Međureligijski i međukulturalni dijalog kao izazov katoličkom vjeronauku

1.1. Koncilski dijaloški obrat prema drugim religijama

Dijaloški obrat Drugoga vatikanskog koncila popratila je i na neki način anticipirala nastupna enciklika Ecclesiam suam svetog pape Pavla VI. (1963. - 1978.), koja je većim dijelom posvećena upravo dijalogu kao sastavnom dijelu evangelizacijskog poslanja Crkve u suvremenom svijetu.6 Za Pavla VI. dijalog nije neka proizvoljna odluka ili metoda djelovanja među ostalima, nego je puno više od toga: „dijalog je evangelizacija“ (usp. ES 66) i nezaobilazno sredstvo kojim Crkva izražava svoju bit: „Crkva mora stupiti u dijalog sa cijelim svijetom u kojem živi. Tome će ona sama postati riječ, poruka i razgovor“ (ES 67). Osim što je to prvi put da Katolička Crkva posvećuje jedan dokument dijalogu, originalnost ove enciklike je također u tome što Pavao VI. dijalogu pripisuje jedno teološko utemeljenje: svoje ishodište dijalog nalazi u komunikacijskoj naravi Trojedinoga Boga i same Božje objave, a svojim dijalogom sa svijetom Crkva nastavlja onaj „dijalog spasenja“ ( colloquium salutis) koji je Bog prvi započeo, objavljujući se u ljudskoj povijesti (usp. ES 72-79). Upravo iz ovog teološkog izvorišta Crkva želi razgovarati sa svima i ne isključuje nijednog sugovornika (usp. ES 96-97). Pavao VI. u toj enciklici ističe tri koncentrična kruga dijaloga, s različitim adresatima i ciljevima. Prvi (ili izvanjski) krug dijaloga dijalog je sa cijelim čovječanstvom, uključujući i ateiste, a cilj mu je učvršćivanje mira i zajedništva među ljudima i narodima (usp. ES 100-109). Drugi (srednji) krug odnosi se na dijalog s „onima koji u Boga vjeruju“, tj. s pripadnicima drugih religijskih tradicija, ponajprije sa Židovima i muslimanima, koji su po monoteističkoj naravi svoje vjere najbliži Crkvi; zatim sa sljedbenicima tradicionalnih religija Afrike i drugih kontinenata te velikih azijskih religija: zajedno sa svima njima Crkva je spremna „braniti i promicati ideale vjerske slobode, bratstva među ljudima ( fraternitatis humanae), prave kulture, društvene dobrotvornosti i društvenog reda“ (usp. ES 110-111). Treći (središnji i najuži) krug dijaloga je dijalog među kršćanima, koji podrazumijeva ekumenski dijalog, a posebno dijalog među vjernicima unutar same Katoličke Crkve, poradi jačanja crkvenog jedinstva, kršćanske vjere i ljubavi (usp. ES 112-119). Ova tri kruga usko su povezena i međusobno se nadopunjuju, no, isto tako, pružaju vrlo korisnu kategorizaciju dijaloških adresata Crkve koja će postati mjerodavna u kasnijim crkvenim dokumentima i za katolički pristup dijalogu.

Dijalog ( colloquium, dialogo) i zajedništvo ( communio) dvije su riječi vodilje koje vjerojatno najbolje opisuju duh i nakanu Drugoga vatikanskog koncila: dijalog i zajedništvo prije svega unutar Rimokatoličke Crkve (kao preduvjet svakom dijalogu i zajedništvu s drugima), dijalog i zajedništvo s drugim kršćanima i sa sljedbenicima drugih religija, najprije s monoteistima pa s ostalima, napokon, dijalog i zajedništvo sa svim ljudima dobre volje.7 Štoviše, na Koncilu Katolička Crkva sebe definira kao svojevrstan sakrament zajedništva između Boga i ljudi i ljudi među sobom. Tako u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium čitamo da je „Crkva u Kristu na neki način kao sakrament odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda“.8 Sličnu misao nalazimo i u paradigmatskoj deklaraciji Nostra aetate, u kojoj piše da je zadaća Crkve promicati „jedinstvo i ljubav među ljudima i narodima“ i da u tu svrhu „ona [Crkva] prije svega svraća pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi k međusobnom zajedništvu“.9 To će reći da se osim u navještaju univerzalnog Kristova spasenja, bitna dimenzija poslanja Crkve nalazi i u promicanju „jedinstva i ljubavi“, odnosno zajedništva među ljudima, čemu posebno služe ekumenski i međureligijski dijalog.

Želeći progovoriti svim ljudima, Crkva na Koncilu drugim religijama ne pristupa na doktrinarnoj, nego na antropološkoj i egzistencijalnoj razini: religije oduvijek imaju važnu ulogu u svakoj kulturi te svaka religija na svoj način nastoji odgovoriti na temeljna pitanja vezana uz smisao ljudskog života i ukazati na put spasenja (usp. NA 1-2). U toj perspektivi Koncil se, u različitim dokumentima, pozitivno izjašnjava o nekršćanskim religijama. U njima prepoznaje i priznaje djelotvornu prisutnost „sjemenki Riječi“10, „elemente istine i milosti“ (AG 9,2), „klice askeze i kontemplacije“ (AG 18,2), „dobre i istinite“ stvari (LG 16) koje „po Božjoj providnosti one posjeduju“11, „dragocjene i čovječne elemente“12 itd. Unatoč tome, priznavanje duhovnih i moralnih vrijednosti u drugim religijama ne lišava Crkvu i kršćane daljnjega svjedočenja i naviještanja kršćanske vjere. Dijalog i navještaj ostaju najuže povezani, iako nisu uvjet jedan drugome. To nedvosmisleno ističe ovaj ključan odlomak deklaracije Nostra aetate: „Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine življenja i djelovanja, zapovijedi i nauke koji, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i predlaže, ipak nerijetko izražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude. No ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, 'koji je put i istina i život' (Iv 14,6), u kojemu ljudi nalaze puninu religioznoga života i u kojemu je Bog sve sa sobom pomirio“ (NA 2,2).

