Dvostruki egzil u pjesništvu fra Lucijana Kordića

Uvod

Stvaralaštvo pjesnika i lirskoga esejista fra Lucijana Kordića (Grljevići kraj Ljubuškoga, 1914. – Mostar, 1993.)1 nije dovoljno istraženo u kontekstu hrvatske emigrantske i egzilne književnosti, kao što ni taj dio korpusa hrvatske književnosti još uvijek nije dobio odgovarajuću valorizaciju. Usprkos objavljenom većem broju antologija emigrantske književnosti – uključujući i one koje su relevantne za ovaj rad: Pod tuđim nebom (1957.) Vinka Nikolića, Hrvatsku iseljeničku liriku (1974.) fra Lucijana Kordića i 45 hrvatskih emigrantskih pisaca fra Šimuna Šite Čorića (1991.) – u rukopisu ostaje znatan dio književne građe, a znanstvena su istraživanja ograničena većinom na pojedinačne radove koji proučavaju odnos nacionalnih korpusa zemlje podrijetla i zemlje domaćina, ili opus jednog pisca, dok je kritika obično usmjerena na pojedinačne knjige određenog autora. Nadalje, od znanstvenih i stručnih monografija može se istaknuti Iseljena Hrvatska (1979.) Ante Kadića te Hrvatska književnost u egzilu (1991.) Vinka Grubišića kao i poglavlje o književnosti u izbjeglištvu u Povijesti hrvatske književnosti (2004.) Dubravka Jelčića. Potpunija integracija emigrantske književnosti u matičnu nedovršen je proces koji bi trebao uključiti prevrednovanje književnih vrijednosti (na razini kritike i recepcije) kao i sustavniji teoretski i povijesni pregled i potpunije interpretacije dosad isključenih djela (na znanstveno-stručnoj razini). Iz koncizno opisanoga statusa emigrantske književnosti (u koji se uklapa i status Kordićeva opusa) proizlazi i relevantnost teme rada u kojem će se analizirati i interpretirati odabrane Kordićeve pjesme. U dijelu analize primijenit će se spoznaje iz postkolonijalne kritike pokazujući kako Kordića karakterizira dvostruka drugost: kao dio osobne i pjesničke biografije (egzilant, tuđinac, prognanik koji je preživio Bleiburg, a danas marginalizirani, drugotni pisac) i kao dominantan dio idejnog i tematskog sloja njegovih pjesama (lirski subjekt, baš kao i tvorac stihova, nastanjuju prostor „između“: između književnosti zemlje podrijetla i zemlje domaćina te između zemaljske i duhovne domovine). Analiza će pokazati da je lajtmotiv Kordićevih pjesama „usud izgnanstva od atoma do Mliječne staze“2 u kojem se pretapa motiv biblijskog progonstva iz obećane zemlje, osobnog progonstva i spasa od blajburške tragedije, zatim općeljudskoga neminovnog progonstva iz djetinjstva i mladosti te također općeljudskog i tehnološkim napretkom motiviranog progonstva iz autentičnog/prirodnog okruženja u automatizirano.

