Prethodno priopćenje
Hodanje kao umjetnost
Luca Vargiu
orcid.org/0000-0003-1931-2090
Sažetak
Pristupi hodanju, koji uključuju brojna znanstvena područja, mogu se podijeliti u dvije velike skupine. Prvi privilegira fenomenološko gledište, koncentrirajućisvoj interes na doživljaj prostora koji se osjeća hodanjem. Drugi rađa kritičku refleksiju usmjerenu na dekonstrukciju uobičajenih reprezentacijai uvjerenja uključenih u bilo koje prostorno iskustvo. Takozvani umjetnici hodanja, odnosno oni umjetnici koji svoju umjetnost u potpunosti temelje nahodanju, smješteni su između ove dvije skupine, budući da svoju umjetničku formu poimaju ili kao sredstvo razumijevanja osjetljive i afektivne dimenzijepovezane s iskustvom hodanja ili kao povlašten način uključivanja u kritičku raspravu o prostoru i iskustvu. U prvom odlomku pokušat ću ponuditi opisove umjetničke forme, uglavnom, ali ne isključivo, usredotočujući se na njezine glavne predstavnike, Richarda Longa i Hamisha Fultona. Rasprava će seprimarno odnositi na njihovo pozivanje na umjetnički aspekt, a što je dobro izraženo Longovom tvrdnjom „hodanje je umjetnička forma sama po sebi”.Zatim ću se pozabaviti odnosom koji iskustvo hodanja uspostavlja između tijela i prostora. U razmatranju tijela – prema sugestiji Francesca Carerija – ikao „instrumenta percepcije” i kao „alata za crtanje” terena ili okolnog prostora kojim se prolazi, ljudsko tijelo uvijek je dano, fenomenološki, kao uvjetmogućnosti postojanja ili, još bolje, hodanjem generiranog prostora. Potom ću u drugom odlomku pokušati rasvijetliti neke aspekte društveno-političkogangažmana umjetnika hodanja, u njihovim eksplicitnim i implicitnim aspektima. Istina je da posebno Fulton jasno daje do znanja da je njegovaumjetnost „samo umjetnost”, a ne „politička umjetnost”. Međutim, njegovo stajalište u korist nekih građanskih i ekoloških kampanja – od njegova interesaza „duboku ekologiju” Arnea Næssa do njegovog zagovaranja Tibeta i američkih domorodaca – dovelo je do akcija u kojima je takav angažmaneksplicitan, poput rada „Slowalk” kojim ovaj autor daje potporu umjetniku Aiju Weiweiju. Dodatno, i u općenitijem smislu, hodanje kao takvo može sepromatrati kao aktivnost koja prenosi lato sensu političke implikacije: obrana sporosti svojstvene hodanju čini ovu umjetničku formu kritičkim stavomprotiv sve većeg ubrzanja suvremenoga tehnokratskog i produktivističkog svijeta. Na kraju, u trećem odlomku, raspravljat ću o nekim aporijama kojesa sobom nosi ova umjetnička forma, a koje su sami umjetnici već tematizirali. Ovdje se radi o proturječju koje se javlja između umjetničkog oblikakoji se može dati samo kao iskustvo – kao takvo koje se ne može podijeliti i ne može živjeti osim osobe koja hoda – i njegove komunikativnosti, koja senužno mora odvijati kroz slike ili izvještaje, tj. pomoću nečega sasvim drugog od iskustva hodanja. Takva aporija, koju se ponekad pripisuje samim umjetnicima hodanja, kroz pomnije promatranje pokazuje se kao bitna odrednica njihova promišljanja, a time i jedna od ključnih točaka u samotematizacijinjihova umjetničkog djelovanja.
Ključne riječi
Hrčak ID:
305307
URI
Datum izdavanja:
30.6.2023.
Posjeta: 660 *