hrcak mascot

Hrcak
Portal of scientific journals of Croatia

Srce
HID

Slovo: Journal of Old Church Slavonic Institute, No.35 September 1985.

Original scientific paper

O Kijevskim i Sinajskim listićima

Marija Pantelić

Fulltext: pdf (54 MB), Croatian, Pages 5 - 56 , downloads: 215 *

Abstracts
Autorica u radnji provodi povijesno-liturgijsku analizu fragmenata najstarije zapadne i istočne liturgije Kijevskih (Ki) i Sinajskih (Si) listića. Šest misnih formulara Ki sadrže općeljudske težnje za eshatološkim vrednotama, jedino oracija 17 traži zdravlje, oracija 20 sigurnost carstva, a oracija 21 očekuje zaštitu Crkve, što odražava povijesne prilike u Rimu (provale Vandala i Langobarda u 5. i 6. st.). I varijabilni dijelovi prefacija potječu iz istog vremena, kad ih je celebrant slobodno improvizirao, a oblikom i sadržajem predstavljaju stare oracije ili svojim retoričkim elementima (paralelizmi) podsjećaju na pohvalne govore u čast apostola ili mučenika (Klementova prefacija). U Ki se pojavljuje istočni naziv nebeske sile za sve svete ili za korove anđeoske (oracija 10, naslov 7r, oracija 36, 37) i izraz stvaranja: otъ nebytiě bo vъ bytie sъtvorilъ ny esi (18, 4r) iz anafore i homilije sv. Ivana Zlatoustog, koji ne pozna zapadna misa. Misne formulare Ki iz staroga Gregorijanskog sakramentara jednakih ili sličnih naslova, ali ne i sadržaja zbog slobode njihove improvizacije ima Pad D 47, Sangalenski No 348 i Missale Francorum (Cod. Vat. Reg. lat. 257, Mohlberg, LQ 1/2, 939). Posebni poredak najnužnijih misnih formulara stavlja Ki na prvo mjesto staroslavenskog misionarskog liturgijskog priručnika zapadnog tipa, što potvrđuje i pismo. Naime, analogno suvremenim latinskim sakramentarima, koji u inicijalima, naslovnim i verzalnim (distinktivnim) slovima pružaju evoluciju latinskog pisma, Ki upotrebljavaju, naročito A pisar, 3 tipa slova: inicijalna, povećana u naslovima i pismo samoga teksta. Inicijali odgovaraju latinskoj kapitali, naslovi rustičnoj kapitali s diskretnim izduživanjem vertikalnih osi glagoljskih slova, ali je njihova morfologija, korpus, jednak ostalim slovima u tekstu. Ona su nejednake veličine, ali adaptirana uz gornju liniju (viseće pismo), dosljedno istih proporcija, jednakih duktusa pa predstavljaju primarni stadij koji je nešto evolvirao od Ćirilova pisma, te postanak Ki projiciraju na kraj 10. stojeća. Paleografska analiza prve strane Ki, 1r (Ki2) i pripisanih pashalija u Sinajskom liturgijariju (Si2) potvrdila je opravdanost Hammove hipoteze da ih je pisala ista ruka. Istraživanje sadržaja prvih triju oracija Sinajskoga litugijara (Si), koje nemaju grčkog predloška, otkrilo je u prvoj molitvi strukturu i sadržaj zapadnih liturgijskih apologija od 9 do 11. stoljeća, ali s istočnom terminologijom i teologijom (sv. Petar, vrhovni apostol). Druga, iako fragmentarno sačuvana, jednaka je latinskoj, franko-germanskoj oraciji (10. stoljeće) koju je biskup ili opat recitirao kod adoracije križa ne Veliki petak. Treća oracija prati svlačenje liturgijskog odijela. Na Zapadu sakramentari daju upute za takve oracije od 9. st., ali ne donose i njihov tekst, a na istoku su potvrđene od 14. st.
Pripisane pashalije (Si) donose 19 datuma uskrsnih granica, uštapa, tj. puna mjeseca, kada je prema židovskom kaledaru umro Krist. Ista je ruka ispisala Ki2 Pavlovu poslanicu Rimljanima 13, 11-14; 14, 1-4 koja se čita na Siroposnu nedjelju, a predlaže program za korizmu. Slijedi stara latinska oracija Mariji s istočnim invitatorijem: Pomоlimь sę, pozata iz latinskih kodeksa pod naslovom "Super populum" u rimskom obredu posljednja (D 47, 389), a u ambrozijskom prva na Blagovijest (25. III). Jezični, grafički, ortografski i paleografski elementi govore, da je prva strana Ki napisana negdje na južnohrvatskom arealu. U Sinajskom liturgijaru iznad Bazilijeve molitve ispisana su ćirilicom u zastavici imena pokojnika kojih se trebalo spomenuti u liturgiji. Imena Si3 su zapadnog tipa s ortografijom zetsko-humske škole s posuđenim slovima đerv i pe. Niz imena Si3 veže za ovo područje i žensko ime Petruniê, jer se relikvije sv. Petronile čuvaju i časte od 10. st. u Dubrovniku, a u kult joj se širio na područje dubrovačke biskupije i općine.
Ki predstavljaju najstariji staroslavenski liturgijski spomenik jednog dijela najstarijeg Gregorijanskog sakramentara s istočnim leksikom i izrazima, a Si najstariju istočnu liturgiju protkanu oracijama suvremene zapadne duhovnosti. Mlađi pripisi Ki2, Si2,3 s kraja 11. ili početka 12. st. svjedoče upotrebu Ki i Si na pograničnom, u to vrijeme mješovitom području kao što je bila dubrovačka Astareja i poluotok Pelješac sa svojim humskim zaleđem.

[English]

Visits: 975 *