Franjo pl. Miskić (1828–1900): habsburški časnik, pjesnik i kolekcionar

1. Uvod

Franjo pl. Miskić, relativno nepoznat časnik habsburške (austrijske) vojske, donedavno je spomen zavrijedio tek kao stvaratelj velike zbirke staroga novca i vojnoga odličja rasprodane neposredno nakon njegove smrti. Međutim, dublji uvid u njegov život otkriva osobu koja je bila mnogo više od strastvenoga numizmatičara i falerista te više od »još jednog« časnika podrijetlom iz Vojne krajine. Riječ je, naime, o osobi koja je uz cjeloživotnu vojnu službu skupila reprezentativnu numizmatičku zbirku s primjercima iz svih dijelova svijeta, predavala na prestižnoj austrijskoj inženjerijskoj akademiji te ostavila zbirku pjesama u kojoj progovara o vlastitome životu, osjećajima i tmurnim stranama vojničkoga života.

2. Životni put – habsburški časnik

Franjo pl. Miskić (njem. Franz von Miskich) rođen je 6. prosinca 1828. godine u Petrinji1 – tada u sastavu Vojne krajine – kao sin jedinac krajiškoga satnika, najvjerojatnije Baltazara pl. Miskića (njem. Balthasar von Miskich), koji se javlja u vojnim popisima prve polovice XIX. st.2 Budući da je nosio plemeniti pridjevak von, vjerojatno je bio potomak Ivana i Nikole Miskića koji su 1794. od tada njemačko-rimskoga, a poslije austrijskog, cara Franje dobili povelju plemstva i vlastiti grb.3

Slika1. Grb obitelji Miskić (Miszkics) (Csergheö, Nagy, Der Adel von Ungarn, Nürnberg: Bauer und Raspe /E. Küster/, 1893, T315) / The Miskić family coat of arms

Krenuvši očevim vojničkim stopama, kao mladić se uputio u Beč, gdje oko 1842. upisuje Inženjerijsku vojnu akademiju (Technische Militärakademie).4 Tijekom posljednje, šeste, godine studija u habsburškoj Kraljevini Italiji dolazi do revolucionarnih ratnih zbivanja – poznatih kao Prvi rat za ujedinjenje Italije (1848/49) – zbog kojih je Miskić, zajedno s još šest polaznika akademije, posebnom odlukom Ministarstva rata prijevremeno imenovan potporučnikom i kao pripadnik tehničko-inženjerijskoga korpusa austrijske vojske upućen na talijansko bojište.5 Dan kada je napustio Beč Miskić je očito smatrao prijelomnim trenutkom života. Naime, u zbirci poezije, koju je kasnije za života objavio, jedna pjesma posebno odudara snažnim autobiografskim elementima. Naslovljena 2. svibnja 1860., posvećena je dvanaestoj obljetnici dana kada je napustio [bečke] sale sive od starosti, kako bi hodočastio očekivanim svijetom i ubrzo završio razočaran kada je vidio mnoge plemenite i dobre ljude kako padaju.6 Nažalost, osim vlastite refleksije na prve – po svemu sudeći traumatične – doživljaje rata, nemamo drugih podataka o njegovoj službi na talijanskome bojištu. Međutim, s obzirom na to da se već 1850. javlja u činu natporučnika, sada stacioniran u Osijeku, možemo pretpostaviti da se iskazao tijekom rata, kojim su carske snage, barem nakratko, utišale talijanska revolucionarna previranja.