1. Dvostruka drugo(tno)st

Kordićev status izvandomovnika i izmeđnika,3 tuđinca i prognanika opravda odabir postkolonijalne kritike kao metodološke podloge rada kojom će se nastojati ispitati kako se u njegovim pjesmama konstruira odnos prema drugome (s naglaskom na zavičaj/domovinu i Boga). U radu je postkolonijalna kritika shvaćena kao skupni naziv za različite teorije koje se bave književnostima i kulturama bivših kolonijalnih zemalja tzv. trećeg svijeta,4 a zajedničko im je što osporavaju predodžbe koje su o tim kulturama stvorili kolonizatori. Postkolonijalna kritika proučava odnos kolonijalnoga i postkolonijalnoga u vrlo širokoj perspektivi, s povijesne, političke, ekonomske, estetske i etičke strane.5 U našem kontekstu razmotrit će se odnos, rečeno rječnikom Edwarda Saida, kolonijalnog/imperijalnog6 (domovinskog, kanonskog) i postkolonijalnog (izvandomovinskog, marginaliziranog) književnog diskursa, imajući na umu da postkolonijalne interpretacije razvijaju perspektivu koja nije primjenjiva samo na postkolonijalne književnosti, nego se marginalnost, pluralnost i percipirana „drugost“ vide kao izvori energije i potencijalne promjene i u drugim kontekstima.7 U Kordićevu se slučaju može govoriti o hibridnosti i isprepletanju književnih paradigmi, utjecaju „velike“ romanske kulture i književnosti na autora paralelno s ranošimićevskim i domoljubnim diskursom, odnosno supostojanje raznolikih (bahtinovski rečeno, polifonih) glasova koje posebice poezija zbog svojih inherentnih značajki kao iznimno otvoren književni oblik može podržati. Primjeri takve hibridnosti donose se u poglavlju „Između književnosti zemlje domaćina i zemlje podrijetla“. Zanimljiv je i Kordićev koncept hibridnosti u stihovima gdje spaja duhovnost i tehnologiju, odnosno traži nove mogućnosti književnoga izričaja i nudi drugačiju, neočekivanu predodžbu avangardnoga, dinamičnoga, sveprisutnoga i sveobuhvatnoga Boga, koji se može pronaći čak i u ratnom kaosu i dinamici tehnološkog napretka, a što se istražuje u poglavlju „Između zemaljske i duhovne domovine“. U istome poglavlju oprimjerit će se i lakanovska konstrukcija identiteta u interakciji s drugim, a ne u autorefleksiji prema kartezijanskome modelu,8 i to u odnosu prema raznoliko prikazanome zavičaju.

Nadalje, centar i periferija kao temeljni pojmovi postkolonijalne kritike primjenu nalaze u Kordićevu statusu dvostrukoga drugotnoga pjesnika s periferije (u odnosu prema zemlji domaćinu on je tuđin; u odnosu prema matici bio je cenzuriran, nije se uklapao dovoljno u hrvatske književne struje, a danas je nedovoljno integriran, marginaliziran i nije mu objavljen dobar dio pjesničkog opusa). Ipak, povratkom u samostan na Širokome Brijegu 1991. (u doba kad se u domovinu vraćaju i pjesnici Boris Maruna, Vinko Nikolić, Petar Gudelj i dr.) započinje njegova reintegracija u hrvatsku književnost. U Zagrebu se tiska izbor iz njegove poezije Čudo siromašnih koraka (1990.), u Mostaru izlazi drugo izdanje zbirke Pod arkadama neba (1993.) te izabrane pjesme Pokošeno vrijeme (1996.), uvršten je u Jelčićevu Povijest hrvatske književnosti (2004.) kao i u Matičinu ediciju Stoljeća hrvatske književnosti (2006.), ustanovljena je nagrada fra Lucijan Kordić koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika od 1994., posvećeni su mu Neretvanski književni i znanstveni susreti 2012. Uz promjenu paradigme i uopće stava prema prešućenim književnicima, kretanje od periferije prema centru vidi se i u činjenici da je Kordić ukupno tiskao 27 knjiga u Italiji, SAD-u, Španjolskoj, Austriji, Argentini, Švicarskoj, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj (uključujući ponovljena izdanja, sabrana djela, poeziju, eseje, dokumentaristiku i knjigu proze), suosnivač je druge najvažnije iseljeničke izdavačke kuće Ziral (prva je Nikolićeva Knjižnica Hrvatske revije), uvršten je u brojne antologije suvremenog pjesništva, o njegovim pojedinačnim zbirkama napisane su mnoge kritike i dr. Ovi faktografski podaci potvrđuju kulturološku tezu Edwarda Saida „o oblikovanju percepcije pomoću diskursa“9 i pokazuju da su kategorije centra i periferije konstruirane pod utjecajem odnosa moći. Uvažavajući tvrdnju još jedne postkolonijalne kritičarke Gayatri Chakravorty Spivak da je centar ono mjesto koje proizvodi marginu te se (tobožnja) margina mora postaviti kao jedan od ravnopravnih centara,10 Kordićev slučaj sugerira potrebu odbacivanja domovinske kanonske tematsko-stilske i žanrovske matrice kao jedine moguće, prestanak proučavanja i promatranja izvandomovinske književnosti kao podređene/drugotne, nedomovinske. Time se dolazi do pitanja uspostavljanja kanona kao dominantnoga književnog modela s konstruiranim vrijednosnim okvirom u koji nije ugrađena izvandomovinska, regionalna i periferna književnost, odnosno pitanja o mogućnosti konstrukcije cjelovitijega nacionalnog korpusa. Navedeno povlači širi problem politike književnosti i hegemonijski zadanih vrijednosti zadanih od strane vladajućih interesnih skupina koje definiraju kanon te posljedičnoga (ne)uklapanja određenog djela ili pisca u trenutačno poželjnu matricu, pri čemu Kordićev slučaj nije izoliran primjer.11

