Pravni institut priziva savjesti u kontekstu crkvenog učiteljstva i hrvatskog pravnog uređenja

1.1. Savjest i istina

Aktualni kulturološki, društveni i filozofski izazovi u kojima se relativizam ne predstavlja negativno kao nepostojanje jedne objektivne istine koja bi bila mjera etičkog djelovanja, već se nameće u pozitivnom svjetlu kao poželjni okvir tolerancije, dijaloške spoznaje i slobode1, govor o savjesti iziskuje makar u glavnim crtama definirane koordinate unutar kojih se smješta definicija tog pojma na koju smo manje-više navikli. Uobičajeno je, naime, vrlo sažeto reći da se savjest, „obično shvaća kao unutarnji glas koji nam govori što činiti, a što izbjegavati u konkretnim situacijama koje imaju moralnu vrijednost.“.2 Ta uloga savjesti kao „zadnje obvezujuće prosudbene instance u moralno konfliktnim situacijama pretpostavlja njezinu povezanost s etičkim načelima, intersubjektivno važećim vrijednosnim uvjerenjima i moralnim normama“3. Koji je, međutim, izvor etičke norme? Postoji li konačna, objektivna i nepromjenjiva istina, ili se sve svodi na subjektivistička poimanja? U vjerničkoj perspektivi izvor moralnih zakona je Bog4, no znamo da glavna poteškoća čak i u tom teološkom poimanju savjesti leži upravo u teškoći razlikovanja onoga što osobi, u najdubljoj intimi njezina bića dolazi neovisno od nje, što ona već nosi upisano u svoje srce (usp. Rim 2, 15), od vlastita suda i prosudbe.5 Kako bismo, barem za potrebe ovog rada, imali na umu svu kompleksnost fenomena savjesti, ovdje držimo važnim uputiti na oštroumne kritike J. Ratzingera koji u svrhu prikaza suvremenog razumijevanja savjesti razlikuje tri glavne interpretativne figure tog fenomena. Prva je figura savjest kao samosvijest ( oracolo), gdje se ljudska savjest poistovjećuje sa subjektivnom sigurnošću u neprikosnovenu ispravnost osobnog mišljenja i djelovanja što nije ništa drugo nego izraz prava na subjektivnost. Druga figura predstavlja savjest shvaćenu kao superego (nad ja) misleći pritom na pounutrašnjeni izraz onoga što nas određuje izvana, neovisno o našoj volji. Na koncu, tu je i savjest shvaćena kao Božji glas u čovjeku – tradicionalna figura koja i sama ima nedostatke kada se izgubi iz vida potreba razlikovanja ontološke i prosudbeno-djelatne razine savjesti koje su neodvojive jedna od druge.6 Savjest je prema Ratzingeru neodvojiva od prirodne čovjekove sposobnosti osjetiti ono što je istinito.7 Nadalje, u istoj perspektivi Ratzingerove misli, ispravno razumijevanje savjesti ne može rezultirati nezasluženom vertikalizacijom čovjeka, odvajajući ga, u ime izravnog nadahnuća, od pripadnosti ljudskoj obitelji, određenoj kulturi i tradiciji, autoritetima koji su mu predloženi za ispravan odgoj savjesti.8 Kako će se u nastavku pokazati, sva problematika percepcije i argumentacije instituta priziva savjesti, kako od strane njegovih zagovaratelja, tako i osporavatelja, stoji u subjektivističkom poimanju savjesti kao i u izostanku naglaska na potrebi ispravnog odgoja savjesti.

1.2. Priziv savjesti

U svom izvornom obliku priziv savjesti je izraz nutarnje nužnosti, podlaganja i podvrgavanja osobnog djelovanja glasu koji netko „čuje“ u svojoj nutrini doživljavajući ga suprotstavljenim izvanjskom poretku stvari.

Pisana povijest s prizvukom udivljenja i poštovanja donosi primjere osoba koje su se našle u sukobu s pozitivnim državnim zakonom zbog konflikta u vlastitoj savjesti, odnosno zbog suprotstavljanja tog zakona onome što se doživljava kao upisano u vlastito srce, kao vječno, što ima izvor u Bogu.9 Moderna je filozofska misao obilježena pokušajima tumačenja savjesti i izvan tog religioznog konteksta.10 Ipak, čini se da je u oba slučaja, i u religijskom i u profanom kontekstu, konflikt koji se javlja u savjesti poziv na autentično djelovanje, djelovanje u suglasju sa svojim najdubljim uvjerenjima, onima koja nekoga određuju kao osobu.