Bitna pretpostavka za međureligijski dijalog je, također, poštivanje prava na slobodu vjerovanja, koje je utemeljeno u samom dostojanstvu ljudske osobe, kakvo ga donosi sama Božja objava i prepoznaje ljudski razum.13 Koncilska Crkva cijelo čovječanstvo poziva na ljubav i sveopće bratstvo, kojim će se odagnati svaki oblik rasne, vjerske i društvene diskriminacije (usp. NA 5); ujedno poziva na otvoreni i iskreni razgovor među svim ljudima i narodima poradi mira i zajedništva (usp. GS 92, 1 i 4). U tu svrhu Katolička Crkva u mnogim koncilskim i poslijekoncilskim dokumentima potiče da se u odgoju i obrazovanju budućih svećenika, redovnika, misionara, kateheta, laika angažiranih u Crkvi, tako i mladih ljudi, uz upoznavanje drugih crkvenih tradicija (u ekumenske svrhe), uključi i upoznavanje s drugim religijskim tradicijama i kulturama (usp. OT 16,5-6; AG 11,2 i 16,3).14

Osnovne postavke ovdje iznesene jasno ukazuju da bi identitet suvremenoga katoličkog vjernika trebao u suštini biti dijaloški identitet, sazdan na evanđelju i naučavanju Drugoga vatikanskog koncila te otvoren izazovima današnjega svijeta, u dijalogu i suradnji sa sljedbenicima drugih vjeroispovijesti i svim ljudima dobre volje. Dijaloški identitet pretpostavlja također dijaloški mentalitet, koji valja njegovati i razvijati na svim područjima vjerničkog života, počevši od odnosa unutar vlastite obitelji i vjerske zajednice, pa do odnosa u školi, na radnome mjestu i u cjelokupnom društvenom životu, naročito u pluralnim društvima.

1.2. Važnost međureligijskog dijaloga u poslijekoncilskom Učiteljstvu

U svrhu promicanja upoznavanja i formacije za dijalog s drugim religijskim tradicijama, papa Pavao VI. je 19. svibnja 1964., na blagdan Duhova, osnovao Tajništvo za nekršćane ( Secretariatus pro non Christianis). Uvidjevši sve veću važnost dijaloga i suradnje među religijama u suvremenom, sekulariziranom i sukobljenom svijetu, papa Ivan Pavao II. je 1988. godine to Tajništvo preimenovao u Papinsko vijeće za međureligijski dijalog ( Pontificium Consilium pro Dialogo Inter Religiones) i uvrstio ga među tijela Rimske kurije. Osnovne zadaće toga Vijeća su uspostaviti dijalog sa sljedbenicima drugih religija, razvijati uzajamno upoznavanje i poštovanje, surađivati u unaprjeđivanju čovjekova dostojanstva te duhovnih i moralnih vrijednosti, brinuti se „za odgoj i obrazovanje onih koji se posvećuju dijalogu ovakve vrste“.15 Od Koncila naovamo svi najvažniji službeni dokumenti Katoličke Crkve, osobito one misijske ili evangelizacijske naravi, posvećuju jednu točku ili više njih međureligijskom dijalogu, a Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, koje je 2022. godine preimenovano u Dikasterij za međureligijski dijalog, objavilo je posebne dokumente i priopćilo brojne prigodne poruke o ovoj temi.16

Odlučujući doprinos međureligijskom dijalog dao je sveti papa Ivan Pavao II. (1978. - 2005.). Njegova brojna apostolska putovanja u nekršćanske zemlje, srdačni odnosi s poglavarima drugih religijskih zajednica i osobito međureligijska molitva za mir koja se, na njegovu inicijativu, održala u Asizu (27. listopada 1986.), unijeli su novu dimenziju u međureligijske odnose na svjetskoj razini.17 U svojoj enciklici Redemptoris missio potvrdio je da je „međureligijski dijalog dio evangelizacijske misije Crkve“ i opisao ga je „kao put i sredstvo upoznavanja te uzajamna obogaćivanja“.18 Naglasio je, također, da se međureligijski dijalog ne smije shvaćati u prozelitske svrhe, nego kao izraz vjerničkog poštovanju prema Božjem djelovanju u svakom čovjeku: „Dijalog ne nastaje iz taktičkih razloga ili radi probitka, nego je djelatnost koja ima vlastite razloge, potrebe, dostojanstvo: proizlazi iz duboka poštovanja prema svemu što je u čovjeku učinio Duh, koji puše gdje hoće“ (RM 56). Za Ivana Pavla II. „druge religije Crkvi su pozitivan izazov: potiču je naime da otkriva i prepoznaje znakove Kristove nazočnosti i djelovanja Duha, kao i da dublje istraži svoju narav i posvjedoči cjelovitost objave, kojoj je čuvarica na dobro sviju“ (RM 56). Zato su „svi vjernici i sve kršćanske zajednice pozvani na prakticiranje dijaloga“, osobito vjernici laici koji žive među pripadnicima raznih religija (usp. RM 57).