2. Izvandomovnik i egzilni pjesnik

Prihvaćajući tezu da korpusu hrvatske nacionalne književnosti pripadaju i ona djela koja nisu nastala na hrvatskome tlu (čak ni isključivo na hrvatskome jeziku, primjer čega su hrvatski latinisti),12 izvandomovinska književnost (prikazana na primjeru pjesama Lucijana Kordića) u ovom će se radu promatrati kao integralni, ali ne i u potpunosti integrirani dio korpusa hrvatske književnosti. Taj dio korpusa svojevrstan je fenomen i dokaz hrvatskoga kozmopolitizma uzevši u obzir da su brojni hrvatski književnici (dijelom vlastitim izborom, a više silom prilika) boravili izvan granica domovine, počevši od Hermana Dalmatinca, preko Marina Držića, fra Filipa Grabovca, do Antuna Gustava Matoša te političkih emigranata nakon Drugoga svjetskog rata.13 Potonjima pripada i Lucijan Kordić, koji se pokazuje kao pisac izvandomovnik, emigrantski i egzilni pisac, što će se pojasniti u daljnjem radu.

Kad je riječ o književnoumjetničkoj produkciji među Hrvatima i (većinom) na hrvatskome jeziku više ili manje izvan tokova nacionalne književne matice, Brešić razlikuje dvije osnovne skupine pisaca, a time i izvandomovinskoga korpusa: stabilna skupina (pripadnici nacionalne manjine u poglavito susjednim državama koji su u stalnoj interakciji s domovinskom književnošću) i nestabilna skupina (pisci migranti i emigranti koji su privremeno izvan domovine te u različitoj mjeri u interakciji s maticom). Uz izvandomovinsku književnost u relevantnoj literaturi rabe se i bliskoznačnice: književnost između dviju domovina, književnost u dijaspori, u iseljeništvu, u izbjeglištvu te emigrantska književnost. Prema Brešiću, emigrantska književnost nastaje kada izgubi vezu s matičnom kulturom, a stvaraju je pisci koji su prisiljeni – izravno ili neizravno, a najčešće zbog radikalnih političkih promjena ili gospodarskih kriza – napustiti domovinu.14

U kontekstu hrvatsko-američke književnosti, ali primjenjivo i na kontekst ovoga rada, Kalogjera (2003) dijeli emigrantsku književnost na etničku, egzilnu i globalnu. Etnički su pisci zapravo pisci zemlje domaćina, vezani korijenima uz maticu te na jeziku zemlje domaćina pišu o temama koje se tiču matične etničke populacije. Egzilni pisci (npr. Ivan Meštrović, Antun Bonifačić, Marijan Mikac, Bogdan Radica, Dušan Žanko, Ivo Lendić, Ante Kadić, Vinko Nikolić, Antun Nizeteo, Boris Maruna i ovdje analizirani Lucijan Kordić) uvijek ostaju pisci svoje zemlje podrijetla, i u književnom i u političkom smislu te se, za razliku od etničkih, žele vratiti u svoju matičnu domovinu. Stoga njihova djela svim svojim komponentama pripadaju isključivo korpusu književnosti zemlje podrijetla. Globalni pisci podjednako pripadaju i matičnoj i književnosti zemlje domaćina, odnosno njihova djela pripadaju svijetu te se ne mogu ograničiti na samo jedan korpus.

