Izvorni znanstveni članak
Dvije donjodubravske rukopisne pjesmarice iz pera Matije Feletara
Ivan Zvonar
; Varaždin
Sažetak
Donjomeđimuurske su pjesmarice s kraja 19. stoljeća izravan odraz društveno-političkih prilika u tom kraju. Međimurje je 1720. stvarno i pravno pripojeno županiji Zala, dakle Mađarskoj. Tako ostaje punih dvjesto godina (do Trianonske konferencije 1920.), s kraćom neuspjelom Jelačićevom epizodom (1848. – 1861.) pripojenja toga kraja Hrvatskoj. Za cara Josipa II. († 1790.) nema neposrednih posljedica tog čina, ali zato one postaju to stvarnije nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. Proces totalne mađarizacije Međimurja postaje posebno agresivan na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Sav je činovnički i učiteljski kadar mađarski (s iznimkom onih Hrvata koji besprijekorno govore mađarski). Službeni je jezik mađarski, a i nastava se u školama izvodi na mađarskom jeziku. Hrvatskih knjiga nema, a malo Međimuraca poznaje tako dobro mađarski jezik da bi moglo s razumijevanjem čitati mađarske knjige. Ipak nekoliko bitnih okolnosti ide naruku Međimurcima. Prvo, Međimurje je ostalo pod Zagrebačkom biskupijom, pa svećenici smiju propovijedati na hrvatskom jeziku. Drugo, još uvijek je iznimno živa usmena pjesma, i svjetovna i duhovna. Treće, u školi se posebna pažnja posvećivala lijepom pisanju, što je i danas vidljivo iz starijih pisama, ugovora, namira i obiteljskih bilježaka. U takvim je prilikama, posebno u istočnom Međimurju, zaredalo sastavljanje rukopisnih pjesmarica, ali pretežno duhovnog značaja. Više takvih pjesmarica čine deblje bilježnice stručno uvezane u kožu, s utisnutim imenima sastavljača na koricama (to su u Donjem Vidovcu: Vegi Valent, Vegi Štefan i Lukša Mihalj). Posebno se lijepim rukopisom, ujednačenim Gajevim pravopisom i cjelovitošću poetskih zapisa ističu dvije donjodubravske rukopisne zbirke potekle iz pera Matije Feletara. Prva je opsežnija i sadržava sedamdeset osam pjesama koje se mogu podijeliti u četiri tematske grupe: pjesme Marijine, pjesme romarske, pjesme korizmene i pjesme svetačke (hagiografske). Najbrojnija je prva, a svakako najpopularnija druga skupina – romarske pjesme. Jedino se kod te skupine i danas, osim tekstova, pamte i napjevi. Korizmene su pjesme usredotočene na Veliki tjedan, Isusovu muku, njegovu smrt na križu i na patnje Djevice Marije nad strašnom sudbinom jedinog sina. Od svetačkih su pjesama posebno dojmljive Pesma od sv. Ivana Nepomuka i iznimno duga Pesma od pastira koja bi, svakako, zaslužila posebnu književno-povijesnu interpretaciju. Druga je pjesmarica po opsegu nešto manja i sadržava šesnaest pjesama. Tu dominiraju pjesme-molitve, ali ima i tekstova koji upućuju na iznimnu starost. Radi se, u prvom redu, o Pesmi od 10 zapovedi Božji i Pesmi od sv. Štefana kralja. Mnoge pjesme svojom dužinom potvrđuju činjenicu da je sastavljač morao imati na raspolaganju i pisane predloške (rukopisne i tiskane), jer se tako dugi tekstovi nisu mogli sačuvati samo usmenim prenošenjem. Očigledno je, dakle, da su Međimurci, premda to na prvi pogled nije vidljivo, stoljećima održavali čvrste kulturne veze sa širim kajkavskim govornim prostorom. Jezik je u svim spomenutim rukopisima i u najtežim razdobljima pokazivao svoju jedrinu i izražajnost. Bila je to nepremostiva prepreka ne samo totalnoj nego i djelomičnoj mađarizaciji Međimurja. Ostaje, međutim, žalosna činjenica da se to iznimno jezično i poetsko blago danas čuva samo u rukopisima. Pojava je brojnih međimurskih rukopisnih pjesmarica nastalih u zadnjem desetljeću 19. stoljeća čvrsto određena povijesno-društvenim okolnostima specifičnim za taj zemljopisni prostor.
Ključne riječi
Međimurje u županiji Zala; Zagrebačka nadbiskupija; usmena duhovna poezija; rukopisne pjesmarice; jedar i izražajan međimurski kajkavski govor; bezuspješna stoljetna mađarizacija Međimurja
Hrčak ID:
204313
URI
Datum izdavanja:
1.6.2018.
Posjeta: 2.457 *