Ušavši u aktivnu vojnu službu Miskić je iduće 33 godine proveo u tehničko-inženjerijskom korpusu austrijske vojske, stacioniran diljem Monarhije (cjeloviti prikaz službe vidi u priloženoj tablici). Već 1853. napredovao je u satnika 2. klase, tri godine kasnije u satnika 1. klase, 1866. u bojnika, 1873. u potpukovnika, a umirovljenje 1880. godine dočekao je u činu pukovnika koji je nosio od 1878. U periodu od 1863. do 1868. predavao je i na prestižnoj Inženjerijskoj vojnoj akademiji – istoj onoj koju je i sam pohađao, no od 1851. premještenoj u Klosterbruck (današnji Loucký klášter u Češkoj), u blizini Znojma.7 Od 1863. do 1866. držao je matematičku geografiju i umijeće mjerenja, a posljednje dvije nastavne godine posvetio je predavanjima iz umijeća utvrđivanja.8 Odlaskom s akademije preuzima zapovjedne i druge izvršne dužnosti u Splitu, Puli, Innsbrucku i Brnu, a već 1872. stacioniran je kao Militär-Bau-Direktor u Pragu, gdje će provesti ostatak aktivne vojne službe. Na koncu je 1880., prije odlaska u mirovinu, imenovan vitezom (Ritter) i dobio je odlikovanje Orden der eisernen Krone 3. Classe.9 Veći dio mirovine provest će u Pragu, odselivši se u Salzburg 1899. gdje već krajem iduće godine – 5. prosinca oko 23 sata, svega sat vremena prije 72. rođendana – umire od duge i teške plućne bolesti. Pokopan je tri dana poslije na općinskom groblju u 15 sati.10

Tablica 1. Pregled vojne službe11

3. Miskić kao pjesnik

Tijekom 1871. Miskić je dovršio rad na dugo pripremanoj zbirci poezije u kojoj na njemačkome jeziku, uz tek poneki latinski i mađarski stih, progovara o vlastitim doživljajima i životnim iskustvima. Zbirku Aus verklungenen Tagen (Iz davnih dana) objavljuje pod pseudonimom M. Fery, a ne pravim imenom. Sinonim su razriješili još ondašnji bibliotekari na temelju njima dostupnih (a nama danas nepoznatih) izvora podataka. Tako je olovkom na prvu stranicu knjige uz pseudonim nadopisano Miskich, Franz v.19 No, kako ne bismo stali samo na rukom pisanoj bilješci najbolje da navedemo još dva argumenta koja potvrđuju kako je autor iza pseudonima M. Fery neosporno upravo Franjo Miskić.

Slika 2. Rukom ispisano razrješenje pseudonima 'M. Fery' na naslovnoj stranici primjerka zbirke 'Aus verklungenen Tagen: Gedichte' koji se čuva u arhivu Austrijske nacionalne knjižnice (Österreichische Nationalbibliothek; signatura: 725085-A) / Handwritten unmasking of the pseudonym ‘M. Fery’ on the title page of a copy of the Aus verklungenen Tagen: Gedichte collection, kept in the archives of the Austrian National Library

Prvi je argument kronološko-geografske osnove. Naime, zbirka je izdana 1871. u Innsbrucku, a upravo se ondje i te godine Miskić javlja kao zapovjednik (Commandirt), pa je očito po završetku zbirke pronašao lokalnoga izdavača. No, drugi je argument važniji i čvršći. Naime, jedna od već ranije spomenutih pjesama iznimno je autobiografskoga karaktera i otkriva da se autoru 2. svibnja 1860 (pjesma i naslovljena 2. Mai 1860) napunilo dvanaest godina otkako je napustio sale sive od starosti uz koje, u fusnoti, stoji pojašnjenje da je riječ o obrazovnoj ustanovi u Beču. Iz drugih nam je izvora poznato da je Miskić pohađao Inženjerijsku vojnu akademiju, koja se do 1851. nalazila u Beču, te isto tako znamo da je, zajedno s još nekolicinom polaznika završne godine 2. svibnja 1848 (dakle točno dvanaest godina prije) prijevremeno unovačen i u činu potporučnika poslan na talijansko bojište.

Na zbirci Aus verklungenen Tagen radio je najmanje dvanaest godina,20 a sastoji se od 125 autorskih pjesama i 56 prijevoda pjesama mađarskoga pjesnika Sándora Petőfija. Sama zbirka podijeljena je u šest dijelova: Blätter der Erinnerung (Listovi sjećanja, 15 pjesama), Klänge des Herzens (Zvuci srca, 14 pjesama), Gestalten (Oblici, 18 pjesama), Sonette (Soneti, 21 sonet), Vermischte Gedichte (Mješovite pjesme, 57 pjesama) i Uebersetzungen (Prijevodi, 56 prijevod). Jedan primjerak zbirke danas se čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču.

