APA 6th Edition Kovačević, B. (2019). Politika i pozorište kao čuvari zajedničkog sveta. Politička misao, 56 (2), 87-115. https://doi.org/10.20901/pm.56.2.04
MLA 8th Edition Kovačević, Bojan. "Politika i pozorište kao čuvari zajedničkog sveta." Politička misao, vol. 56, br. 2, 2019, str. 87-115. https://doi.org/10.20901/pm.56.2.04. Citirano 10.04.2021.
Chicago 17th Edition Kovačević, Bojan. "Politika i pozorište kao čuvari zajedničkog sveta." Politička misao 56, br. 2 (2019): 87-115. https://doi.org/10.20901/pm.56.2.04
Harvard Kovačević, B. (2019). 'Politika i pozorište kao čuvari zajedničkog sveta', Politička misao, 56(2), str. 87-115. https://doi.org/10.20901/pm.56.2.04
Vancouver Kovačević B. Politika i pozorište kao čuvari zajedničkog sveta. Politička misao [Internet]. 2019 [pristupljeno 10.04.2021.];56(2):87-115. https://doi.org/10.20901/pm.56.2.04
IEEE B. Kovačević, "Politika i pozorište kao čuvari zajedničkog sveta", Politička misao, vol.56, br. 2, str. 87-115, 2019. [Online]. https://doi.org/10.20901/pm.56.2.04
Sažetak Autor zastupa tezu da u istoriji evropske drame i pozorišta leži originalan odgovor na pitanje odnosa između poretka i promene koje je u središtu preokupacija klasičnih političkih mislilaca. Pozorište ima temeljni zadatak očuvanja zajedničkog sveta bez koga i samo ostaje lišeno smisla postojanja. Gurnuvši nas isprva u provaliju zapitanosti nad smislom, veliki dramski pisci nas potom iz nje izvlače odgovorom koji je njihovoj mašti šapnulo doba u kojem su živeli. Oni među njima koji su postojeći poredak čuvali, poput Eshila, Molijera i Rasina, gledaocima su obznanjivali njegovu utemeljujuću ideju. Oni, poput Getea i Šilera, čiji je umetnički genij u istoriji prepoznao svrhoviti razvoj ka republici slobodnih građana, pozorište su koristili kao mesto estetskog poučavanja društvene elite od koje se očekuje da dolazak novog zajedničkog sveta ubrza. Za stvaraoce u revolucionarnim vremenima, poput Brehta i Pirandela, pozorišne daske služile su kao nadahnuće za radikalnu promenu svih postojećih društvenih i političkih ustanova. Konačno, autorima poput Euripida, Ibzena, Čehova i Strindberga pozorište je omogućilo da zavape za starim svetom koji je ostao bez svoje ideje o poretku i zato nestaje.