U kontekstu religijskog pluralizma na globalnoj razini i sve češće na lokalnim razinama, dokument Dijalog i navještaj dijalog definira kao „uzajamnu komunikaciju“ u svrhu postizanja zajedničkoj cilja i međusobnog zajedništva, ili još kao „stav poštivanja i prijateljstva“ koji bi trebao prožimati sve evangelizacijsko poslanje Crkve.19 Konkretnije, međureligijski dijalog definiran je kao „sveukupnost međuvjerskih odnosa, pozitivnih i korisnih, s osobama i zajednicama drugih vjera radi međusobnog upoznavanja i uzajamnog obogaćivanja, u poslušnosti istini i u poštovanju slobode. To uključuje kako svjedočenje tako i otkrivanje odnosnih vjerskih uvjerenja“ (DA 9). Ovaj teološki i evangelizacijski vrlo poticajan dokument dijalog i navještaj promatra u neraskidivom, a opet nezamjenjivom suodnosu. Naime, za kršćanina priopćenje evanđeoske poruke spasenja i poziv na obraćenje ostaje sveta dužnost, ali se sam navještaj treba odvijati u dijalogu, poštujući slobodu savjesti i dostojanstvo druge osobe (usp. DA 10).

Zbog nepremostivih doktrinarnih razlika koje religije neminovno imaju među sobom, papa Benedikt XVI. (2005. - 2013.) bio je dosta sumnjičav prema stvarnim mogućnostima međureligijskog dijaloga, barem na dubljoj teološkoj razini. Iz tog razloga, radije je stavljao naglasak na dijalog između kultura i civilizacija utemeljen na racionalnim i univerzalnim vrijednostima, u čijem bi središtu bili dostojanstvo, sloboda i temeljna prava ljudske osobe.20 Unatoč tome Benedikt XVI. dao je vlastiti doprinos međureligijskom dijalogu, unoseći u njega veću intelektualnu rigoroznost, naročito ističući nužnu usklađenost između vjere i razuma, kako zbog prevencije od fundamentalizma i nasilja, tako i zbog izbjegavanja svake ideološke manipulacije religijom.21 Međutim, suočen sa sve većom prisutnošću islama u svijetu, posebice u Europi, riječi koje je izgovorio za vrijeme XX. Svjetskog dana mladih u Kölnu (18. - 21. kolovoza 2005.) ostaju vrlo aktualne: „Međureligijski i međukulturalni dijalog između kršćana i muslimana ne može se svesti na prolaznu odluku. On je ustvari životna nužnost, o kojoj velikim dijelom ovisi naša budućnost.“22

Jedan noviji dokument Papinskog vijeća za međureligijski dijalog, naslovljen Dijalog u Istini i ljubavi, pruža veoma korisne pastoralne smjernice za međureligijski dijalog namijenjene prije svega Biskupskim konferencijama diljem svijeta, kako bi ih one prilagodile vlastitim društvenim i pastoralnim potrebama.23 Posebna je pozornost posvećena odgoju mladih za međureligijsku suradnju (br. 72-76). Tako se ističe kako obrazovne ustanove, bilo javne, bilo privatne ili katoličke, trebaju poticati „međusobno razumijevanje i mirni suživot između religija“ (br. 72). U skladu s misijskim poslanjem Crkve i vodeći računa o lokalnom kontekstu, „katoličke škole trebaju omogućiti stjecanje osnovnih spoznaja o vjerovanjima i praksama drugih religija, pospješujući pozitivan stav prema osobama drugih religijskih tradicija, pa i izvan škole“ (br. 72). Vjerski poglavari moraju voditi posebnu brigu kako se druge religije predstavljaju u školskim udžbenicima: prema različitim stupnjevima obrazovanja, potrebno je potaknuti objektivno komparativno proučavanje povijesnih i religijskih tekstova, kako bi se u obrazovanju, osobito u religijskom obrazovanju ili vjeronauku, izbjeglo negativno, stereotipno i zlonamjerno prikazivanje vjerovanja i praksi drugih religija (usp. br. 74). Važnu ulogu igraju također katolička i druga sveučilišta, jer mogu „pružiti intelektualni kapital koji proširuje i produbljuje znanje o drugim religijama i proučavati pitanja koja se odnose na prošle ili sadašnje međureligijske sukobe, kao i na načine zajedničkog promicanja mira“ (br. 75).

Međureligijski dijalog zauzima, također, jako važno mjesto u pontifikatu pape Franje (od 2013.), napose kao „nužan uvjet za mir u svijetu“ i doprinos ostvarivanju socijalne pravednosti.24 Socijalna dimenzija međureligijskog dijaloga posebno je istaknuta u zadnjem poglavlju enciklike Fratelli tutti, u kojem papa Franjo poziva sljedbenike svih religija da daju svoj doprinos izgradnji sveopćeg bratstva među ljudima i promicanju društvene pravednosti, što uključuje zalaganje za siromašne, odbačene i marginalizirane, odbacivanje diskriminacije, nasilja i mržnje u ime religije i politike, zaštitu ljudskog dostojanstva i slobode, osobito slobode vjerovanja u zemljama u kojima je ugrožena, itd.25 Ponavljajući riječi glasovite Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot, koju je zajedno s velikom imamom kairskog Sveučilišta Al-Azhara Ahmedom al-Tayyebom, potpisao u Abu Dhabiju 4. veljače 2019. godine, papa Franjo u enciklici Fratelli tutti usrdno poziva na „usvajanje kulture dijaloga kao puta, zajedničke suradnje kao kodeksa ponašanja, uzajamnog razumijevanja kao metode i kriterija“ (FT 285).