Nešto drukčiju podjelu objašnjava Brešić ističući da se pojam emigrantske književnosti u mnogim literaturama pojavljuje paralelno s pojmom egzila, odnosno egzilne književnosti.

„Međutim, kako upozorava njemačka autorica Helge Pross, ta dva pojma ne znače isto. Uvažavajući etimologiju obiju riječi (lat. emigrare – exilium) te sugeriranu distinkciju o emigraciji kao zbivanju i egzilu kao stanju, pod pojmom emigrantske literature podrazumijevala bi se literatura nastala u emigraciji, bez izravnog doticaja s matičnom književnosti, a domaćoj je publici nepristupačna, dok bi pojam egzil-literature pokrivao svu produkciju izvan književne matice, uključujući dakle i emigrantsku.“15

Prema gornjem tumačenju pojam egzilne književnosti širi je od pojma emigrantske književnosti te obuhvaća književnu djelatnost i stabilnih i nestabilnih skupina, dok bi se pojam emigrantske književnosti odnosio samo na nestabilnu skupinu. Budući da Lucijan Kordić većinu stvaralačkih godina provodi izvan Hrvatske, objavljujući pjesme, eseje i zapise u Chicagu, Buenos Airesu, Salzburgu, Rimu, Madridu, Torontu itd., on pripada nestabilnoj emigrantskoj skupini. Književno i politički vezan je uz Hrvatsku te njegova djela pokazuju snažan domoljubni naboj uz lajtmotiv progonstva iz domovine pa time pripada egzilnim piscima i u užem i u širem smislu.

Hrvatsku izvandomovinsku književnost kao fenomen karakterizira izdvojenost (postkolonijalnim rječnikom rečeno, „izmještenost identiteta“) iz dijakronijske kompleksnosti hrvatskoga književnog kanona i njegove sinkronijske dinamike zbog fizičke dislociranosti,16 koja se u Kordićevu slučaju ne mjeri (samo) kilometrima (autor je dio stvaralačkih godina proveo u Italiji, a najviše u Švicarskoj – od 1951. do 1990.), nego nemogućnosti komunikacije s domovinskom književnosti. Naime, izvandomovinska književnost nije mogla izvršiti utjecaj na književne prilike u Hrvatskoj niti je mogla izravno slijediti razvoj književnosti u domovini iz dvaju razloga. Prvi je književne prirode: egzilno pjesništvo u vrijeme nastanka nije dovoljno korespondiralo s matičnim hrvatskim pjesništvom,17 a drugi je izvanknjiževni razlog: politička cenzura, a kasnije zanemarivanje emigrantskog stvaranja sve do osamostaljivanja RH. Time se dolazi do ranije spomenutoga koncepta „drugotnosti“.

Uz fizičku izdvojenost i političku isključenost, u Kordićevu se slučaju radi i manjim dijelom o isključenosti kao „mjestu izbora“, na kojem su određene „samozadane vrijednosti“18 te utoliko možemo govoriti o namjerno odabranim različitim književnim paradigmama i samorodnome pjesničkome glasu. Navedeno se uklapa i u obrasce koje slijede hrvatski pisci u emigraciji koji su pratili sve što se događalo u domovinskom, matičnom dijelu, ali gotovo ništa od toga nisu slijedili, kao što nisu slijedili ni kretanja u književnosti zemlje domaćina, mislima i duhom ostajući u onakvoj Hrvatskoj kakva je bila kad su je napustili.19 U tematsko-idejnome sloju, imaginarna domovina tako ostaje drukčija i od stvarne Hrvatske i od zemlje domaćina. Stoga književni izrazi emigrantskih pisaca nerijetko djeluju anakrono i previše tradicionalno – „drugo(tno)“.

