Izvorni znanstveni članak
Jürgen Habermas i deliberativna demokracija
Walter Reese-Schäfer
; Fakultet društvenih znanosti Sveučilišta Georga Augusta u Goettingenu, Goettingen, Njemačka
Sažetak
Autor razmatra Habermasovu teoriju deliberativne demokracije u kontekstu
suvremenih rasprava o teoriji morala i politike. Ishodište je Habermasove teorije
njegova ideja etike diskursa. Riječ je o kognitivističkoj etici, u tradiciji Kanta,
Rawlsa, Tugendhata i Apela, koja pretpostavlja pojam normativne ispravnosti u
analogiji s deskriptivnim pojmom istine. Tu ideju najbolje iskazuje Kantov kategorički
imperativ, prema kojem važenje normi ovisi o njihovoj poopćivosti. Habermas
je, međutim, slijedeći Kantov uvid, svjestan nemogućnosti da se univerzalistička
etika racionalno utemelji. Umjesto konačnoga (deduktivnog) utemeljenja
on nudi refleksiju o pretpostavkama smislenog diskursa odnosno o argumentacijskim
pravilima koja se moraju poštivati ako jezična komunikacija treba biti
smislena. Na ovu moralnoteorijsku poziciju nadovezuje se Habermasov nacrt teorije
prava u knjizi Faktičnost i važenje. U modernome društvu funkcija je prava
rasterećenje socijalne komunikacije: pravo tvori legitimni okvir socijalne komunikacije
na koji se akteri mogu osloniti. Izvor legitimnosti prava Habermas vidi u
specifičnoj svezi ljudskih prava i narodne suverenosti. Ljudska prava i narodna
suverenost uzajamno se uvjetuju i ujedno su u odnosu napetosti. Apsolutiziranje
individualnih prava ukida mogućnost demokracije jer se ni o čemu ne može odlučivati,
apsolutiziranje narodne suverenosti vodi u tiraniju većine i gubitak prava.
Habermas smatra da se pravo može legitimirati komunikacijskim posredovanjem
između individualnih prava i narodne suverenosti, u skladu s načelom da samo
one norme mogu pretendirati na važenje s kojima se mogu suglasiti svi eventualno
pogođeni pojedinci kao sudionici racionalnih diskursa. Narodna se suverenost
konzekventno proceduralno tumači. Ona se, s jedne strane, prakticira kroz javne
diskurse, a s druge strane, kroz procese odlučivanja unutar demokratski ustrojenih
političkih institucija. Obje su dimenzije legitimiranja prava različite i ujedno upućene
jedna na drugu: javni se diskursi odvijaju u civilnom društvu, političke se
odluke donose u demokratskim institucijama države. Time je naposljetku naznačena
i specifična pozicija Habermasove političke teorije deliberativne demokracije.
Ona je podjednako udaljena od modela liberalne demokracije, koji naglašava
posjednički individualizam i zaštitu privatnih interesa građana, kao i od republikanskog demokratskog modela, koji naglašava političku participaciju aktivnih
građana. Teorija deliberativne demokracije naglašava važnost civilnog društva:
ono je svojevrsna praktična verifikacija etike diskursa. Civilno društvo je sfera
autonomne javne komunikacije koja je komplementarna državnoj upravi, ali je ne
može supstituirati. Komunikacijska moć prakticira se “u modusu opsade”: to
znači da mnogostruki diskursi civilnog društva trebaju pridonijeti racionalnosti i
legitimnosti odluka koje donosi politički sustav, ali ih ne trebaju zamijeniti niti
izložiti populističkim pritiscima.
Ključne riječi
moral; etika; pravo; diskurs; etika diskursa; ljudska prava; narodna suverenost; civilno društvo; deliberativna demokracija
Hrčak ID:
21813
URI
Datum izdavanja:
25.7.2005.
Posjeta: 7.653 *