No, povijesno promatrano, takvim suprotstavljanjem pojedinac bi se našao izvan zakona, prepušten osobnoj životnoj drami u koju ga takav položaj stavlja. Bilo je potrebno ispuniti mnoge društvene pretpostavke da bi se uvidjelo da se u slučajevima konflikta u savjesti nije dovoljno pozivati na božanski zakon, već je potrebno s tim se problemom suočiti i u području prava.11 Slijedom toga, moderna državna uređenja prepoznaju pravo na priziv savjesti koje se može promatrati i kao rezultat napora kako uopće ne bi došlo do konflikta između savjesti pojedinca i društva.12 Prizivu savjesti daje se pravni legitimitet, balansira se moguću napetost tražeći načina da se i na ovaj način zakon nametne kao mjera dopuštenoga. Pravni poredci u kojima vlada suglasje oko temeljnih vrijednosti koje se štite zakonima, gotovo i nemaju potrebu za prizivom savjesti. Oni, također, u kojima se moralnost zakona, tj. njihova usklađenost s prirodnim pravom pretpostavlja, ne predviđaju institut priziva savjesti. Primjerice, zakoni kojima Crkva uređuje svoje ustrojstvo i djelovanje ne poznaju priziv savjesti iz jednostavnog razloga što se crkvena disciplina ne uređuje samo crkvenim zakonima te se svaka norma koja bi bila protivna božanskom prirodnom ili pozitivnom zakonu, smatra nepostojećom. Drugim riječima, izvor obvezatnosti norme u crkvenom uređenju nije isti kao onomu u državnim uređenjima. Moderna uređenja koja nastoje dati legitimitet etičkom i religijskom pluralizmu više nisu u stanju donijeti zakone koji bi zadovoljili sve u jednakoj mjeri. Stoga se u današnjim razvijenim društvima o prizivu savjesti raspravlja kao o pravnom fenomenu koji traži svoje opravdanje i utemeljenje, a pravna znanost raspravlja o granicama njegove dopustivosti, nudi definicije i klasifikacije, sve kako bi se našla ravnoteža između legitimnih interesa pojedinaca i zaštite javnoga dobra.

Nadalje, postoji i suglasje oko toga da je objekt priziva savjesti nemoralan, a ne nepravedan zakon.13 Kod priziva savjesti uložitelj priziva ne dovodi u pitanje legitimnost zakonodavca niti dovodi u pitanje pravni sustav kao takav te stoga prihvaća moguću sankciju. Cilj mu nije rušenje zakona nego neslaganje s njime zbog jednog višeg zakona koji mu se nameće u savjesti. Ako se radi o neposlušnosti zakonskoj normi iz ideoloških ili političkih razloga, onda se ne može govoriti o prizivu savjesti.14 Aktualna pravna nastojanja idu za tim da se postigne ravnoteža između slobode pojedinaca i zaštite općeg dobra. Pitanje koje se danas postavlja u pravnoj teoriji nije pitanje opravdanosti, nego načina realizacije prava na priziv savjesti.15

1.3. Priziv savjesti kao pravo

Pravo na slobodu savjesti kao i pravo na slobodu vjere spadaju među vrhovna načela demokratskih društava. Pravo na priziv savjesti isprva se i javlja u kontekstu prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti i utemeljeno je na njemu. Ipak se ne može reći da postoji znak jednakosti između prava na priziv savjesti i slobode savjesti.16 Iz perspektive zakonodavca, naime, nije isto osigurati da nitko neće biti prisiljen djelovati protiv vlastite savjesti, s jedne strane, i imati zakone koji osiguravaju da svatko, u svakom trenutku i bezuvjetno može djelovati po vlastitoj savjesti, a da zbog toga ne trpi sankcije, s druge.17 U prvom se slučaju štiti sloboda savjesti, a u drugom jamči pravo na priziv savjesti.

