hrcak mascot   Srce   HID

Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.15176/vol55no203

Tijelo, društvo, prostor: iskustva slijepih u Zagrebu

Laura Šakaja ; Geografski odsjek, PMF, Sveučilište u Zagrebu

Puni tekst: hrvatski, pdf (216 KB) str. 57-73 preuzimanja: 127* citiraj
APA 6th Edition
Šakaja, L. (2018). Tijelo, društvo, prostor: iskustva slijepih u Zagrebu. Narodna umjetnost, 55 (2), 57-73. https://doi.org/10.15176/vol55no203
MLA 8th Edition
Šakaja, Laura. "Tijelo, društvo, prostor: iskustva slijepih u Zagrebu." Narodna umjetnost, vol. 55, br. 2, 2018, str. 57-73. https://doi.org/10.15176/vol55no203. Citirano 24.10.2019.
Chicago 17th Edition
Šakaja, Laura. "Tijelo, društvo, prostor: iskustva slijepih u Zagrebu." Narodna umjetnost 55, br. 2 (2018): 57-73. https://doi.org/10.15176/vol55no203
Harvard
Šakaja, L. (2018). 'Tijelo, društvo, prostor: iskustva slijepih u Zagrebu', Narodna umjetnost, 55(2), str. 57-73. https://doi.org/10.15176/vol55no203
Vancouver
Šakaja L. Tijelo, društvo, prostor: iskustva slijepih u Zagrebu. Narodna umjetnost [Internet]. 2018 [pristupljeno 24.10.2019.];55(2):57-73. https://doi.org/10.15176/vol55no203
IEEE
L. Šakaja, "Tijelo, društvo, prostor: iskustva slijepih u Zagrebu", Narodna umjetnost, vol.55, br. 2, str. 57-73, 2018. [Online]. https://doi.org/10.15176/vol55no203

Sažetak
U radu se izlažu neki od rezultata istraživanja zasnovanoga na intervjuima sa slijepim i slabovidnim osobama u Zagrebu. Rasprava pokazuje da je iskustvo slijepe osobe u javnim prostorima grada dio interakcije između njezina vlastita tijela, fizičkih obilježja urbanoga okoliša te dominirajućih društvenih diskursa o slijepima. U toj su interakciji društveno i tjelesno uzajamno povezani. U prvome dijelu rada razmatra se prostorno-vremenska dimenzija mobilnosti slijepih osoba u urbanom prostoru. Analiza je pokazala da gradska struktura, uređenje i infrastruktura, koji su oblikovani primarno za osobe bez tjelesnih oštećenja, utječu na prostorno-vremenske modele kretanja slijepih, što se iskazuje u svođenju kretanja na ograničen broj ruta i u vremenskim ritmovima koji su usklađeni s tijelom, s njegovim limitima i mogućnostima. U drugome se dijelu rad fokusira na stereotipe. Autorica dolazi do zaključka da se u uobičajenim stereo­tipima o slijepima: a) identitet slijepe osobe svodi na njezinu sljepoću, b) slijepima se pripisuju neke “neobične” karakteristike, c) podcjenjuje se sposobnost slijepih da samostalno obavljaju svakodnevne stvari, d) nesposobnost osobe da vidi generalizira se u pretpostavku njezine opće nesposobnosti. Pritom se stereotipi, koji tjelesno obilježje prerađuju u društveni imaginarij, materijaliziraju u obliku društvenih prepreka s kojima se suočavaju slijepi. Rezultati rada argumenti su za model invaliditeta koji bi prepoznavao realnost tijela s fizičkim oštećenjem, a pritom bi osiguravao pravedan i nediskriminatoran društveni okvir u kojem bi se sposobnosti osoba s invaliditetom mogle slobodno realizirati.

Ključne riječi
slijepi, osobe s invaliditetom, tijelo, stereotipi, prostorno-vremenski ritmovi, modeli invaliditeta

Hrčak ID: 213374

URI
https://hrcak.srce.hr/213374

Posjeta: 254 *