Ostalo

TERAPIJA HCV INFEKCIJE NAKON TRANSPLANTACIJE JETRE

TAJANA FILIPEC KANIŽAJ ; Klinička bolnica Merkur, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinika za unutarnje bolesti, Zavod za gastroenterologiju, Zagreb, Hrvatska
VESNA ČOLIĆ-CVRLJE ; Klinička bolnica Merkur, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinika za unutarnje bolesti, Zavod za gastroenterologiju, Zagreb, Hrvatska
ANNA MRZLJAK ; Klinička bolnica Merkur, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinika za unutarnje bolesti, Zavod za gastroenterologiju, Zagreb, Hrvatska
RAJKO OSTOJIĆ ; Klinički bolnički centar Zagreb, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinika za unutarnje bolesti, Zavod za gastroenterologiju, Zagreb, Hrvatska

Sažetak

Recidiv HCV infekcije nakon transplantacije jetre univerzalna je pojava povezana s učestalijim morbiditetom i mortalitetom bolesnika te gubicima presatka. Za razliku od imunokompetentnih bolesnika, HCV infekcija u imunosuprimiranih bolesnika s trans-plantiranom jetrom uglavnom ima ubrzani tijek. Akutni hepatitis pojavljuje se u 75 % bolesnika u prvih 6 mjeseci od transplantacije. Do 5. godine nakon transplantacije više od 80 % HCV inficiranih bolesnika razvije znakove kroničnog oštećenja presatka, a 30 % cirozu. Odabir kalcineurinskog inhibitora nije se pokazao ključnim u analizi rizika histoloških znakova recidiva bolesti kao niti učestalosti pojave akutnog odbacivanja. Kumulativna ekspozicija kortikosteroidima povezana je sa značajno većim mortalitetom bolesnika, višom razinom viremije i težim oblicima histoloških promjena presatka.
Uspješno liječenje HCV infekcije povezano je s povoljnim učinkom na preživljenje presatka i primatelja. Prema nalazima objavljenih studija kombiniranu terapiju pegiliranim interferonom alfa i ribavirinom preporuča se provesti kod bolesnika s histološki potvrđenim recidivom HCV infekcije. Razlog tome je mnogostruk: 1) recidiv HCV infekcije najčešće se pogoršava nakon prve godine od transplantacije, 2) odnos pogodnosti i rizika za terapiju je optimalan jer je to ujedno i vrijeme manje učestalosti epizoda odbacivanja, funkcija presatka je bolja, a razina primjenjene imunosupresivne terapije niža. Postignuti SVR kombiniranom terapijom u randomiziranim studijama na bolesnicima s histološki dokazanom bolesti iznosi 33 % do 42 %. Potencijalni faktori koji utječu na niži SVR su: 1) genotip 1; 2) visoka razina viremije; 3) nepovoljan pred-transplantacijski odgovor na terapiju i 4) nuspojave antiviralnih lijekova. Otvoreno je pitanje rutinske primjene faktora rasta i učinaka pojedinih imunosupresivnih lijekova. U terapiji se primjenjuje pegilirani interferon alfa u standardnoj dozi i ribavirin. Zbog često prisutne bubrežne insuficijencije terapiju ribavirinom započinje se u reduciranim dozama (prema klirensu kreatinina) uz postupno povišenje doze. Terapija se provodi tokom 48 tjedana neovisno o genotipu virusa i povezana je većim rizikom komplikacija i nuspojava nego kod bolesnika koji nisu dobili transplantat.

Ključne riječi

HCV infekcija; transplantacija jetre; antivirusna terapija

Hrčak ID:

113726

URI

https://hrcak.srce.hr/113726

Datum izdavanja:

14.1.2014.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 1.987 *