APA 6th Edition Melčić, D. (2004). Kritika i metoda: Heidegger kao slučaj i kao mislilac. Politička misao, 41 (4), 146-172. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/21832
MLA 8th Edition Melčić, Dunja. "Kritika i metoda: Heidegger kao slučaj i kao mislilac." Politička misao, vol. 41, br. 4, 2004, str. 146-172. https://hrcak.srce.hr/21832. Citirano 14.04.2021.
Chicago 17th Edition Melčić, Dunja. "Kritika i metoda: Heidegger kao slučaj i kao mislilac." Politička misao 41, br. 4 (2004): 146-172. https://hrcak.srce.hr/21832
Harvard Melčić, D. (2004). 'Kritika i metoda: Heidegger kao slučaj i kao mislilac', Politička misao, 41(4), str. 146-172. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/21832 (Datum pristupa: 14.04.2021.)
Vancouver Melčić D. Kritika i metoda: Heidegger kao slučaj i kao mislilac. Politička misao [Internet]. 2004 [pristupljeno 14.04.2021.];41(4):146-172. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/21832
IEEE D. Melčić, "Kritika i metoda: Heidegger kao slučaj i kao mislilac", Politička misao, vol.41, br. 4, str. 146-172, 2004. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/21832. [Citirano: 14.04.2021.]
Sažetak Rasprava razlikuje dva načina na koja Heidegger može biti predmetom znanstvenog istraživanja. U jednom tipu istraživanja fungira kao historijska osoba političkih zbivanja, pa je predmetom povijesne znanosti, te takva istraživanja moraju zadovoljavati znanstvene kriterije historiografske metode bez obzira na to kako se kritički odnosila spram svog predmeta. U drugom tipu predmet su Heideggerovo djelo i filozofski motivi njegova političkog angažmana s početka nacističkog režima 1933/34. Razmatranje pokazuje da u oba slučaja nailazimo na nemarne znanstvene postupke i da često prevagu imaju unaprijed postavljene teze koje tendiraju k dokazivanju krivice. Razmatranje ima sljedeći tijek: nakon kratka uvodnog pregleda aktualnog stanja debate slijedi kratak historijski pregled faza kontroverze, potom ekskurs o bîti znanstvene metode, te kritički prikaz nekih radova povjesničara na kojima se pokazuje kako istraživanje može zastraniti ne poštuje li kriterije i standarde znanstvene metode. U drugom je dijelu u središtu pitanje interpretacije odnosa filozofije i političkog angažmana. Tu se – uz (kritičko) referiranje o nekim novijim pozicijama (Fried, Kisiel, Thomä) – zastupa teza da filozofske motive Heideggerova “skoka” u politiku treba ponajprije tražiti u metodološkim dimenzijama njegova djela, naročito onima vezanima uz probleme utemeljenja, a ne toliko u nekim pojmovnim podudarnostima njegovih kategorija s nacističkim vokabularom i predodžbama.