Većina zakonodavstva modernih država europskog okruženja, imajući u vidu moguće kontraste između pravne norme i savjesti pojedinaca, pravo na priziv savjesti predviđaju u odnosu na pojedine slučajeve, nerijetko uz ponudu alternativnih obveza kao što je to u slučaju svima dobro poznatog priziva na obvezu služenja vojnog roka.18 U angloameričkom pravnom okruženju priziv savjesti štiti se kroz tzv. sustav ravnoteže sudskih interesa. Čini se da i u jednom i u drugom slučaju nije riječ o zaštiti jednog općeg prava na priziv savjesti koje još uvijek nailazi na otpor u ustavnoj kulturi razvijenih zemalja. Ipak, sve se više probija stav da bi „svaka vlada ozbiljno posvećena zaštiti prava pojedinaca na slobodu savjesti trebala priznati opće pravo na priziv savjesti kao sastavni dio ustavnog sustava“.19

Sloboda je savjesti zaštićena Općom deklaracijom o ljudskim pravima20, Europskom konvencijom o ljudskim pravima21 te Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima22, a priziv savjesti je dugo vremena u sustavu zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda bio priznat samo u odnosu na vojnu obvezu. Vladalo je opće mišljenje o neobvezatnosti priznavanja tog prava u nacionalnim zakonodavstvima.23

U slobodi savjesti i vjeroispovijesti potencijalno su uključeni svi mogući prizivi savjesti te i u onim pravnim sustavima koji svojim zakonima izrijekom ne priznaju pojedinačna prava na priziv savjesti, uložitelji priziva nerijetko postignu pravdu na Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP), gdje se pozitivne presude uglavnom temelje na obrani slobode savjesti i vjeroispovijesti.24

Što se tiče zemalja članica Europske unije, dobra je vijest da od 2011. godine pravo na ulaganje priziva savjesti u kontekstu sudjelovanja u oružanim snagama više nije podložno diskreciji država članica Europske unije već se nameće kao dio pravâ zajamčenih čl. 9. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.25

Time čl. 9. Konvencije postaje izvor najšire obvezatne primjene instituta priziva savjesti uz ograničenja koja nameće praksa ESLJP. Prema toj praksi, čl. 9 Konvencije neprimjenjiv je na pravne osobe, a što se tiče fizičkih osoba, trend je primjena pravila „razumne prilagodbe pojedine radne dužnosti identitetskim previranjima u njezinu nositelju“.26 Što se tiče materijalnog opsega primjene čl. 9 Konvencije, potonji „se odnosi samo za forum internum dok je modus njegova prezentiranja svijetu (očitovanje) nužno omeđen interesima zajednice te jednakopravnim zahtjevima drugih za zaštitu njihovih (sukobljenih ) prava i interesa. ESLJP ne uzima pod zaštitu ponašanja koja su samo nadahnuta ili potaknuta uvjerenjem već koja su njegovo očitovanje“.27

Novija praksa ESLJP zaokuplja se pitanjima dopuštenosti državnog ograničavanja određenog ponašanja motiviranog savješću provođenjem tzv. testa proporcionalnosti (štete) s obzirom na čl. 9. st. 2. Konvencije kojim se procjenjuje nužnost državne intervencije u ograničavanje slobode savjesti s obzirom na dobro koje se štiti.28

Na koncu, i Povelja Europske unije o temeljnim pravima priznaje pravo na prigovor savjesti u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tog prava (usp. čl. 10.2 Povelje).29

2.1. Primat istine

U pozadini svakog promišljanja o ljudskim pravima pa i o pravu na priziv savjesti ili o slobodi savjesti stoji otvoreno krucijalno pitanje odnosa između pozitivnog i prirodnog prava ako ovo potonje razumijevamo u smislu zakona koji je Bog upisao u ljudsko srce, dakle u njegovoj transcendentalnosti. Riječ je o razlici između norme koja je nastala voljom zakonodavca i objektivne norme, koja se otkriva savjesti pojedinca.

Prema kršćanskom nauku božanski je zakon univerzalno i objektivno načelo moralnosti, te savjest „ne ustanovljuje zakon nego potvrđuje ovlast naravnoga zakona i praktična razuma u odnosu prema vrhovnom dobru.“.30 U tom smislu Crkva je „za“ priziv savjesti kad on označava neposlušnost zakonu koji je u suprotnosti s objektivnom moralnom normom koju savjest kao takvu prepoznaje i želi joj biti vjerna. S druge strane, ni Crkva ne podržava priziv savjesti kad to nije drugo negoli sukob nastao zbog pravila koje je proizvela njegova osobna savjest ili pak pripadaju vrijednostima koje društvo stječe u svojoj povijesnosti.31 Prema nauku koji Crkva baštini od sv. Tome Akvinskoga, prirodni zakon prethodi svakoj pozitivnoj ljudskoj normi i njezin je krajnji temelj. Ako jedan pozitivan zakon nije u suglasju s prirodnim pravom, on ne obvezuje u savjesti osim u slučajevima potrebe izbjegavanja velikog skandala ili poremećaja javnog reda, dakle većeg zla. Crkva u odnosu na državne zakone koji bi bili u suprotnosti s prirodnima nalaže prigovor savjesti.32