2.1. Međukulturalni dijalog u katoličkoj školi: identitet i otvorenost

S obzirom da katoličke obrazovne ustanove, kako u svijetu tako i u Zapadnoj Europi, sve češće pohađaju učenici, studenti ili osobe različitih etničkih, kulturalnih i vjerskih pripadnosti, Kongregacija za katolički odgoj je 2013. godine objavila zanimljiv i pedagoški vrlo poticajan dokument naslovljen Odgajati za međukulturalni dijalog u katoličkoj školi29, na koji ćemo se prvenstveno osloniti u ovom dijelu rada. Ovaj dokument ističe tri pristupa religijskom i kulturalnom pluralizmu, koji prevladavaju u zapadnim društvima. Prvi je relativistički pristup, koji, u ime apstraktne neutralnosti i površnog shvaćanja tolerancije, sve kulture i religije poistovjećuje, a tako ih zapravo banalizira i lišava njihovih legitimnih vlastitosti (usp. OMDKŠ 22-23). Drugi pristup je asimilacijski pristup, koji, poradi zahtjeva za prilagođavanjem, strance primorava da se odreknu svog identiteta i kulturalnih korijena te da potpuno prihvate kulturu zemlje domaćina (usp. OMDKŠ 24-25). Iako se ova dva dominantna pristupa uglavnom predstavljaju kao pozitivna, iz katoličke perspektive i jedan i drugi su nepotpuni jer ne uvažavaju dovoljno dostojanstvo, slobodu i integritet druge osobe (usp. OMDKŠ 21). Umjesto toga, Katolička Crkva zalaže se za treći, odnosno međukulturalni pristup, kojim se želi – naročito u odgoju i obrazovanju – omogućiti konstruktivnu interakciju pripadnika različitih kultura i religija, kako bi se u isto vrijeme poštivao i kreativno integrirao identitet drugoga, ali isto tako sačuvao vlastiti kulturološki, odnosno katolički identitet (usp. OMDKŠ 26-28). Međukulturalni pristup za koji se zalaže Katolička Crkva „temelji se na dinamičnom poimanju kulture, koje izbjegava bilo zatvorenost bilo očitovanje različitosti na stereotipne ili folklorističke načine. Međukulturalne su strategije djelotvorne kad izbjegavaju svrstavati pojedince u autonomne i zatvorene kulturalne svjetove, promičući umjesto toga sučeljavanje, dijalog i uzajamno preobražavanje, da omoguće suživot i suočavanje s možebitnim sukobima. U konačnici riječ je o stvaranju novoga međukulturalnog dijaloga koji želi ostvariti integraciju kulturâ u uzajamnom priznavanju“ (OMDKŠ 28).

U tom smislu, katolički odgoj i obrazovanje bi istodobno trebali biti obilježeni postojanošću prema vlastitom kršćanskom identitetu i sustavu vrijednosti, kao i otvorenošću i uključivošću prema pripadnicima drugih kultura i religija. Katolički odgojni projekt za međukulturalni dijalog spomenuti dokument sažima u sedam glavnih crta: 1. njegovati katolički identitet i kršćansku viziju školskog odgoja nadahnutu evanđeoskim načelima; 2. stvarati zajednička obzorja, kojima će se u isto vrijeme potvrditi pripadnost vlastitoj kulturi i pripadnost čovječanstvu; 3. omogućiti promišljenu otvorenost prema onome što je svesvjetsko kako bi se razumjelo današnji svijet i međuovisnosti „planetarnog čovjeka“; 4. formirati jake identitete koji će biti svjesni vlastite tradicije i kulture, a ujedno biti sposobni priznati dostojanstvo drugoga i voditi dijalog; 5. razvijati autorefleksivnost, odnosno naviku preispitivanja vlastitih iskustava i ponašanja u svrhu posvješćivanja sebe i kognitivnog izlaska iz sebe; 6. poštivati i razumijevati vrednote drugih kultura i religija kako bi se učilo dijalogizirati i međusobno potvrđivati opće vrijednosti kao što su solidarnost, tolerancija i sloboda; 7. odgajati za sudjelovanje i odgovornost u društvenoj i vjerničkoj zajednici (usp. OMDKŠ 63).

