Izvorni znanstveni članak
Ranokršćanski odnos vjere i politike - Crkve i države
Anto Mišić
; Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Isus nije bio ni revolucionar ni politički anarhist; pokazuje to i njegova izjava: "Podajte caru carevo a Bogu Božje" (Mt 22,21), kojom je jasno razdijelio religiozno i političko područje. Premda jasno odvojena i autonomna, ta se dva područja međusobno ne isključuju, naprotiv, potrebna je suradnja jer iste osobe kao vjernici pripadaju Crkvi, a kao građani državi. Kršćani su uvjereni da Crkva i država imaju svoje korijene u Bogu i da moraju ostvarivati zamisao koju je Bog stvoritelj namijenio državi i Bog spasitelj Crkvi. Najranije razdoblje kršćanske povijesti važno je za sva područja kršćanskog života pa tako i za odnos prema državi i politici. Upravo tu treba tražiti korijene pozitivnih, ali i negativnih rješenja koja će odrediti tijek kasnijih odnosa, sve do naših dana. Od početka su kršćani nastojali izgraditi pozitivan stav prema državi, premda se ona neprijateljski odnosila prema kršćanstvu. U vrijeme progona, do vladavine cara Konstantina početkom IV. stoljeća, kršćani su redovito molili za državne poglavare i nastojali biti lojalni građani, premda su često doživljavali teške nepravde i okrutne progone. Ono što kršćani nikako nisu prihvaćali bilo je uplitanje države u vjersko područje, osobito nametanje poganstva i obožavanje cara. Ranokršćanski su intelektualci, posebice apologetski pisci drugog stoljeća, u svojim spisima i teoretski razradili kršćanski stav o državi i političkoj vlasti. Dolaskom Konstantina na vlast i izdavanjem Milanskog edikta o toleranciji (313.), uvjeti života za kršćane bitno su poboljšani, no odnos vlasti, ovaj puta kršćanske, prema Crkvi i vjeri nisu se bitno promijenili. Dobre i loše posljedice pretjerane povezanosti vjere i politike brzo su uočili ranokršćanski pisci i na njih su jasno upozorili.
Ključne riječi
Hrčak ID:
1170
URI
Datum izdavanja:
3.12.2004.
Posjeta: 2.566 *