Prema sv. Tomi, djelovati razumski znači djelovati prema prirodnom zakonu jer je prirodni zakon upisan u dušu svakoga čovjeka. Kad osoba postupa u suprotnosti s razumom, ide protiv vlastite prirode i čini zlo.33 Upravo je moralna svijest ta zlatna poveznica individualnog subjekta s vječnim nepromjenjivim zakonom. Ona je praktični sud razuma „po kojem ljudska osoba prepoznaje ćudorednu kakvoću nekog konkretnog čina što ga kani izvršiti, što ga vrši ili ga je već izvršila. U svemu što govori ili čini, čovjek mora vjerno slijediti ono što zna da je pravedno i ispravno“.34 Drugim riječima, savjest je primjena objektivne norme prirodnog zakona na konkretan slučaj. Zabraniti prigovor savjesti, značilo bi društvo lišiti vječnoga svjetla koje osobito u delikatnim situacijama prosijeva kroz osjetljive savjesti pojedinaca.

Prirodni je zakon u sebi nepromjenjiv, ali, kako kaže i sam Katekizam Katoličke Crkve, primjena tog zakona „može zahtijevati prilagodbu mnogostrukim uvjetima života, već prema mjestima, razdoblju i okolnostima“.35 Stoga neki autori ističu dinamičan karakter prirodnoga prava na spoznajnom i normativnom planu36 koji otvara put prizivu savjesti i u uređenjima koja u prirodnome pravu vide objektivni izvor prava s kojim treba usklađivati pozitivne zakone.

Poslije Svetog pisma i crkvene tradicije upravo su dokumenti crkvenog učiteljstva pravni izvori koji nam neprestance i u različitim kontekstima u svijest dozivaju norme božanskog prirodnog prava koje je nezaobilazni normativ unutarcrkvenog uređenja, ali i uređenja onih pitanja koja su od zajedničkog interesa i Crkve i države, a u kojima može doći do normativnog razilaženja. O crkvenom stajalištu o prizivu savjesti možemo govoriti ad extra i ad intra, promatrano u odnosu na državne zakone i u odnosu na samo crkveno pravno uređenje.

2.2. Crkveno učiteljstvo o prizivu savjesti

Crkveno učiteljstvo o prizivu savjesti progovara prvenstveno ad extra, odnosno obrazlaže primat i obvezu traženja jedne objektivne istine upisane u ljudsko srce, zajedničke svim ljudima i suprotstavljanja državnim zakonima koja nisu u skladu sa savješću odgojenom u skladu s njome.

Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes donosi najljepšu i najtočniju definiciju savjesti kad kaže da je to „zakon koji čovjek sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati“. „Glas toga zakona“, nastavlja dokument, „koji ga uvijek poziva da ljubi dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u ušima srca (…). Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.“37 U broju 41 isti dokument, dajući prvenstvo Kristovu evanđelju koje je povjereno Crkvi, navodi da ono „kao svetinju poštuje dostojanstvo savjesti i njezinu slobodnu odluku“.

Prema saborskoj deklaraciji o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae, pravo je ljudske osobe da u stvarima vjerovanja ne bude primoravana postupati protiv svoje savjesti niti sprječavana postupati po svojoj savjesti.38 Svi su ljudi, prema spomenutoj deklaraciji, „vezani moralnom obvezom da tragaju za istinom, da prionu uz nju kad je spoznaju te da sav svoj život uređuju prema zahtjevima istine“.39 Spomenuta deklaracija, dakle, o pravu na djelovanje po savjesti govori iz perspektive slobode vjerovanja, no ne zaboravimo da moralni sud koji je u temelju priziva savjesti najčešće i dolazi iz vjerskih uvjerenja, a svjedočka pripadnost određenoj vjerničkoj zajednici ujedno je pokazatelj autentičnosti priziva savjesti. Zanimljivo je nadalje da taj dokument pravo na djelovanje po savjesti i zabranu prisile djelovanja protivno savjesti, stavlja u odnos s pravednim javnim redom. Dakle, čovjek ne smije biti prisiljen postupati protiv svoje savjesti niti se sprječavati da postupa po svojoj savjesti u stvarima vjerovanja „dokle god se poštuje pravedan javni poredak“.40

