Izvorni znanstveni članak

KAD MI KLASICI POTONEMO: NORA U HRVATA

Lada Čale Feldman ; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak

Članak razmatra recentni zaokret feminističkog interesa za fenomene popularne kulture u kontekstu teorija kiča, entiteta kojemu se loš hijerarhijski status katkad osporava, između ostalog, i argumentom o rodnoj obojenosti obilježja koja mu se pripisuju. Za feministički je pristup hrabrost da se kritički postavi u odnosu spram kič-produkata međutim vitalno važna, a dolazi posebno do izražaja kada su, primjerice, u pitanju tendenciozne prefabrikacije klasičnih dramskih djela poput Ibsenove Lutkine kuće, kanonskog dramskog teksta s jasnim feminističkim naglascima, koji, ironije li, i sam prokazuje kič kao formalni koliko i ideološki problem. U nizu izvedbenih, književnih i filmskih pokušaja da se nekako pripitomi Norin čudovišni završni potez izdvajaju se i dva primjera u hrvatskoj književnosti: roman Ane Žube Ne traži me u sebi (1985.) i drama Mire Gavrana Nora danas (2004.). Osim što rječito svjedoče o manjkavu razumijevanju jednako formalne koliko i idejne revolucionarnosti Ibsenova komada, oba primjera sugeriraju i sretno sustanarstvo popularne i visoko nagrađivane (pseudo)umjetničke stereotipije, neugodnu srodnost koja ne zaslužuje drugo do li da, na tragu Ibsenove averzije prema kič-svijesti, i sama bude tretirana onako kako kič-svijest želi tretirati Noru – kao patološki simptom aktualnih društvenih procesa.

Ključne riječi

Henrik Ibsen; Lutkina kuća; kič; Ana Žube; Miro Gavran

Hrčak ID:

192177

URI

https://hrcak.srce.hr/192177

Datum izdavanja:

8.5.2017.

Podaci na drugim jezicima: francuski

Posjeta: 2.739 *