Svojim stilom, tematikom i izborom motiva Miskić se nedvojbeno ubraja među pjesnike kasnoga romantizma – iako se sâm nikad nije poistovjećivao s pokretom niti pjesme objavljivao tijekom njegova vrhunca – te uspješno emulira svoje uzore, manire i pjesničke konvencije toga doba. U pjesmi Die Archetype der Aristokratie (Arhetipi aristokracije) navodi da piše za aristokrate duhom, tj. za siromašne i običan puk, a pjesme obiluju autobiografskim elementima. Piše vezanim stihom, a rima je najčešće unakrsna i parna (uz pokoji slobodni stih) te obgrljena rima u sonetima. Lirika odiše melankolijom i nostalgijom, a najčešće su teme smrt i kontemplacija smrti, kršćanstvo i religijska tematika, opreka između nevinosti djetinjstva i vojne službe, glazba i priroda, uz pokoju pjesmu domoljubne tematike. Jezik poezije i izbor pjesničkih motiva svjedoče o klasičnoj izobrazbi. Vrstan je poznavatelj rimske, grčke, nordijske i kršćanske mitologije, svjetske književnosti (prije svega njemačke i mađarske), astronomije, a u više pjesama dokazuje i svoje poznavanje glazbe i glazbene teorije. Koristi izrazito uzvišen i učen jezik uz sveprisutnu jezičnu kreativnost, što ponegdje rezultira iznimno složenim sintagmama koje zbog brojnih inverzija, novotvorenica i neintuitivnog korištenja određenih leksema zahtijeva pažljivo i opetovano iščitavanje. Nalik na tradiciju Lukrecija, njegovo djelo De rerum natura i tadašnju pjesničku modu među njemačkim pjesnicima, Miskić koristi stilska sredstva i vezani stih kako bi opisao zbivanja u prirodi – bilo kretanje zvijezda, nastanak oluja ili ljudsku dušu na atomskoj razini. U pjesmi Mein Glaubensbekenntniß (Moja izjava vjere) piše Im Körpertode der Dinge / Vergeht kein Lebensatom (U materijalnoj smrti stvari / Ne raspada se ni jedan životni atom).

Posebno je zanimljiv njegov odnos prema Bogu i religiji. Naime, u zbirci miješa slike Isusa Krista i starozavjetnih mjesta, likova i događaja, dok istovremeno opisuje svoje panteističko viđenje Boga, najvjerojatnije inspirirano Spinozom i atomistima (ponajprije Lukrecijem). U već spomenutoj pjesmi anakreontske tematike Mein Glaubensbekenntniß Miskić eksplicitno poistovjećuje Boga s prirodom: Wer wohl als Schöpfer trage / Das Geisterdiadem? - // Natur, du Ewiggroße, / Ich beuge vor dir das Knie: / Du birgst in deinem Schooße / Die Sphären-Poesie! (Tko kao stvoritelj nosi / duhovnu dijademu? // Prirodo, ti beskrajna veličino, / Pred tobom klečim: / U svome krilu čuvaš / poeziju sfera!). Ta vječnost utjelovljuje još jedan bitan koncept romantizma – neograničenost. Ideju je sažeto objasnio Viktor Žmegač, konstatirajući da je »neograničenost (Unendlichkeit)… jedan od omiljenih izraza za osjećajnu ekspanziju koja ne poznaje iskustvenih prepreka«.21 Slični se motivi javljaju i u pjesmama Verschiedene Loose (Razne sudbine) i Mater dolorosa u kojima je mjesec hostija, ptice su zbor, a priroda je ujedno i crkva i svećenik.

Miskić poetiku gradi na svojim uzorima i dobro je upoznat s njemačkim kanonom romantičarske poezije i perioda Sturm und Drang. Čitatelji upoznati s Goetheovim djelima odmah će uočiti intertekstualnost u analiziranim pjesmama. Primjerice, u prvoj pjesmi prvoga djela Blätter der Erinnerung pod imenom Gleiche Augen (Iste oči), Miskić piše: Eine Seele in zwei Hüllen! (Jedna duša u dvama tijelima!). Riječ je, dakako, o inverziji i aluziji na poznatu Goetheovu dihotomiju Zwei Seelen wohnen, ah, in meiner Brust! / Die eine will sich von der andern trennen (Dvije duše imam u grudima! / Jedna se od druge rastat želi).22 Nadalje, u pjesmi koju je čitao na proslavi i posvetio ranjenim vojnicima pod naslovom Prolog poprište bitke opisuje kao Wo still die Myrthe, hoch der Lorbeer steht (Gdje tiho mirta, visoko lovor stoji), tj. upravo stihovima Goetheove pjesme Mignon (Kennst du das Land, wo die Zitronen blühn) (Mignon /Za zemlju znaš li, gdje ti limun cvate/).23