2.2. Škola kao „laboratorij međukulture“

U međukulturalnim kontekstima integracija, interakcija i priznavanje drugoga čine stoga tri temeljna usmjerenja katoličke škole i svih koji u njoj sudjeluju (usp. OMDKŠ 78). To predstavlja velike izazove kako za učenike i nastavnike škole, tako i za društvo koje su svi pozvani izgrađivati. Stavljajući čovječnost i relacionalnost u središtu odgoja i obrazovanja (usp. OMDKŠ 37, 39, 42, 80 i dr.), katoličko obrazovanje želi pridonijeti promicanju „cjelovitog humanizma“, koji u sebi uključuje temeljne vrijednosti kao što su poštivanje ljudskog života, sloboda, kritičko mišljenje, vjera, dijalog, promicanje dobra i istine (usp. OMDKŠ 72). Međutim, obrazovanje se ne temelji samo na teoretskom ili pasivnom znanju nego i na životnom iskustvu, počevši od življene kulturalne i svjetonazorske različitosti koja već postoji u razredima i školi, tako da se i sama škola – kao mjesto susreta, sudjelovanja i dijaloga – može smatrati „prostorom suživota različitosti“ ili „istinskim laboratorijem međukulture koja se više živi nego proklamira“ (OMDKŠ 58). Dokument Odgajati za međukulturalni dijalog u katoličkoj školi to izražava na lijep način: „Otvorenost pluralizmu i različitostima neizostavni je uvjet za suradnju. Iskustvo pokazuje da katolička škola zna susretati, poštivati i vrednovati razne kulture. Ljubav prema muškarcu i ženi je, neizbježno, i ljubav prema njihov kulturi. Katolička je škola po samome svom pozivu međukulturalna“ (OMDKŠ 61).

Među različitim sadržajima katoličke škole „važno se mjesto daje upoznavanju raznih kultura, u nastojanju da se olakša susret i sučeljavanje brojnih mišljenja“ (OMDKŠ 66). Pritom je neophodna interdisciplinarnost u pristupu obrazovanju i suradnja između različitih školskih predmeta (usp. OMDKŠ 67-69). To je posebno važno za školsko poučavanje „katoličke religije“ (konfesionalni katolički vjeronauk), čije je glavna zadaća učenicima prenositi „znanje o identitetu kršćanstva i kršćanskog života“, za razliku od kateheze, koja je ponajprije usmjerena na upoznavanje i sazrijevanje u kršćanskoj vjeri (usp. OMDKŠ 74). Otvarajući učenike velikim pitanjima o istini i dobru te povezujući teologiju, filozofiju i druge znanosti poštujući njihove uzajamne autonomije, poučavanje „katoličke religije“ ili vjeroispovijesti u školi ima za cilj „proširiti prostore racionalnosti“ i povezati religijsku dimenziju čovjeka s kulturalnom stvarnošću, pridonoseći tako cjelovitoj formaciji osobe i omogućujući da se „znanje preobrazi u mudrost života“ (br. 74). Ukoliko je otvoreno interdisciplinarnom i međukulturalnom dijalogu, konfesionalno poučavanje religije ne bi trebalo predstavljati nikakav problem. Naprotiv, samo polazeći od čvrstih uporišta vlastitog, ovdje katoličkog, identiteta učinkovitije se može razumijevati i dijalogizirati s pripadnicima drugih religijskih i kulturalnih horizonata, koji također drže do svog identiteta i na njemu temelju svoje odnose s drugima (usp. br. 75).

Napokon, svjestan međukulturalnih napetosti koje mogu postojati u različitim školskim i društvenim kontekstima, dokument Odgajati za međukulturalni dijalog u katoličkoj školi snažno ističe dijaloški potencijal kršćanstva i ulogu kršćana u nadilaženju antagonizama i stvaranju preduvjeta za konstruktivan suživot u multikulturalnom društvu, što predstavlja jedan od glavnih izazova današnjice: „Današnji kulturalni tijek predstavlja očite znakove kolebanja između dijaloga i sučeljavanja. Doprinos kršćana upravo se u takvoj krizi usmjerenja pojavljuje kao neizostavni čimbenik. Od temeljne je dakle važnosti da katolička religija sa svoje strane bude nadahnjujući znak dijaloga, jer se doista može tvrditi da kršćanska poruka nikad nije bila tako univerzalna i ključna kao danas“ (OMDKŠ 71).30

Na sličnom tragu ide i nedavno objavljeni Naputak Kongregacije za katolički odgoj o Identitetu katoličke škole za kulturu dijaloga.31 Ističući važnost svjedočenja kršćanske vjere, dokument poziva odgojitelje da učenike otvaraju širokom spektru znanja, uključujući upoznavanje s drugim kulturalnim izričajima (usp. IKŠKD 27 i 29). Dokument posebno podsjeća na tri temeljna usmjerenja koja predlaže papa Franjo u promicanju dijaloga: dužnost očuvanja identiteta, hrabrost prihvaćanja drugačijega i iskrena ljudska nakana (usp. IKŠKD 30). Isto tako, dokument se nadovezuje na Globalni odgojni savez, za koji se zalaže papa Franjo, a kojemu je cilj – suradnjom vjerskih i civilnih obrazovnih ustanova, obitelji i svih uključenih osoba – mlade ljude formirati za kulturu mira, inkluzivnih odnosa i međusobnog poštovanja u svrhu izgradnje pravednijeg, solidarnijeg i bratskog društva, što je osobito važno u jednom svijetu koji je sve više prožet podjelama i sukobima (usp. IKŠKD 33-36).32

Opće postavke ovdje iznesene o dijaloškoj i međukulturalnoj dimenziji katoličke škole, koja je utemeljena na susretu i konstruktivnom odnosu s drugim i drukčijima, izražavaju službena razmišljanja Katoličke Crkve o tim pitanjima. Takva razmišljanja Crkvenog učiteljstva značajna su i mjerodavna za katoličko obrazovanje općenito, osobito za religijsko obrazovanje, odnosno katolički vjeronauk.