Uz to, emigrantska književnost od matične razlikuje se i prema žanrovskoj zastupljenosti. Najmanje je zastupljena umjetnička proza, a najviše lirika, koju slijede memoaristika i politička esejistika. Dvjema potonjim vrstama emigrantska nadmašuje domovinsku književnost koja zbog represivnih političkih prilika nije bila sklona njihovu razvoju.20 Kordićevo stvaralaštvo upisuje se u navedene obrasce; poznat ponajprije kao pjesnik, on je autor i žanrovski hibridnih knjiga koje uključuje eseje i dokumentaristiku.

3. Između književnosti zemlje domaćina i zemlje podrijetla

Kako je nagoviješteno u prethodnome poglavlju, model hrvatske književnosti u emigraciji formirao se u ambivalentnom odnosu prema dominantnim modelima matične nacionalne kulture i kulture zemlje domaćina, što se odrazilo na njezinu žanrovsku sliku i na pojedinačne autorske opuse. Brešić smatra da su razlozi toj ambivalentnosti izoliranost u odnosu prema objema kulturama i preuzimanje primarne zadaće književnosti da očuva nacionalnu svijest među Hrvatima u emigraciji.21

U odnosu prema kulturi i književnosti zemlje domaćina, u Kordićevu stvaralaštvu kritičari22 naglašavaju utjecaj talijanske hermetističke škole, posebno Kordićeva profesora i pokrovitelja Giuseppea Ungarettija, ipak ističući pjesnikovu samosvojnost i izbjegavanje kopiranja romanskih uzora. S druge strane, nekoliko je poveznica između Kordićevih pjesama i aktualnih književnih struja u Hrvatskoj. Primjerice, prva Kordićeva zbirka Zemlja objavljena je u Rimu 1951., a druga Od zemlje do neba u Chicagu 1953., dakle u vrijeme izlaska avangardnoga časopisa Krugovi (1952.).23 U navedenim zbirkama izražena je avangardna tendencija te je Kordić mogao biti predvodnik mladih modernista da je tad živio u domovini. U navedenim zbirkama nadilazi ne samo tadašnje domovinske zasade socrealističke poetike, nego i tonove međuratne lirike i ostvaruje među rijetkima, uz Boru Pavlovića i možda Srećka Dianu, istinski modernitet.24 Ipak, tadašnja emigrantska književna kritika nije poznavala domovinsku pjesničku produkciju pa nije ni znala kako Kordićevu poeziju smjestiti u hrvatsku poratnu liriku. Domovinska književna kritika pak nije poznavala emigrantsku književnost, a kasnije ju je marginalizirala i prešućivala.25

Najviše na temelju zbirke pjesama Pod arkadama neba (Madrid, 1955.) njegovo je pjesništvo prozvano „atomskim“, „atomolirizmom“, dok se sličan epitet u to vrijeme dodjeljivao u domovini poeziji Slavka Mihalića.26 Atomolirizam označava silaženje do atomskih čestica života i uspinjanje do mistične kozmičke sinteze svijeta,27 a što se grafički postiže najjasnije u navedenoj Kordićevoj zbirci, gdje piše odozdo prema gore onako kako čovjek raste od zemlje prema nebu, kako se uzdiže do nadrealnog.28 Atomska poezija u svom nazivu implicira fisiju i fuziju riječi koje bi matematičkom progresijom pronijele svijetu istinu o hrvatskom iseljenom čovjeku i njegovom stvaralačkom potencijalu u estetici europskih tendencija.29 Takve se tendencije vide u eksperimentiranju na razini forme (ponajprije grafičko-vizualnoj razini): prelomljena sintaksa, obrnuti smjer pisanja, manjak interpunkcije; na leksičkoj razini: neologizmi („zemljomjerne teže“, „nebokrajni val“), dijalektizmi („črleno srdce“, „zgarbjene doline“); na semantičkoj razini: brze smjene slika, „futuristički energične metafore“30 („atomska ukazanja“, „azurni naylon“, „atomske pesti“). Kordić tako spaja tradiciju (domoljublje u idejnom sloju) s modernističkim postupcima pod utjecajem Apollinairea, Bretona, Valéryja.31

