Pregledni rad
Priča kao samolegitimirajuća i samorefleksivna forma (na primjeru bosansko-hercegovačke kratke priče)
Larisa Softić-Gasal
; JU Elektrotehnička škola u Tuzli, BiH
Sažetak
Kratka priča je, kao novi žanr bosansko-hercegovačke književnosti tranzicijskog doba, pronašla svoj način pridobivanja tržišta recipijenata. Uloga je čitatelja kao pripadnika određene kulture veoma bitna pri pokušaju definiranja kratke priče. Čitatelj je jedan od sudionika kontekstualne mreže koja sva djela čini otvorenim, dakle s golemim mogućnostima iščitavanja, dočitavanja i dopisivanja. Dosadašnji pokušaji definiranja kratke priče prikazuju je kao modernu, sadašnju, intenzivnu proznu formu te kao odziv na unutarnje porive suvremenog recipijenta. Uključivanje čitatelja u proces stvaranja postignuto je i čuvenim brechtovskim osvješćenjem kojim se razbija stupanj i narativne i kazališne iluzije. Kompariranjem tzv. otvorenih formi priča/drama uočeno je osobito jezično ponašanje likova koje odražava njihove teškoće da artikuliraju svoje osjećaje te da ih predoče drugima i sebi. Većinu kompariranih kratkih priča/drama otvorene forme karakterizira poremećena komunikacija među likovima. Njihove se replike jedva nadovezuju jedna na drugu ili, pak, dolaze s oklijevanjem nalik na retardaciju. Priče Zlatka Topčića Garib i Hasanaginica ukazuju na društveni problem prihvaćanja alegorijskih moraliteta/mentaliteta društva muškog, istodobno promičući likove kao nositelje i tereta drugosti i vlastite imanentne perspektive odupiranja. Igre označitelja (Bog, vlasništvo, država) predstavljaju snagu ideologije modernog klasnog društva. Mnoge kratke priče nastale u razdoblju tranzicije bosansko-hercegovačkog društva vrijedan su izazov senzibilitetu čitatelja da pojmi relativnost perspektive svih društveno pretpostavljenih normi vrednovanja.
Ključne riječi
kratka priča; recipijenti; otvorene forme; brechtovsko osvješćenje; poremećena komunikacija; norme vrednovanja
Hrčak ID:
146897
URI
Datum izdavanja:
30.9.2015.
Posjeta: 2.839 *