Jedan od velikih uzora u Miskićevu stvaralaštvu nesumnjivo je austrijski pjesnik i suvremenik Nikolaus Lenau (1802–1850),24 poznat po melankoličnoj lirici i elegijama. Njemu posvećuje zaseban sonet Nachruf an Lenau (Pogrebni govor za Lenaua), a hvali ga i u pjesmi Frühlingsnacht (Proljetna noć), u kojoj nabraja svoje književne uzore, spominjući među ostalim i Petrarcu te Boccaccia. Miskić u svojoj poeziji melankoliju gradi na motivima prolaznosti vremena, opreke mladosti i starosti, žaljenja za minulim vremenima, sumnje u vlastite odabire i poetsko djelovanje (ponajprije za napuštanjem roditelja koji su preminuli tijekom njegove vojne službe) te usamljenosti duše. Ti motivi i Weltschmerz karakterna su obilježja Lenauove poezije.

Osim umjetničke vrijednosti, Miskićeva poezija, posebice pjesme prvih dviju skupina, obiluje autobiografskim detaljima i pruža uvid u njegovo viđenje osobnih i svjetovnih zbivanja. Budući da drugi izvori niti dnevnici nisu preživjeli, ova je zbirke pjesama ujedno i jedini izvor detalja tako intimne prirode. U njima pripovijeda o smrti prijatelja Karla, odlasku iz očeve kuće, pronalasku grobova roditelja po povratku iz službe, svojim ljubavima, bolesti očiju i živaca te mnogim drugim temama. Pjesme u zbirci nisu poredane kronološki, ali sadržajno pokrivaju bitne događaje iz pjesnikova života. Autor u više pjesama progovara o svojem djetinjstvu u Mađarskoj i tragu koje je ono na njega ostavilo – primjerice Drei Abschiedsstunden (Tri sata za oproštaj), Thränen (Suze) i Ein Ungardichter (Mađarski pjesnik). U potonjoj Mađarsku opisuje kao zemlju melankolije i tvrdi da je to na njemu ostavilo trag – Auch ich empfing, noch auf der Kindheit Pfade, / In Ungarns Gau'n der Schwermuth ersten Gruß; / Sie blieb mir treu, auch seit ich, ein Nomade, / Als Mann durch Oest'reichs Lande wandern muß (I ja primih, još na stazama djetinjstva, / U mađarskim predjelima melankolije prvi pozdrav; / Ostala mi je vjerna i kad sam se, nomad, / kao muškarac skitao zemljom austrijskom). Isti motiv pobliže verbalizira u pjesmi Thränen: Jauchzend in den Blüthenhainen / Trieb ich froh ein Kinderspiel, / Als mich Wehmuth tief befiel, / Daß ich mußte weinen, weinen; (Veseleći se u cvjetnim gajevima / Igrao sam dječju igru / Kad tako me melankolija spopala / Da morao sam plakati, plakati;). Saznajemo, isto tako, da je u Mađarskoj proveo barem petnaest godina: Im Ungarnland, an einem Sommertage, / Als fünfzehnmal mich kaum der Lenz geküßt, (U Mađarskoj, jednog ljetnog dana, / kad tek petnaesti me put proljeće poljubi,).

