Izlaganje sa skupa

ZAKON O ZAŠTITI PRIRODE.Koncepcija i praksa

Ivo Bralić ; Državna uprava za zaštitu prirodne i kulturne baštine, Zagreb

Sažetak

Spoznaje o potrebi zaštite prirode danas nalazimo pretočene u mnogim zakonima koji tretiraju pojedine ljudske aktivnosti i korištenje prirodnih dobara. U središtu tih odredbi uvijek su interesi čovjeka postavljeni isključivo antropocentrički. Zakon o zaštiti prirode (i oni raniji i ovaj posljednji, 1994. god.) u tom se pogledu razlikuje. U njemu se priroda štiti, ali joj se daje pravo da egzistira i mimo čovjeka. Zakon predvi|a 9 kategorija zaštite: 1. Nacionalni park, 2. Park prirode, 3. Strogi rezervat, 4. Posebni rezervat, 5. Spomenik prirode, 6. Zaštićeni krajolik, 7. Park šuma, 8. Spomenik parkova arhitekture, 9. Pojedina biljna i životinjska vrsta.
Zaštićenim dijelovima prirode upravljaju javne ustanove kao neprofitne organizacije. Uprave nacionalnih parkova i parkova prirode osniva Vlada, a za ostale kategorije zaštite osnivačko pravo za svoj teritorij imaju županije. Za pojedine konkretne radnje u zaštićenim područjima ili u svezi sa zaštićenim biljnim i životinjskim vrstama postoje zakonske odredbe koje zabranjuju njihova oštećenja i degradacije.
U cjelini gledano, možemo uglavnom biti zadovoljni s formalnopravnim rješenjima i odred¬bama koje nalazimo u važećem Zakonu o zaštiti prirode, ali nismo zadovoljni s njegovim provo¬|enjem.
Privatno se vlasništvo sada pojavljuje u ozbiljnijoj dimenziji, a zakonska mogućnost odštete i eksproprijacije gotovo je simbolična. Nedostatno financiranje teško poga|a zaštićena područja i reflektira se kao posebna opasnost u turistički atraktivnim prostorima (većina nacionalnih parkova)

Ključne riječi

nacionalni prakovi; zakon o zaštiti prirode; zaštita prirode

Hrčak ID:

141468

URI

https://hrcak.srce.hr/141468

Datum izdavanja:

15.10.1996.

Podaci na drugim jezicima: engleski njemački

Posjeta: 2.064 *