Uvod
Dinaridi su oduvijek privlačili i znanstvenike, napose geologe koji su se iznova vraćali u Dinaride pokušavajući dokučiti njihovu podzemnu građu. Spoznaje o dubinskoj geološkoj građi još uvijek su načelno oskudne upravo zbog vrlo malog broja dubokih istražnih bušotina. Premda su Dinaridi na površini kao otvorena knjiga i postoje brojni radovi o mogućoj dubinskoj geološkoj građi, još uvijek se činjenično premalo zna. S obzirom da su istražna bušenja vrlo skupa, primijenjena geologija se okreće nekim drugim, prihvatljivim metodama i tehnikama kako bi pokrili što veći prostor od interesa, a istovremeno istražili što veće dubine. Upravo u tom smislu, geofizičke metode zadovoljavaju navedene uvijete. Postoji čitav spektar geofizičkih metoda koja svaka za sebe ima i prednosti i nedostatke, ali i odgovarajuće rezultate ovisno o rezoluciji koju odnosna metoda može postići, počevši od gravimetrije, magnetometrije, preko geoelektrike, elektromagnetike, pa sve do karotažnih mjerenja u bušotinama. Najrobusnija je svakako gravimetrija s gotovo neograničenim dubinskim zahvatom, ali relativno malom rezolucijom u svim smjerovima. S druge strane, geofizička mjerenja u bušotinama imaju najveću vertikalnu rezoluciju, čak i svega nekoliko cm, ali se u horizontalnom smislu odnosi samo na tu mjernu lokaciju. U korelaciji s drugim bušotinama na malom razmaku mogu se vrlo detaljno pratiti horizontalne promjene svojstava formacije, ali su ta mjerenja ograničena na relativno mali prostor i malu dubinu zahvata mjerenja uz vrlo veliku cijenu istraživanja. Za potrebe istraživanja ugljikovodika svakako najkorisnija je seizmička metoda koja uz sva ograničenja zadovoljava potrebe istraživanja. Njen dubinski zahvat od nekoliko km daje kontinuitete seizmičkih događaja koji se mogu interpretirati u prostoru. No, u slučaju terena s karbonatnim stijenama na površini, metoda je opterećena rasapom energije i gubitkom vidljivosti seizmičkih događaja što ju čini vrlo skupom s obzirom na rezultate mjerenja u takvim terenima. Područje istražnog bloka Dinaridi-14 nalazi se upravo u takvom geološkom razvoju gdje je vrlo korisno prije snimanja seizmičkih podataka primijeniti neku drugu, jeftiniju metodu koja će detektirati užu zonu interesa koja bi se mogla prekriti 2D ili 3D seizmikom. U ranijim fazama istraživanja ugljikovodika u Dinaridima provedena su seizmička istraživanja u nekoliko navrata. No, njihovi rezultati su bili vrlo upitni jer se nije mogao dobiti dovoljan broj zadovoljavajućih kontinuiteta koji bi mogli detektirati užu zonu interesa. Osim toga, položaj tih profila nije bio odgovarajući u odnosu na pružanje struktura te se vidljivi seizmički događaji nisu mogli dovesti u vezu s poznatim geološkim granicama. Stoga je odlučeno da se prije postavljanja nove seizmičke mreže provede snimanje magnetotelurskom metodom koja će dati naznake dubinske geološke građe.