Enciklika Ivana Pavla II o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života Evangelium vitae u kontekstu pobačaja i eutanazije ističe „tešku i preciznu obvezu“ suprotstaviti se zakonima koji ih promiču. Iz pokornosti Bogu, kojega se jedino treba bojati, a to je priznavanje njegove apsolutne vlasti – stječe se snaga i hrabrost da se odupre nepravednim ljudskim zakonima.41 Isti dokument u prizivu savjesti prepoznaje osnovno ljudsko pravo kad kaže: „Otkazati sudjelovanje u izvršavanju nepravde je ne samo moralna obveza, nego i osnovno ljudsko pravo. (…) Tko se poziva na prigovor savjesti, mora biti zaštićen ne samo od kaznenih mjera, nego i od bilo koje štete na zakonskom, disciplinskom, ekonomskom i stručnom planu.“42 Upravo je ovaj dokument na meti zagovaratelja eutanazije i pobačaja i tendenciozno ga se stavlja pred oči odgovornima u društvu koji žele pronaći pravedna rješenja u slučajevima priziva savjesti, prigovarajući im odvojenost države od Crkve i religijskih uvjerenja pojedinaca. Kao da bi pravo na život proistjecalo iz religijskog uvjerenja zavedenih pojedinaca!

Enciklika Veritatis splendor o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve između ostaloga promišlja o problemu čovjekove slobode i odnosu slobode i zakona. Pravo na vjersku slobodu i na slobodu savjesti na njezinu putu prema istini osjećalo se sve više kao temelj svih prava osobe, promatranih u cjelini. Problem nastaje, kako enciklika opaža, kada se sloboda odvoji od objektivne istine i kad se toliko uzdiže te se od nje tvori apsolut koji bi bio izvor vrijednosti. Enciklika potom kritizira neka iskrivljenja te kaže: „Pojedinačnoj savjesti su pripisane prerogative najvišeg stupnja moralne prosudbe koja kategorično i nepogrješivo odlučuje o dobru i zlu. Tvrdnji o dužnosti da se slijedi vlastita savjest nezasluženo se pridodaje tvrdnja kako je moralna prosudba istinita zbog same činjenice da proizlazi iz savjesti. Ali na taj način iščezava neophodan zahtjev istine.“43

2.3. Priziv savjesti u kanonskom pravu

Kanonsko pravo uređuje unutarcrkvene odnose te stoga treba imati u vidu ne samo institucionalnu nego i mističnu narav Crkve. Ona je u isto vrijeme i vidljivi zbor i duhovna zajednica, društvo opskrbljeno hijerarhijskim organima i otajstveno Tijelo Kristovo (LG 8). Crkva kao društvo se ipak razlikuje od civilnih društava i njezini zakoni nisu rezultat društvenog dogovora, nego „su doneseni na temelju prirodnoga (nepisanog) i pozitivnog Božjeg prava (Biblija), na temelju Tradicije i crkvenog učiteljstva i u duhu vjere, kao konkretni tumač volje Crkve, majke i učiteljice istine i svetosti“.44 U tom kontekstu poslušnosti Crkvi valja razumjeti i riječi pape Pavla VI. koje je izrekao u perspektivi izrade novog Zakonika kanonskoga prava: „Quapropter non est locus obiectioni ex conscientia, quae oboedientiam ecclesialem dissolvat.“45 No, također je istina da poslušnost i potpuna predanost izgradnji crkvenog zajedništva ne isključuju nužno mogući konflikt u savjesti vjernika, kad su u pitanju, kao što ćemo vidjeti, odredbe „samo crkvenih zakona“ ( leges mere ecclesiastici, usp. kan. 11).46

U Zakoniku kanonskoga prava, slijedom navedenoga, nedostaje norma koja bi izrijekom predviđala priziv savjesti. Često citirana odredba koju donosi kan. 748 § 2 kaže da „nikome nikada nije dopušteno prisiljavati ljude da protiv svoje savjesti prigrle katoličku vjeru“. Njome se u osnovi štiti slobodu savjesti, ali ju nije moguće proširiti na cijeli niz unutarckvenih odnosa.47

