hrcak mascot   Srce   HID

Izvorni znanstveni članak

Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja

Stjepan BALOBAN ; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska

Puni tekst: hrvatski, pdf (923 KB) str. 577-598 preuzimanja: 85* citiraj
APA 6th Edition
BALOBAN, S. (2017). Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja. Bogoslovska smotra, 87 (3), 577-598. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/190455
MLA 8th Edition
BALOBAN, Stjepan. "Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja." Bogoslovska smotra, vol. 87, br. 3, 2017, str. 577-598. https://hrcak.srce.hr/190455. Citirano 19.10.2019.
Chicago 17th Edition
BALOBAN, Stjepan. "Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja." Bogoslovska smotra 87, br. 3 (2017): 577-598. https://hrcak.srce.hr/190455
Harvard
BALOBAN, S. (2017). 'Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja', Bogoslovska smotra, 87(3), str. 577-598. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/190455 (Datum pristupa: 19.10.2019.)
Vancouver
BALOBAN S. Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja. Bogoslovska smotra [Internet]. 2017 [pristupljeno 19.10.2019.];87(3):577-598. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/190455
IEEE
S. BALOBAN, "Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja", Bogoslovska smotra, vol.87, br. 3, str. 577-598, 2017. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/190455. [Citirano: 19.10.2019.]

Sažetak
Različiti su oblici »govora« crkvenih službenika kako ad intra tako i ad extra, prema van, to jest prema društvu, državi i općenito svijetu u kojem kršćani žive. U ovom radu pod naslovom Teološko‑socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja autor se bavi pitanjem uloge i mjesta kršćana i vjere u javnom životu kao i o ulozi Katoličke crkve prema zbivanjima u javnom životu u Hrvatskoj. Riječ je, zapravo, o društvenoj dimenziji vjere, koja je u Hrvatskoj još uvijek ne samo nejasno nego velikim dijelom pitanje obavijeno brojnim poteškoćama kako unutar Crkve tako, još više, u društvenom prostoru. Na temelju postkoncilskoga socijalnog nauka Crkve autor ukazuje na brojne, ali dosad neiskorištene mogućnosti koje Crkva u Hrvatskoj posjeduje u stvaranju kulture dijaloge i pomirenja u sve više podijeljenom hrvatskom društvu. U prvom dijelu rada pod naslovom Koliki je stvarni utjecaj govora crkvenih službenika u hrvatskoj javnosti? autor propituje stvarni utjecaj Crkve na društvena zbivanja u Hrvatskoj koji u posljednjih deset do petnaest godina rapidno slabi. Mnogostruki su razlozi za to, a jedan od važnijih, prema argumentaciji autora, jest sadržaj i način kako crkveni službenici prenose socijalnu poruku evanđelja u hrvatsko društvo. U Hrvatskoj se još uvijek nije oblikovao konkretni socijalni govor Crkve koji bi bio razumljiv i prihvatljiv hrvatskom društvu. U takvoj situaciji ulogu tumača crkvenih stavova u odnosu na društvena zbivanja u Hrvatskoj preuzeli su civilni stručnjaci za vjerska pitanja, koji ipak ne posjeduju nužno potrebne teološko‑crkvene kompetencije za prenošenje socijalnog govora Crkve u konkretno hrvatsko društvo. Tako se iz javnog diskursa postupno izbacuje crkvene i teološke stručnjake, koji bi svojim teološko‑socijalnim govorom mogli pridonijeti razvoju hrvatskog društva. Drugi dio rada pod naslovom Aktualnost i mogućnosti teološko‑socijalnog govora Crkve ukazuje na brojne mogućnosti koje postkoncilski pape Pavao VI., Ivan Pavao II., Be nedikt XVI. i papa Franjo nude u oblikovanju teološko socijalnog govora određene krajevne Crkve, u ovom slučaju Crkve u Hrvatskoj. Četvorica rimskih biskupa, što je veoma važno, postupno nude zajedničku platformu na temelju koje je moguće vjernicima katolicima aktivno sudjelovati u javnom životu određenog društva. Sve se može sažeti u središnju socijalnu poruku pape Ratzingera, to jest u sve prisutniju opasnost sekularističke vizije društva i javnog života u kojoj nema mjesta za Boga, ali i u pokušaju socijalnog nauka Crkve da vjera iznova zadobije mjesto u javnom životu. U trećem poglavlju Crkveni doprinos kulturi dijaloga i pomirenja kao »povijesni kairos« u očuvanju vjerskoga i nacionalnog identiteta autor ukazuje na različite mogućnosti koje socijalni nauk Crkve nudi u oblikovanju kulture dijaloga i pomirenja u socijalnom učenju Benedikta XVI. i pape Franje. Poseban naglasak stavlja se na socijalni nauk pape Franje, koji upravo u dijalogu vidi put izlaska iz krize u kojoj sve više tone današnji svijet.

Ključne riječi
socijalni govor Crkve; kultura dijaloga i pomirenja; društvena dimenzija vjere; sekularistička vizija društva; podijeljenost hrvatskog društva; trajna načela za oblikovanje društva; vjerski i nacionalni identitet; operacionalizacija socijalnog govora Crkve; dijalog kao put izlaska iz krize

Hrčak ID: 190455

URI
https://hrcak.srce.hr/190455

[engleski]

Posjeta: 225 *