Uz avangardna strujanja i poveznice s časopisom Krugovi u smislu pjesničke heterogenosti, Kordić se krugovašima približava i metaforikom, a po refleksivnosti i meditativnosti blizak je razlogovcima. Također, uz domovinsku književnost veže ga i pisanje pjesama u prozi; zbirku Kroz plave zore (Pamplona, 1961.) objavljuje u doba kad se pjesme u prozi javljaju i u domovini (Zlatko Tomčić, Slavko Mihalić, a kasnije časopis Razlog). Uz to, Horvatić naglašava sličnosti s poezijom Veselka Koromana i Danijela Dragojevića iako su mlađi od njega 20-ak godina.32

Iako bi se daljnje paralele mogle tražiti i na primjerima pojedinačnih zbirki, ono što je primjetno u cjelokupnome Kordićevu opusu jest specifičan odnos prema tradiciji koji potvrđuje njegov položaj „između“. U njegovu je stvaralaštvu uočljiva neotradicionalistička podloga, i to kroz afirmaciju narodne epike na leksičkoj razini (spominjanje povijesno-geografski značajnih toponima, uporaba arhaizama i dijalektizama), versifikacijskoj razini (dvanaesterac kao stih hrvatske renesanse poezije), stilskoj razini (narodni izričaj pod utjecajem diskursa iz djetinjstva: usmene književnosti, Andrije Kačića Miošića, gange i guslarskih pjesama,33 ali i rane impresionističke faze stvaranja A. B. Šimića). Tradicija je prisutna i u prihvaćanju franjevačke „osjetljivost[i] za male stvari i ljepote vidljiva svijeta“ kao i u predstavljanju domovinske tematike „u biblijskome i kršćanskome ključu progonstva, trpljenja, izlaska, žrtve, smrti, uskrsnuća…“.34 S druge strane, prisutno je prevrednovanje i nadogradnja tradicije pod utjecajem suvremenih književnih strujanja (hermetizam, nadrealizam, slobodni stih) kao i dinamičke vjerske slike svijeta u kojoj se gubi granica između sakralnoga i profanoga, a izvore čega Šalat vidi u spoju evolucionizma i teologije francuskog isusovca Pierrea Teilharda de Chardina.35 Možda i najbolje stihove Kordić će ostvariti u spoju mistike i moderne metaforike (duhovno i tehnologija), čime potvrđuje još jedan položaj „između“ (svjetovnog i duhovnog, zemlje i neba).

