Izvorni znanstveni članak

Autoportreti zadarskog bilježnika Ilije iz 14. stoljeća

Emil Hilje orcid.org/0000-0002-2675-9491 ; Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak

Notarski znakovi kao ovjera privatnopravnih javnih isprava pojavljuju se u Dalmaciji od 12. stoljeća, a tijekom kasnog srednjeg vijeka postaju obvezni dio službenih isprava koje su pisane na pergameni za same stranke. Redovito su grafičkog karaktera, manje ili više razrađeni crteži dekorativnih motiva uz eventualno uplitanje slova, ali bez ikakvih figuralnih sadržaja. Među najrazličitijim formama notarskih znakova sačuvanih u fondovima hrvatskih arhiva posebnu pažnju privlači onaj splitskog kanonika i zadarskog bilježnika Ilije, koji je umjesto jednostavnog grafičkog znaka u tu svrhu koristio prikaz poprsja mlađeg muškarca, za koji se s dosta razloga može pretpostaviti da je predstavljao njegov autoportret. Do sada je poznato preko pedeset sačuvanih Ilijinih notarskih znakova, no može se pretpostaviti da ih je tijekom više od dva desetljeća notarske karijere Ilija izradio preko tisuću.
U pitanju su crteži sasvim skromnih dimenzija (u prosjeku 3 x 1,5 cm), koji, po svemu sudeći, nisu bili plod nekakve "umjetničke" ambicije, čak i kada bismo takvu terminologiju mogli primjeniti na onodobnu likovnu produkciju. Zacijelo Ilija, poput mnogih ljudi od pera, jednostavno nije mogao odoljeti nagonu za crtanjem, pa je dio te svoje sklonosti i vještine na osebujan način ugradio u posao kojim se bavio. Tijekom vremena, u rasponu od dvadesetak godina, prikazani lik je doživljavao određene promjene. Započevši s relativno realističnim i dosta preciznim prikazom, u drugoj je fazi Ilija pojednostavnio crtež i pojačao karikaturalne elemente, da bi u trećoj dijelom stilizirao i unificirao svoj znak. U osnovi, njegovi su crteži bliži formi karikature nego reprezentativnom likovnom izrazu, ali upravo stoga i daleko slobodniji od normi kojima se nužno podvrgavalo profesionalno, a osobito monumentalno slikarstvo 14. stoljeća. Unatoč tome što dijelom posjeduju ponešto bezvremenski karakter, svojim likovnim karakteristikama upućuju i na određeno poznavanje formalnog jezika reprezentativnog slikarstva. Vješto baratanje linijom i lakoća s kojom Ilija minimumom izražajnih sredstava ocrtava ne samo portretne nego i psihološke odlike prikazanog lika, u osnovi su tekovina gotičke likovne kulture.
Forma autoportreta, premda, barem na deklarativnoj razini odsutna iz srednjovjekovnog monumentalnog slikarstva, prisutna je, premda u vrlo rijetkim i pojedinačnim slučajevima, u srednjovjekovnom slikarstvu minijatura (npr. autoportreti Sv. Dunstana, pisara Vigila, slikara Hildebertusa i njegova pomoćnika Everwinusa, fra Rufillusa, redovnice Gude, minijaturiste Matthewa Parisa, te iluminatora Richarda de Montbaston i njegove žene Jeanne). Ipak, malobrojnost, ali i vremenska i prostorna (dijelom i kulturološka) udaljenost navedenih primjera, otežava prosudbu mjesta Ilijinih autoportreta u okviru nekog šireg konteksta. No u svakom slučaju, grupa od pedesetak autoportreta iz 14. stoljeća, bez obzira na njihove dimenzije i karakter, predstavlja svojevrsni fenomen u okvirima europske likovne kulture. Pritom čak i nije toliko riječ o likovnoj kvaliteti samih crteža, koja doista nije velika, koliko o mogućem bogatstvu oblika vizualne komunikacije u onodobnoj Dalmaciji.

Ključne riječi

autoportret; crtež; svećenik Ilija; 14. stoljeće; Zadar

Hrčak ID:

170705

URI

https://hrcak.srce.hr/170705

Datum izdavanja:

19.12.2016.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 2.139 *