedoka, dobio neposredno od freisinškog biskupa, svog bratića. Obitelj Dießen-Andech je promišljeno usmjeravala dio muškog potomstva na utjecajne crkvene položaje među kojima i na položaj freisinškog biskupa. Njihovi potomci nisu zaboravili na svoje porijeklo čak ni u ulozi crkvenih funkcionara i sistematično su učvršćivali laičku vlast i dinastijski posjed svoje rodbine.

##submission.downloads##

Objavljeno

2011-02-02

Broj časopisa

Rubrika

Rasprave i članci