4. Između zemaljske i duhovne domovine

Antun Bonifačić Kordića je prozvao bardom Bleiburga jer se kroz njegove zbirke provlači tema egzila i izgubljene domovine, ali snažan i polifon pjesnički glas uzdiže se iznad „prosječnog domoljubnog resentimana“36 nudeći drukčiju percepciju zavičaja i domovine, iskazujući duboku emociju novim izražajnim mogućnostima. Uz šimićevski motiviran diskurs (1) o harmoniji hercegovačkog zavičaja, dominantne su (2) naturalističke slike (po)ratnih strahota od kojih hrvatski puk bježi na zapad te (3) čežnja za izgubljenim zavičajem i domovinom koja čeka aktivizam inteligencije koja će je spasiti. Takve različite slike zemaljske domovine protežu se kroz cjelokupno Kordićevo stihotvorstvo, a ilustrativan je primjer spjev „Exodus“ iz istoimene zbirke iz 1965. Izravnim obraćanjem lirskoga subjekta hrvatskim „domobrancima, častnicima, borcima i junacima“ evociraju se ratni pejzaži kroz motive mitraljeza, rafala kreševa i logora kojima je suprotstavljen otajstveni, atomski Zapad „Bratstva i Slobode“ u koji treba pobjeći da bi se poetskim obratom pokazale mitske i idealizirane predodžbe domovine (kroz tradicionalne topose usmene književnosti, guslarskih stihova, krškog zavičaja, hrvatskih kraljeva, materinskih krovova i dr.) koja se razlikuje od „neona Europe“ (kao što se razlikuju otajstvene rijeke Tiber, Seina i Thames od vrletne Drine, bridke Une i plavog Jadrana). Stoga je upućen zahtjev za aktivnim djelovanjem puka, odnosno ostajanjem na kućnom pragu i borbom za slobodu makar po cijenu života. Nadrealistički i futuristički motivi pridruženi su tradicionalnom domovinskom imaginariju u onome što Željka Lovrenčić naziva krikom protiv rata i kaosa i skladnom odom miru i nadi u bolje sutra,37 čime se ova epopeja hrvatskog naroda poopćuje i daje univerzalne poruke o pravu svakoga naroda na slobodu i dužnost na domoljubno djelovanje. Poziv na ostanak izrazit će se i u kasnijoj pjesmi „Jadikovka Neretve“, i to u doba Hrvatskoga proljeća iz zbirke Plime neizmjerja (Rim, 1970.) u kojoj se spominju toponimi Duvna, Blata i Popova polja, a domovina je predstavljena kao tlo Hercega Stjepana, vojvode srednjovjekovne bosanske države.

Nešto drukčiji diskurs, ali tematski jednako ostajući u domeni idealizacije zavičaja i domovine, vidi se u šimićevski intoniranim stihovima. Primjer je zbirka Livade snova i vjetrova (Chicago, 1970.; Rim, 1974.) u kojoj je prikazana domovina kao zemlja, odnosno hercegovački zavičaj kao krš života, livada cvijeća, podneblje pjesme, buklija i smijeha. Taj bogoliki krajolik veže se uz snažne osjećaje prema roditeljima, nepogaženoj i neprežaljenoj mladosti. Nostalgija za izgubljenim zavičajem prisutna je i u prvoj zbirci Zemlja (Rim, 1951.) gdje se kroz lokalno obojene motive i zavičajnu identifikaciju (utjecaj sv. Franje u identifikaciji s prirodom) prizivlju slike idealiziranog i skladnog zavičaja; primjerice u pjesmi „Moje selo“ krškim motivima čatrnje i škrapa pridruženi su motivi flore i faune specifične za hercegovačko tlo (duhan, bršljan, dub; kukviža, koze), a u pjesmi „Dan“ takve slike nadograđene su religioznim motivom ponovnog rađanja i uskrsnuća koje nudi težački život u skladu s prirodom. Motiv nicanja novog sjemena dominantan je u pjesmi s pastoralnim prizvukom „Davni hercegovački krajolik“ iz zbirke Svibi i ribizi (Rim, 1968.) u kojoj se zavičaj sakralizira. Pjesma je ilustrativan primjer oneobičavanja zavičaja na motivsko-tematskom i formalno-stilskom planu. Novotvorenicama („kitoresa“, „skladnoglasje“, „škropaljice“) i personificiranjem zavičaja (vrijeme guče, sunce je kršno, sjeme je umiljato) stvara se dojam autentičnoga mjesta u kojem se susreće priroda s pastirom u pastoralnoj harmoniji. Završni stih potvrđuje posebnost i održivost takvoga mjesta: „Kao blagoslov se začimlje i iz zemlje niče umiljato sjeme“. U pjesmi „Čudo siromašnih koraka“ iz zbirke Od zemlje do neba (Chicago, 1953.) također će se idealizirati život u ruralnim predjelima koji su oskudni, ali bogati po tome što im služi sama zemlja. I u ovoj je pjesmi zavičaj oneobičajen, i to kroz oksimoronske motive zveketa siromaštva, slavoluke skučena života, napuknulih vjeđa koje zòre, okovanih pogleda koji gòre i dr. Ovakve sakralizacije, idealizacije i mitizacije zemaljskoga zavičaja reflektiraju čežnju za duhovnom domovinom i stalna su odrednica Kordićeve poezije pri čemu se identitetska kategorija domovine/zemlje/zavičaja/prirode pokazuje kao stalna i tradicionalna vrijednost. Domovina je ona koja daje (čak i u oskudici) i ona koja se usprkos svim promjenama i preobraženjima pokazuje kao uporište za izgradnju identiteta (lirskog) subjekta. „Gruda rodne zemlje“ iz zbirke Probuđene tipke (Chicago, 1984.) ilustrativan je primjer:

