Bogoslovska smotra, Vol. 83 No. 4, 2013.
Izvorni znanstveni članak
Vjerska politika Konstantina I. tijekom i nakon Koncila u Niceji 325. godine
Anto Barišić
orcid.org/0000-0001-6118-7233
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Prvi ekumenski koncil održan u Niceji 325. godine predstavlja veliku novost u dotadašnjoj povijesti Crkve. Biskupi prostranog Rimskog Carstva na poziv cara Konstantina I. prvi put se sabiru na koncilu koji ima globalni značaj ne samo za tadašnji kršćanski svijet nego i za kasniju povijest kršćanstva kao i za povijest odnosa između crkvene i političke vlasti. S carem Konstantinom I., kao onim koji je bio stvarni pontifex maximus na političkom, ali s pretenzijama vladanja i na crkvenom području, započinje novo razdoblje crkvene povijesti u kojoj će se otad politički upliv snažno odražavati na život zajednice Kristovih učenika. Politički utjecaj cara vrlo je dobro vidljiv već kod arijanske krize koja je zahvatila čitav kršćanski svijet. Konstantin je osobno bio zainteresiran za pronalaženje rješenja teološkog problema koji je izazvao aleksandrijski prezbiter Arije. Ne samo da se zauzima za njegovo rješenje nego ponekad i forsira – da ne kažemo – naređuje – rješenja. Arijeva osuda na Nicejskom koncilu, osim crkvene kazne izopćenja, istodobno je bila i politička osuda na egzil. Sa svime se složio car Konstantin I. Međutim, nakon toga koncila car mijenja smjer svoje vjerske politike u posve suprotnom smjeru dotle da će to dovesti i do rehabilitacije sâmoga Arija, kojeg je Konstantin malo poslije Koncila u jednom pismu upućenom aleksandrijskoj Crkvi nazvao »vražjim ministrom« a njegov nauk »smrtnim otrovom«. U ovom članku pokazujemo slijed, glavne čimbenike i uzroke koji su utjecali na vjersku politiku cara Konstantina I. te je tako odlučujuće regulirali. Pritom osobito imamo u vidu poslijekoncilski nastavak arijanske krize i Konstantinov odnos prema njoj, odnosno prema glavnim akterima koji su sudjelovali u antinicejskoj reakcij i kao što su Arije, Atanazije Veliki, Euzebije iz Cezareje, Euzebije iz Nikomedije i drugi. Progon Atanazija Velikog i jačanje filoarijanskih struja nakon Nicejskog koncila dobar su pokazatelj nestabilnosti i prevrtljivosti vjerske politike koju je vodio Konstantin I.
Ključne riječi
Konstantin I.; vjerska politika; Nicejski koncil; Arije; Atanazije Veliki; euzebijevci
Hrčak ID:
115779
URI
Datum izdavanja:
7.2.2014.
Posjeta: 3.485 *