Ipak, u novije vrijeme javljaju se autori prema kojima postkoncilski kanonski nauk i u odnosu na samo crkvene zakone dopušta konflikt između apstraktne norme koja je prihvatljiva na jednoj općoj razini i savjesti vjernika koji u konkretnoj situaciji, vođen ispravnom savješću, osjeća obvezu postupiti drukčije od onoga što je predviđeno crkvenim pozitivnim zakonom.48 Radilo bi se zapravo o određenoj fleksibilnosti koja nije strana kanonskom pravnom uređenju i koja bi samo na neizravan način, unutar već postojećih kanonsko-pravnih instituta poput povlastice, oprosta i kanonske pravičnosti rješavala moguće konflikte u savjesti vjernika.49

3.1. Opći društveni kontekst

U vladajućem društvenom i pravnom kontekstu je važno istaknuti da pravo ne zanimaju svi odnosi i izričaji ljudske slobode, već samo oni koji zahtijevaju društveno uređenje, neku mjeru pravednosti. Vladajuće je mišljenje da zakoni u svakom području moraju jednostavno odražavati uobičajenu, zajedničku ili bolje rečeno većinsku percepciju stvarnosti, zaobilazeći svaki vrijednosni sud. To je nešto s čime treba računati. Drugim riječima, kako se već više puta istaknulo, u demokratskim društvima na moralnom planu vlada etički pluralizam, a na pravnom pravni pozitivizam. Iako su obje te stvarnosti rezultat procesa odvajanja i razlikovanja prava od morala, u osnovi se slažu u nijekanju objektivne istine, nepromjenjivih prirodnih zakona. Pravni pozitivizam u volji zakonodavca vidi izvor prava, a etički pluralizam savjest shvaća kao organ koji sam proizvodi etičke norme umjesto da ih raspoznaje kao objektivne datosti. U tom kontekstu priziv savjesti se nameće kao jedan od temeljnih društvenih i pravnih problema današnjice.

Prema nekim autorima, tri su momenta koja priziv savjesti čine jednim od najvećih izazova koji stoje pred državnim zakonodavstvima. Prvi je, kako je već spomenuto, etički relativizam, „kultura etike bez istine“.50 On se na neki način ne odnosi samo na situaciju u kojoj se savjest drži organom koji stvara individualne zakone, nego obuhvaća i činjenicu da je primjena „objektivno“ ispravnoga često različita i među pojedincima i među narodima. Zakonodavci se i u relativno vrijednosno homogenom društvu nalaze u situaciji prilagođavanja univerzalnih zakona prirodnog prava konkretnim uvjetima društvene zajednice i povijesnom iskustvu čovječanstva.51

Drugi je ubrzani razvoj biomedicinskih znanosti koji sa zahtjevima apsolutnog i neograničenog prava na samoodređenje u odnosu na pitanja života i smrti, osobito u kontekstu medicinske struke dovodi do umnažanja i broja i vrsta priziva savjesti.52

Treće je grozničavi društveni pritisak, odnosno otpor neizbježnom proširenju slučajeva priziva savjesti, osobiti onih praeter legem i sine legem. S pozicije zakonodavca, strahovanja su opravdana jer svaki priziv savjesti dovodi u krizu javni poredak. Subjekt priziva se pak nalazi u poziciji konflikta između osobne autentičnosti u poslušnosti savjesti i osjećaja krivnje u slučaju podvrgavanja pozitivnom zakonu.53 Stoga državna zakonodavstva ulažu napore u traženju odgovora na pitanja pravnog utemeljenja prava na priziv savjesti, konstitutivnih zahtjeva tog prava, a potom njegovih granica i načina vršenja.

Pozicije koje zakonodavac može zauzeti u odnosu na pravnu regulaciju priziva savjesti su sljedeće:

U svjetlu svega iznesenoga u nastavku će se prikazati rješenja koja predviđa hrvatski pravni poredak, u prvom redu njegov temeljni akt, Ustav. No ponajprije ćemo se kratko osvrnuti na hrvatsku društvenu klimu.

