Bogoslovska smotra, Vol. 87 No. 3, 2017.
Izvorni znanstveni članak
Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja
Stjepan Baloban
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Različiti su oblici »govora« crkvenih službenika kako ad intra tako i ad extra, prema van, to jest prema društvu, državi i općenito svijetu u kojem kršćani žive. U ovom radu pod naslovom Teološko‑socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja autor se bavi pitanjem uloge i mjesta kršćana i vjere u javnom životu kao i o ulozi Katoličke crkve prema zbivanjima u javnom životu u Hrvatskoj. Riječ je, zapravo, o društvenoj dimenziji vjere, koja je u Hrvatskoj još uvijek ne samo nejasno nego velikim dijelom pitanje obavijeno brojnim poteškoćama kako unutar Crkve tako, još više, u društvenom prostoru. Na temelju postkoncilskoga socijalnog nauka Crkve autor ukazuje na brojne, ali dosad neiskorištene mogućnosti koje Crkva u Hrvatskoj posjeduje u stvaranju kulture dijaloge i pomirenja u sve više podijeljenom hrvatskom društvu. U prvom dijelu rada pod naslovom Koliki je stvarni utjecaj govora crkvenih službenika u hrvatskoj javnosti? autor propituje stvarni utjecaj Crkve na društvena zbivanja u Hrvatskoj koji u posljednjih deset do petnaest godina rapidno slabi. Mnogostruki su razlozi za to, a jedan od važnijih, prema argumentaciji autora, jest sadržaj i način kako crkveni službenici prenose socijalnu poruku evanđelja u hrvatsko društvo. U Hrvatskoj se još uvijek nije oblikovao konkretni socijalni govor Crkve koji bi bio razumljiv i prihvatljiv hrvatskom društvu. U takvoj situaciji ulogu tumača crkvenih stavova u odnosu na društvena zbivanja u Hrvatskoj preuzeli su civilni stručnjaci za vjerska pitanja, koji ipak ne posjeduju nužno potrebne teološko‑crkvene kompetencije za prenošenje socijalnog govora Crkve u konkretno hrvatsko društvo. Tako se iz javnog diskursa postupno izbacuje crkvene i teološke stručnjake, koji bi svojim teološko‑socijalnim govorom mogli pridonijeti razvoju hrvatskog društva. Drugi dio rada pod naslovom Aktualnost i mogućnosti teološko‑socijalnog govora Crkve ukazuje na brojne mogućnosti koje postkoncilski pape Pavao VI., Ivan Pavao II., Be nedikt XVI. i papa Franjo nude u oblikovanju teološko socijalnog govora određene krajevne Crkve, u ovom slučaju Crkve u Hrvatskoj. Četvorica rimskih biskupa, što je veoma važno, postupno nude zajedničku platformu na temelju koje je moguće vjernicima katolicima aktivno sudjelovati u javnom životu određenog društva. Sve se može sažeti u središnju socijalnu poruku pape Ratzingera, to jest u sve prisutniju opasnost sekularističke vizije društva i javnog života u kojoj nema mjesta za Boga, ali i u pokušaju socijalnog nauka Crkve da vjera iznova zadobije mjesto u javnom životu. U trećem poglavlju Crkveni doprinos kulturi dijaloga i pomirenja kao »povijesni kairos« u očuvanju vjerskoga i nacionalnog identiteta autor ukazuje na različite mogućnosti koje socijalni nauk Crkve nudi u oblikovanju kulture dijaloga i pomirenja u socijalnom učenju Benedikta XVI. i pape Franje. Poseban naglasak stavlja se na socijalni nauk pape Franje, koji upravo u dijalogu vidi put izlaska iz krize u kojoj sve više tone današnji svijet.
Ključne riječi
socijalni govor Crkve; kultura dijaloga i pomirenja; društvena dimenzija vjere; sekularistička vizija društva; podijeljenost hrvatskog društva; trajna načela za oblikovanje društva; vjerski i nacionalni identitet; operacionalizacija socijalnog govora Crkve; dijalog kao put izlaska iz krize
Hrčak ID:
190455
URI
Datum izdavanja:
12.12.2017.
Posjeta: 1.311 *