Izvorni znanstveni članak
Umjetnost kao revolucija, muzej i tradicija. Kako misliti i pisati povijest književnosti nakon avangarde?
Marina Protrka Štimec
; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Sažetak
Odnos između avangarde i post-avangardnih umjetničkih praksi postao je, nakon Teorije avangarde Petera Buergera (1984), izvorom polemika i prijepora usmjerenih prema problematizaciji institucionalnih učinaka avangarde. Naime, Buergerova tvrdnja da se radikalna novina historijske avangarde sastoji u negiranju historizma, homogenosti i univerzalizma umjetnosti istovremeno je značila da se, institucionalizacijom, odnosno historizacijom avangarde poništava njezin umjetnički i politički učinak, što znači da neoavangardni projekti, ponavljajući i institucionalizirajući avangardu poništavaju snagu umjetničkih i društvenih učinaka koje je imala historijska avangarda. Do sada je ta ne/ponovljivost avangarde razmatrana je u analizi minulih socio-povijesnih uvjeta, ali i detektiranju ponovljivosti avangardnih manifesta (Puchner 2005) koji se pojavljuju unatoč tome što avangarda kao takva inzistira na učinku bespovratnog prijeloma. S druge strane, ostaje propitati reperkusije Buergerove teze da se umjetnost kao institucija oduprla napadima avangarde, inkorporirajući je u svoj tijek, dok su društvene institucije potvrdile svoj otpor njezinim zahtjevima za revizijom i estetizacijom svakodnevnice. Prijepori u statusu, pisanju i razumijevanju književne povijesti (Perkins, De Man, Biti) i institucionalne krize koje kolidiraju ili slijede (neo)avangardne pokrete pokazuju ranjivost sustava, napukline u proizvodnji i održavanju institucionalnih uporišta: povijest književnosti, književni kanon, akademija. Povratna sprega između institucionalne pozicije i avangardne opozicije u članku se predstavlja kroz nekoliko primjera historiografskog discipliniranja i ublažavanja neravnina koje avangarda proizvodi u književnom polju: u hrvatskoj književnosti riječ je najprije o redukciji statusa i valorizacije historijske avangarde, a zatim i o prešućivanju ili zaobilaženju neo/avangardnog pisma istaknutih skupina i pojedinaca (krugovaši, Ujević, Vrkljan). U suprotnom smjeru ističu se primjeri institucionalne kritike koja dovodi u pitanje distribuciju moći, obnavlja avangardni otpor i proizvodi protu-diskurs (Haacke, Zorica).
Ključne riječi
avangarda; književna historiografija; Peter Bürger; književna revolucija; institucije; Perkins; Krugovi; Tin Ujević; Željko Zorica
Hrčak ID:
316974
URI
Datum izdavanja:
8.5.2024.
Posjeta: 27 *