3.1. Međureligijska i dijaloška otvorenost katoličkog vjeronauka prema novom Kurikulumu

Nastava Katoličkog vjeronauka u osnovnim školama i gimnazijama u Republici Hrvatskoj regulirana je novim Kurikulumom, koji je donesen 25. siječnja 2019.38 U svrsi i opisu predmeta dotični Kurikulum ističe kako, osim što cjelovitijeg upoznavanja s temeljnim sadržajima kršćanskog nauka i katoličke vjere, jedna od uloga katoličkog vjeronauka je da učenici steknu također znanje i razumijevanje „odnosa i nauka Katoličke Crkve prema drugim konfesijama, religijama i svjetonazorima“.39 U tom smislu, prema Kurikulumu, „Katolički vjeronauk ekumenski je i dijaloški vrlo otvoren po svom odgojno-obrazovnom pristupu, sadržajima i ciljevima. Zadaća mu je učenike odgajati za istinski ekumenizam i poštovanje prema pripadnicima drugih kršćanskih Crkva i zajednica te za iskreni dijalog i suživot s pripadnicima različitih religija i svjetonazora, poštujući njihova uvjerenja, stavove i tradicije“.40 Sukladno tome, među odgojno-obrazovnim ciljevima učenja i poučavanja Kurikulum navodi kako Katolički vjeronauk treba omogućiti da svaki učenik „poznaje temeljna obilježja različitih religija, konfesija i svjetonazora te promiče razumijevanje i poštovanje drukčijih razmišljanja, stavova, tradicija i životnih odluka“.41

Osim toga, u skladu s općim ciljevima „demokratske i humane škole“ koja teži k što cjelovitijem (intelektualnom, moralnom, duhovnom) odgoju ljudske osobe pred izazovima suvremenoga svijeta i društva, „Katolički vjeronauk […], u svjetlu katoličke vjere, omogućava učenicima argumentirano i kritičko promišljanje i stjecanje spoznaja o čovjeku i svijetu te razvijanje i izgradnju vjerskih stavova i vrednota, etičko-moralne svijesti i savjesti, moralnih načela i vrijednosti kao što su sloboda, odgovornost, pravednost, solidarnost, poduzetnost, snošljivost, dijalog i drugo. Vjeronauk time daje vrijedan prilog humaniziranju škole i odgoju učenika za solidarni humanizam i izgradnju 'civilizacije ljubavi'.“42 Isto tako, Katolički vjeronauk želi ući u „aktivan susret i dijalog s kulturom, odnosno kulturama današnjega svijeta. […] Učenicima se omogućuje upoznavanje, stjecanje, čuvanje i razvijanje vlastitoga vjerskoga, kulturnoga i nacionalnoga identiteta te poznavanje i poštivanje identiteta drugih pojedinaca i skupina, promičući istodobno međukulturni dijalog i suradnju u suvremenome pluralističkom društvu i globaliziranome svijetu“.43 U tu svrhu, Kurikulum naglašava interdisciplinarno obilježje Katoličkog vjeronauka, osobito kroz međupredmetnu suradnju s drugim društveno-humanističkim područjima (Povijest, Priroda i društvo, Filozofija, Sociologija, Politika i gospodarstvo, Psihologija, suradnja s drugim izbornim predmetima kao što su Etika, Pravoslavni i Islamski vjeronauk), ali također s drugim područjima školske nastave (Likovna i glazbena kultura, Hrvatski jezik, Prirodoslovlje, Matematika, Tjelesna kultura, Građanski odgoj, Zdravstvena kultura itd.).44

Prema novom Kurikulumu Katoličkog vjeronauka za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj (među)religijski sadržaji obrađuju se u sklopu nastavne domene A: Čovjek i svijet u Božjemu naumu. Osnovna je svrha ove domene učeniku omogućiti pronalaženje odgovora na temeljna pitanja ljudske egzistencije (pitanja o smislu života, smrti, patnje, ljubavi, nade, budućnosti, vječnosti i dr.) u svjetlu biblijsko-kršćanske objave i katoličkog nauka, ali također u suodnosu s drugim vjerskim i filozofskim uvjerenjima: „Osim što učenik upoznaje odgovore koje daje katolička vjera, omogućeno mu je razumijevanje svijeta i čovjeka na temelju drugih religija i uvjerenja. Sve to služi stalnome razvoju vlastite vjere, ali i prihvaćanju onih koji temelje života čovjeka i svijeta vide iz neke druge religijske ili filozofijske perspektive.“45 U samom nastavnom programu druge se religije detaljnije dotiču tijekom dva godišta: na početku 5. razreda osnovne škole46 i na početku 1. razreda gimnazije47, a jedna se cjelina posvećena dijalogu i suradnji među religijama za izgradnju boljeg svijeta nalazi također u 4. razredu srednje škole.48 Glavni odgojno-obrazovni ishodi dotičnih cjelina učenike nastoje senzibilizirati za poštivanje i prihvaćanje različitosti te odgajati za duh tolerancije, dijaloga i zajedništva (posebno važni ishodi za peti razred osnovne škole). Isto tako, ishodi smjeraju k tome da učenici prepoznaju važnu ulogu religije u ljudskom životu i ljudskoj povijesti, upoznaju osnovne vjerske (doktrinarne, moralne i kultne) sadržaje drugih religija, s posebnim naglaskom na monoteističke religije (židovstvo i islam), te povezuju religiju s kulturom i izazovima suvremenog globalnog i pluralnog svijeta (potonji ishodi više su vezani uz prvi i četvrti razred gimnazije).49

