Bogoslovska smotra, Vol. 66 No. 2-3, 1996.
Izlaganje sa skupa
Mijenja li se slika dušobrižnika u Crkvi?
Milan Šimunović
; Teologija u Rijeci - Područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Rijeka, Hrvatska
Sažetak
U ovom izlaganju polazi se od potrebe izražene na Drugom vatikanskom saboru i današnje pastoralne situacije da sliku dušobrižnika, to jest njegovu ulogu i mjesto u Crkvi treba promišljati kako bi mogao autentičnije odgovoriti svojem poslanju. Slijedeći koncilsku ekleziologiju zajedništva i temeljeći se na svijesti suvremenog čovjeka o svojem dostojanstvu, otkud proizlazi i potreba djelatnije suradnje i suodgovornosti, naglasak se stavlja na širenje pojma »dušobrižnika«, odnosno pastoralnog djelatnika, od ministerijalnog svećeništva na vjernike laike, počev od vjeroučiteljske do niza drugih službi.
U sklopu razmišljanja o promjeni slike dušobrižnika naglasci se stavljaju na one uloge koje više odgovaraju programu Crkve i očekivanjima suvremenog čovjeka koji je sve osjetljiviji na odnose u Crkvi, označene podjelom na »kler-laici« i time uvjetovane odnose. Među te nove karakteristike dušobrižnika očito ide dijaloške obilježje njegova rada. Ekleziološko načelo zajedništva zahtijeva da on bude graditelj zajedništva, da okuplja vjernike, u čemu dolazi do izražaja njegova evangelizatorska služba, što danas ističe pokret nove evangelizacije. Izgradnja zajednica zahtijeva od dušobrižnika da bude animator i koordinator crkvenog života i djelovanja i, u okviru toga, promicatelj novih crkvenih laičkih zvanja. On je svjedok vjere, komunikator poruke i iskustva vjere, što ga još više osposobljava da bude duhovni terapeut ili vođa. Da bi dušobrižnik mogao izvršiti taj zadatak, on bi trebao biti čovjek ideja, znači onaj koji ima jasne vizije onoga što vodi naprijed, a što je u biti eshatološke usmjerenosti postojanja Crkve.
Ključne riječi
dušobrižnik; dijalog; evangelizacija; službe u Crkvi; odnos prema laicima
Hrčak ID:
32468
URI
Datum izdavanja:
28.1.1997.
Posjeta: 2.127 *