Izvorni znanstveni članak
Krivnja, kajanje i pomirenje u konceptualnoj perspektivi Svetoga pisma i kršćanskih denominacija
Dubravko Turalija
orcid.org/0000-0002-8806-3967
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Sarajevu, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Sažetak
Određivanje pojmova krivnja i kazna u morfološkom i patrističkome kontekstu u koliziji je s deuteronomističkim poimanjem pokajanja i oprosta, koje se kroz LXX teologiju iskristaliziralo u Novome zavjetu. U kontekstu starozavjetne teologije, ne postoji ultimatum za oprost. Isusov imperativ oprosta je bezuvjetan i apsolutan jer su pojmovi krivnja i kazna mutirali kroz povijest spasenja. U patrističkome razdoblju dominirala je krivnja i kazna, dok su u deuteronomističkome razdoblju krivnja i kazna mutirale u pokajanju i oprostu. Na kraju, u Novom zavjetu praštanje zadobiva središnje mjesto. Bezuvjetno praštanje je u Novom zavjetu zaštitni znak i tako ga valja i tumačiti. Princip Novoga zavjeta je da pravednik treba obratiti grješnika, za razliku od starozavjetnoga načela u kojemu se pravednik odmiče od grješnika. I među kršćanskim denominacijama postoje razlike u interpretaciji oprosta. Katoličko tumačenje razlikuje se od pravoslavnih i protestantskih koja ustrajavaju na pokajanju, dok katolička teologija naglašava međusobni oprost, gledanje pokajanja više kao proces, a ne samo kao čin. Dok je pomirenje u Starom zavjetu vezano uz pomirenje čovjeka s Bogom, u Novom zavjetu pomirenje između Boga i čovjeka postoji u uzajamnosti međusobnog pomirenja između čovjeka i čovjeka. U načelu uzajamnoga pomirenja, Katolička crkva slijedi primjer Milosrdnoga Isusa, što je i doktrinizirala u Sedam duhovnih i tjelesnih djela milosrđa.
Ključne riječi
deuteronomistička teologija; duhovna i tjelesna djela milosrđa; grijeh; katolici; kristijanizacija; krivnja; kazna; LXX; oproštenje; pokajanje; pomirenje; pravoslavni; protestanti
Hrčak ID:
171262
URI
Datum izdavanja:
23.12.2016.
Posjeta: 2.081 *