3.2. Važnost međureligijskog i međukulturalnog dijaloga u vjeronaučnoj nastavi

Ova opća vrijednosna i pedagoška polazišta Katoličkog vjeronauka glede međureligijskoga i djelomično međukulturalnoga dijaloga predstavljaju svojevrsnu implementaciju novijih znanstvenih radova hrvatskih stručnjaka na području religijske pedagogije, koji ustrajno naglašavaju opću važnost dijaloga u vjeronaučnoj nastavi. S obzirom na ulogu koju religija od pamtivijeka ima u životu raznih naroda i kultura, katolička religijska nastava u školi može, u korelaciji s drugim predmetima, učinkovito pridonijeti osnovnim ciljevima „vrijednosno usmjerene škole“ koja želi promicati ljudsku osobu i njezino dostojanstvo.50 Katolički vjeronauk ne pruža samo konfesionalno omeđenu nego i opću religijsku kulturu kroz koju se jednako nastoje vrednovati duhovna i racionalna dimenzija čovjeka, pružati misaone i vrijednosne orijentacije koje će pospješivati rast ljudske osobe u zajedništvu s drugima, razvijati ekumensku, međureligijsku i međukulturalnu toleranciju u vidu skladnog suživota, njegovati iskreni i konstruktivni dijalog s drugačijima isticanjem zajedničkih religioznih, moralnih i etičkih temelja.51

Naspram, s jedne strane, povremenih kritika koje vide religijsku (naročito konfesionalnu) nastavu u školi kao svojevrsnu indoktrinaciju i napad na principe sekularnosti ili, pak, s druge strane, stav pojedinih (ovdje katoličkih) vjernika koji na vjeronauk gledaju ponajprije kao na priliku „(re)evangelizacije“ s prozelitskim namjerama, važno je uvijek iznova isticati otvorenu, dijalošku, (samo)kritičku, suradničku i konstruktivnu ulogu vjeronauka kako u školskoj sredini, tako i u širem društvu, pa i u vjerskim zajednicama. U tom smislu, Ružica Razum naglašava da „sadržaji učenja i poučavanja trebaju biti takvi da olakšavaju odnose i susrete s različitim kulturama i identitetima. Religijska nastava i škola općenito trebaju promicati susrete i poticati prihvaćanje različitosti. […] Zadatak je konfesionalne nastave osposobiti za odgovoran, samostalan i zreo pristup te razvijati sposobnost odlučivanja i dijalogiziranja s onima koji misle drugačije. Neki čak smatraju da bi katolička religijska nastava mogla postati 'radionica interkulturalnosti'“.52 No poštivanje i prihvaćanje religijske i kulturalne različitosti prethodno zahtijeva cjelovito upoznavanje s glavnim obilježjima drugih vjerskih zajednica: „Samo međusobno poznavanje senzibiliteta, kulture, obreda, blagdana različitih vjerskih zajednica može potaknuti rast u prihvaćanju i poštovanju drugoga. […] Škola, zajedno s crkvom, sinagogom, džamijom privilegirano je mjesto u kojem je moguće stvoriti, od prvih školskih godina, razumijevanje religijske različitosti kao pozitivnog elementa naše kulture o kojem valja učiti i kojeg valja kritički analizirati. Uz ostvarivanje te zadaće potrebno je pružati cjelovite informacije o religiji, osobito o njezinoj važnosti za promicanje kvalitete ljudskog života odnosno suživota, ali i stvarati društvenu toleranciju koja će dopuštati postojanje drugog i drugačijeg.“53 U tom pogledu, dijalog i suradnja između vjeroučitelja različitih vjeroispovijesti, međusobni posjeti u pripadajućim vjerskim zajednicama te susreti s odnosnim vjerskim službenicima i mladima, predstavljaju izvrsne primjere dobre prakse kroz koju se ljudsko i vjerničko iskustvo nadopunjuje i ostavlja duboke tragove u sjećanjima i osjećajima učenika.

Kao što su dijalog Crkve sa svijetom i unutarcrkveni dijalog sastavni dio naučavanja poslijekoncilske Crkve, tako susret i dijalog sa suvremenim čovjekom – uvažavajući njegov kulturalni, religijski, svjetonazorski i etnički identitet – čine bitnu dimenziju suvremene religijske pedagogije i katehetike.54 Takav pristup izazov je pred današnjom prevladavajućom sekulariziranom antropologijom, koja čovjeka reducira na horizontalnu razinu, zanemarujući pitanje Boga i smisla, što vodi do zatvaranja čovjeka u sebe i zarobljavanja u kulturi relativizma, nasilja i smrti. Nasuprot tome, religijska pedagogija naglašava čovjekovu sposobnost samonadilaženja, potičući ga na susret s drugima i na konstruktivan odnos sa suvremenom kulturom.55 Vjerojatno nije pretjerano reći da religijsko obrazovanje, odnosno, vjeronauk, kao malo koji drugi školski predmet, ima u sebi sposobnost pridonositi izgradnji boljeg i pravednijeg društva, služiti zdravoj viziji čovjeka i međuljudskih odnosa, promicati (među)religijsku pismenost kao i dijalog i suživot u pluralnom društvu.56

