Sin Istre posvećen hrvatskim povijesnim vrelima (povodom 85. obljetnice života akademika Josipa Bratulića i uoči njegove 25. obljetnice članstva u HAZU-u)

Sažetak

Članak je uglavnom nastao na temelju predavanja »Rad akademika Josipa Bratulića na povijesnim izvorima« održanoga u Svečanoj dvorani Tone Peruška na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli 18. listopada 2019. Predavanje je održano na simpoziju naslovljenu »Hvala delu i težaku«, a posvećenu 80. obljetnici života akademika Josipa Bratulića, u organizaciji navedenoga fakulteta i Kluba hrvatskih književnika »Dr. Ljubica Ivezić«. Autor je u članku predstavio tri polja rada akademika Bratulića na hrvatskim pisanim izvorima. Prvo je vezano uz početke njegova znanstvenoga istraživanja, počevši od magistarskoga rada Apokrif o Prekrasnom Josipu u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti (obranjen 1970.) i doktorske disertacije Istarski razvod kao književni spomenik srednjovjekovne Istre (obranjena 1975. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu). Od tada se posvetio istraživanju srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih izvora pisanih glagoljicom – djelujući podjednako i kao priređivač znanstvenih kritičkih izdanja i kao prevoditelj rukopisa. Drugo polje odnosi se na priređivanje tekstova i pretisaka djela renesansnih, baroknih, ranomodernih odnosno preporodnih hrvatskih autora ili autora koji su pisali o Hrvatskoj. Među njima su Marulić, Nikola Šubić Zrinski, Zoranić, Gundulić, obojica Vrančića (Antun i Faust), Jurjević, Belostenec, Habdelić, Katarina i Petar Zrinski, Ritter Vitezović, obojica Relkovića (Matija Antun i Josip Stjepan), Kanižlić, Fortis, Katančić, Brezovački, Čevapović, Gaj, Kurelac, Mažuranić, Voltić, Kundek, Volčić, Starčević i Benešić. Treće polje njegova rada, recenziranje znanstveno-kritički pripremljenih prijepisa i prijevoda pisanih izvora, tek je u osnovnim natuknicama spomenuto i daleko je od cjelovite valorizacije takva njegova rada. Radom se na povijesnim izvorima akademik Bratulić pridružio ne samo neumrlim zaslužnicima hrvatske historiografije nego i zaslužnicima hrvatske (paleo)slavistike, filologije i povijesti književnosti. S obzirom na njegov opus vjerujemo da će sadašnjim i budućim naraštajima znanstvenika, ali i ljubiteljima hrvatske pisane i kulturne baštine bez obzira na stupanj njihove obrazovanosti, poslužiti rezultati njegova rada. To je, uvjereni smo, bilo i ostaje njegovo životno poslanje.