„To si ti… a opet preobražena i čudesna:

i onaj puteljak u selo, i onaj putosmjer u suri velegrad;

[…]

To si ti… razvijena zastava

vječnih povratnika vrh domovinskih obzorja.

To si ti… blažena zemaljska i nebeska utroba.“

Potonji stih potvrđuje da je u imaginarnoj domovini koja je u Kordića sinonim za djetinjstvo, nevinost, zavičaj, roditelje, jedino moguć spoj zemaljskoga i duhovnoga.

Kordićev položaj između vidi se i u stihovima u kojima nastoji predočiti Boga kroz neobičnu metaforiku, motive iz svijeta tehnologije i tehnike. Primjer su pjesme u prozi religiozne tematike iz spomenute zbirke Kroz plave zore s invokacijama Bezimene i Bezimenoga. U ciklusu Ciklame i vedrine predstavljena je dihotomija cvjetnoga kraja i nemirne jave s bojovnom fabrikom, jarosnom žurbom i zvoncima tramvaja, a u ciklusu Suncokreti i plaveti spoj duhovnosti i tehnologije očituje se u prikazu životne jurnjave s motivima prstenja cvjetnih propelera, brujanja beskrajnih vijaka rosnim mekotama neba i sl. Lirski subjekt pronalazi transcendentalnog i preobrazbama sklonog Boga u dinamici, visini i brzini: „Avionski zupčanici napajaju se modrilom svoda. Vihor brzine je vjekovni napor duše, da se izvrši tajanstveno previranje u Bogu“ (XXXI) ili „Lepezama krugovalnih zvučnika i sunčanih televizijskih strojeva penjem se do plavih praskozorja. Puca nebeska trpeza neograničenosti, uzvišenih zanosa i božanskoga zrenja“ (XXXVI). Božja sveprisutnost vidljiva je i u zbirci Grob u katedrali (Salzburg, 1963.): „u brazdi ratarske mašine“, „u bunilu bijelih gradova“, „kroz hršume rata i bunare krvi“ (pjesma „U početku bijaše ljubav“). Ranije navedena zbirka Svibi i ribizi također nudi dinamične i neobične metafore spajajući religiozne motive s onima iz područja tehnologije: djevica koja silazi iz srebrnih krema neba kao mliječna televizijska slika (pjesma „Rođenje djevice“), molitva Bogu da valjak ljudskog bića oslobodi od gloga mitraljeza što kiti zemaljsku ledinu („Tjeskoba u ime svega“) i dr. U žanrovski hibridnoj knjizi Krateri i gejziri (Chicago, 1978.) također su stihovi slične tematike, pa tako u pjesmi „Pod neboderom samoće“ dominira snažna slika osamljenosti u vijeku „automobilske duše“, „satelitskih očiju“ i „televizijskoga srca“. Ovakav duhovno-tehnološki diskurs omogućen položajem franjevačkoga pjesnika kao dvostrukoga egzilanta (iz Hrvatske i iz nebeske domovine) nudi fluidnu sliku Boga kao drugoga; jednako kao što se zavičaj i domovina neprestano rekonstruiraju u zajedništvu zemlje i neba, i slika se Boga oblikuje u sličnome pravcu. Poetska domovina i Bog dinamičan su prostor na kojemu niču mnogostrukosti.