3.2. Hrvatski društveni kontekst

Republika Hrvatska je Ustavom definirana kao demokratska i socijalna država u kojoj „vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“55. Poštivanje prava čovjeka među ostalim spada u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koje su temelj za tumačenje Ustava56. Može se reći da je „u Republici Hrvatskoj konstitucionaliziran predstavnički, ali i jedan vid participatorne demokracije koja u načelu označuje onaj oblik vladavine u kojem narod doslovce vlast obnaša sam, izravno ili neizravno.“57 Hrvatski Ustav predviđa referendum kao oblik izravnog sudjelovanja naroda u obnašanju vlasti, odnosno utjecanja na ustavne odredbe.58

Prema popisu stanovništva iz 2021. godine u Hrvatskoj je 78,97 posto stanovnika katoličke vjeroispovijesti, a samo 4,71 posto građana se izjasnilo ateistima.59 Ovaj podatak nije nebitan za našu temu, budući da je utvrđeno da su prizivi savjesti u najvećem broju slučajeva vezani uz javno očitovanje vjerničkih uvjerenja. To je možda trenutno najvidljivije u odnosu na prizive zdravstvenih djelatnika u odnosu na vršenje pobačaja gdje, prema službenim podacima, 58,8 posto njih to odbija pozivajući se na savjest.60 Pitanje koje se nameće je odražavaju li i u kojoj mjeri hrvatski zakoni vrijednosna uvjerenja svojih građana. To je dakako kompleksno i za našu temu važno pitanje, ali nije moguće na njega odgovoriti iz jednostavnih statistika o vjerskoj pripadnosti, te je za to potrebna jedna podrobnija analiza, koja premašuje ciljeve ovog rada. Ono na što ćemo pokušati dati odgovor je pitanje razine zaštite pravnog instituta priziva savjesti u Ustavu i zakonima Republike Hrvatske.

3.3. Priziv savjesti u Ustavu i zakonima Republike Hrvatske

Ustavom RH jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi te slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja (usp. čl. 40). Sloboda savjesti i vjeroispovijedi te slobodno i javno očitovanje vjere spadaju u osobne slobode koje se i ne mogu ograničiti ni u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države (usp. čl. 17 st. 3.). Oba navedena članka, kažu ustavni stručnjaci, „implementiraju konvencijski čl. 9. i u njega 2011. inkorporirano pravo na priziv savjesti“.61 U istom kontekstu takvih mišljenja, ta ustavna jamstva temeljnih sloboda ne znače apsolutnu nederogabilnost prava na priziv savjesti budući da ono ostaje podložno načelu proporcionalnosti legitimnih interesa usmjerenih prema državi. Budući da je shvaćeno ovdje samo kao jedan aspekt prava na slobodu moralnog samoodređenja nema prevagu nad drugim osobnim pravima.62

Ovo temeljno ustavno pravo na slobodu savjesti unutar kojega se smješta i priziv savjesti različito je od ustavnog prava na prepoznavanje priziva savjesti. Ovo potonje je izraženo u članku 47. st. 2. Ustava samo u odnosu na sudjelovanje u oružanim snagama i obrani Republike Hrvatske i to je jedini primjer kodificirane zaštite prava na priziv savjesti na najvišoj zakonskoj razini. Članak 47. Ustava, nakon što u prvom stavku izražava dužnost vojne obveze i obrane države za sve za to sposobne građane, u st. 2. dopušta prigovor savjesti uz alternativne obveze: „Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.“

a) Zakon o liječništvu i Zakon o dentalnoj medicini donose identičnu odredbu: „Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik/doktor stomatologije se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku/doktoru stomatologije iste struke.“64

Izvan ovih zakonom predviđenih slučajeva moguće je i proširenje primjene instituta priziva ne temelju čl. 9. Konvencije uz primjenu testa razmjernosti javnog interesa.

Nadalje, niz kodeksa iz područja pružanja liječničke i ljekarničke skrbi donosi sljedeće odredbe o prizivu savjesti:

U kontekstu svega naprijed iznesenoga nije beznačajno opažanje terminološke razlike u zakonodavnim tekstovima i etičkim kodeksima pojedine branše. Zakonski tekstovi govore o „pravu pozivanja na priziv savjesti“, dok etički kodeksi koriste izraz „pravo na priziv savjesti“. Ovo pravo na priziv savjesti valja tumačiti u smislu korištenja mogućnosti koje zakon dopušta, a ne u smislu subjektivnog prava koje zakon mora omogućiti na zahtjev uložitelja priziva. Stoga zakonska formulacija na bolji način odražava na koji je način priziv savjesti tretiran i zaštićen u Republici Hrvatskoj.