Međutim, dijalog nipošto nije jednostavan, on zahtijeva određeni napor izlaženja iz sebe i sposobnost uvažavanja drugoga. No upravo takav napor i sposobnost čine, za Valentinu Mandarić, najvrjedniju dimenziju religijskog obrazovanja u školi: „Istinski dijalog pretpostavlja otvorenost drugome, slušanje bez predrasuda i osuda, prihvaćenje i poštovanje različitosti iako ih ponekad ne uspijevamo posvema razumjeti, spremnost na uzajamno učenje. Škola, osobito religijsko obrazovanje, najizvrsniji je kanal za promicanje međusobnog upoznavanja i prihvaćanja. Dijalog, mir, odgovornost, pravednost, suživot i ljubav važni su sadržaji i ciljevi religijskog obrazovanja u školi.“57 S druge strane, Ana Thea Filipović s pravom podsjeća kako dijalog ne znači negaciju, nego afirmaciju vlastitog identiteta kroz osobno svjedočanstvo vjere koje se jednako protivi relativizmu i isključivosti. To je posebno važno u međureligijskom i međukulturalnom kontekstu: „Dijalog ne traži nijekanje ili prešućivanje vlastite istine, ali ne dopušta ni njezino nametanje. Svijest o vlastitom identitetu uvijek uključuje i vlastito svjedočanstvo. Konfesionalni identitet i ispovijedanje vjere nužna su pretpostavka svakoga daljnjeg odgoja i učenja vjere te preduvjet međureligijskog dijaloga. Ispovijest vjere zahtijeva obraćenje kroz koje se traži i put k drugima.“58

Velika poveznica između dijaloga, odgoja i obrazovanja, posebice religijskog obrazovanja, nalazi se u promicanju kulture susreta, koja na obrazovanje gleda ne samo kao na sredstvo prenošenja znanja nego i kao na povlaštenu priliku razvijanja međuljudskih odnosa, konstruktivnog svjedočenja vjere te zajedničkog svladavanja prepreka i sukoba. U tom smislu, Valentina Mandarić snažno ističe kako je „presudno razvijati kod učenika strast za susretom i poznavanjem drugoga. Moramo od mladih generacija učiniti graditelje mostova među kulturama i religijskim tradicijama, jer iza nas smo ostavili stoljeća podizanja zidova; naše je vrijeme vrijeme rušenja zidova i gradnje mostova.“59 Religijsko obrazovanje posjeduje ovdje velike potencijale zbližavanja ljudi i nadilaženja predrasuda, osobito u sredinama u kojima se narodna pripadnost poistovjećuje s religijskom pripadnošću (etnokonfesionalizam) i gdje religijske zajednice još uvijek igraju važnu društvenu ulogu. To je često slučaj u (post)konfliktnim društvima kao što su, primjerice, ona koja su na ovim prostorima nastala nakon raspadom Jugoslavije i koja još uvijek trpe mnoge patnje i nepravde proživljene za vrijeme i poslije nedavnih ratova. U svojoj ekumenskoj i međureligijskoj otvorenosti te dijaloškoj opredijeljenosti religijsko obrazovanje može biti učinkoviti posrednik pomirenja i širenja miroljubivosti, koje će učenici prenositi u svoju okolinu.60 Osim toga, naspram kulture sukoba, koja je danas suviše raširena preko medija, politike i raznih društvenih pojava, svojim sadržajima i vrijednostima vjeronauk ima također sposobnost promicanja kulture (međureligijskoga, međukulturalnoga) prijateljstva, koji mlade ljude uči ne samo njegovati ono što im je slično, nego isto tako prihvaćati svoje međusobne razlike. To će u njima razvijati istinski duh tolerancije i inkluzivnosti, koji će kasnije moći primjenjivati u svojoj društvenoj i vjerskoj zajednici.61

Posljednjih godina nedvojbeno raste svijest kako religijsko obrazovanje u pluralnim društvima mora više voditi računa o drugim kulturalnim, religijskim i svjetonazorskim izričajima. Uz uobičajene religijsko-pedagoške kompetencije koje vjeroučitelji posjeduju o vlastitoj religiji i koje su pozvani trajno usavršavati, nastaje sve veća potreba za stjecanjem međureligijskih, međukulturalnih, pa i transreligijskih kompetencija. Za religijsko obrazovanje, naročito za konfesionalni vjeronauk, danas je veliki izazov vlastitu religiju znati podučavati uzimajući u obzir i druge (religijske i svjetonazorske) poglede na Boga i shvaćanja čovjeka, uspoređujući različita stajališta, ističući temeljne sličnosti i razlike te otvarajući nova obzorja kako u razumijevanju vlastite religije i kulture, tako i drugih.62 Ovakav transdisciplinarni i hermeneutički pristup, premda nije jednostavan, u konačnici omogućuje jasnije izražavanje intelektualne vjerodostojnosti vlastite religije, pruža dublji uvid na sam religijski fenomen te uvjerljivije ukazuje na smislenost religijâ i njihovih duhovno-moralnih vrijednosti u jednom svijetu koji je postao podložan znanstveno-tehničkoj, ekonomskoj i utilitarističkoj paradigmi. Ovakav pristup ujedno priprema mlade ljude na zreliji osobni religiozni život, kojim će biti kadri uključivati osnovne zahtjeve vjere i razuma te nadasve biti otvoreni susretu i dijalogu s osobama drukčijih religijskih, svjetonazorskih i kulturalnih pripadnosti. Sve ove kognitivne, iskustvene i egzistencijalne dimenzije religijskog obrazovanja od iznimne su važnosti za suživot u pluralnome društvu, u kojemu će današnji mladi sutra imati odlučujuću ulogu za izgradnju zajedničke budućnosti.