Najveći broj pjesama posvetio je roditeljima. U pjesmi Ein Meeresabend (Morska večer) opisuje dva groba uz obalu u kojima mu roditelji počivaju. Kako sam navodi, nikad se od njih nije oprostio – Nun sind der Eltern Gräber / Verfallen, nicht blumengesetzt: / Der ferne Sohn hat niemals / Mit Thränen sie benetzt (Sad su grobovi roditelja / zapušteni, ne krasi ih cvijeće: / Daleki ih sin nikada / Nije nakvasio suzama). Roditelji se u pjesmama uglavnom javljaju kao grobovi, uvojak kose u medaljonu ili križ koji lirski subjekt nosi oko vrata. Oni su poveznica s djetinjstvom i dobom nevinosti. Druga poveznica s djetinjstvom njegov je bliski prijatelj Karl von R. Njemu posvećuje treću pjesmu Blätter der Erinnerung nazvanu Den Manen meines Jugendfreundes C. v. R. (Duhovima mog prijatelja iz djetinjstva C. v. R.), a ispod naslova – koji i sam upućuje na mističnost – navodi da je Karl poginuo 9. kolovoza 1849. u bitci kod Temišvara. Miskić odaje počast prijatelju i sjećanje na njega uranja u patos rimske mitologije i Ilijade te Karla naziva polubogom koji umirući odlazi među bogove. Kraj pjesme za autora je neobično pesimističan i unatoč kršćanskom vjerovanju u kojemu inače pronalazi utjehu, demoraliziran. Palom prijatelju opreka je živi pjesnik koji u zadnja dva stiha opisuje svoje stanje i budućnost: Und ich wandle hier noch bang / Muß – nur glauben, kann – nur hoffen (A ja još tumaram ovuda pun strepnje / Moram – samo vjerovati, mogu – tek se nadati). Prema kontekstima u kojima se pojavljuju i emocijama koje evociraju, čini se da lirski subjekt predstavlja svojevrsnu sadašnjost, a roditelji i prijatelj minula vremena i nesigurnu budućnost. U pjesmi Zukunftsbangen (Strah od budućnosti) Miskić paralelno spominje svoje roditelje – pokopane u crkvenom vrtu na dalekome Jugu – i prijatelja te otkriva njegovo počivalište: Und auf Ungarns sanddurchwogter Haide / Deckt ein halbversunk'ner Grabeshügel / Mir den Freund; (Na mađarskoj pjeskovitoj vrištini / napol' utonuli grobni humak pokriva / mi prijatelja;).

Pjesma Drei Abschiedsstunden (Tri sata za oproštaj) najbogatija je autobiografskim elementima. U njoj, u kružnoj kompoziciji, Miskić spominje tri neimenovane žene u koje je bio zaljubljen. Prvu djevojku, tada još mladenačku ljubav, Miskić napušta u dobi od petnaest godina kad odlazi iz Mađarske. Ona mu za oproštaj poklanja ružu, koja ga podsjeća na sretne dane djetinjstva, a taj se motiv provlači i kroz mnoge kasnije pjesme. Navodi da počinje piti, mnogo luta i vodi nesiguran i besciljan život. Od utjecaja alkohola spašava ga druga žena, zbog koje počinje voditi drugačiji život. Međutim ta žena, inače plesačica, napušta ga radi umjetnosti i ostvarivanja vlastitih ciljeva te, u slučaju neostvarenja, obećava povratak, do kojega ipak ne dolazi. Miskić potom upoznaje treću ženu s kojom želi zasnovati obitelj, no tomu se ispriječila njezina skora i preuranjena smrt od nenavedene bolesti. Istu tematiku u romantičkoj maniri obrađuje i u pjesmama Resurgam! i Entsagung (Odricanje). U konačnici ovaj senzibilan pjesnik nije imao potomaka, a čini se da se nikada nije niti ženio. Egzistencijalistička i pesimistična pjesma Der Baum (Drvo) navodi da je sin jedinac i posljednji svoje loze (der letzte von dem Stamme) te da čezne za grobom.

Posljednja tematika koja je najprisutnija u zbirci poezije jest nacionalni identitet i domoljublje. U više pjesama Miskić navodi svoje odrastanje u Mađarskoj i selidbu u Austriju, kao i period nakon napuštanja rodnoga kraja. Autor piše domoljubne pjesme o Mađarskoj, ali na njemačkom jeziku, zamućujući granice između jezika i nacije, te uklapajući jezik u složen nacionalni identitet. U pjesmama poput Ermannung (Ohrabrenje), Ein Ungardichter (Mađarski pjesnik) i An mein Vaterland (Mojoj domovini) sebe opisuje kao putnika i nomada. Potonja je pjesma posebno kriptično napisana – iako ne imenuje svoju domovinu, Miskić nabraja svoje asocijacije na nju. To su, prije svega, roditelji i prijatelj (Karl von R.), a domovinu uspoređuje s morem i sebe s lutajućim mornarom. Svoj osjećaj pripadnosti Mađarskoj dodatno opisuje u Ein Ungardichter, u kojoj je poljupcem anđela Mađarskoj gotovo deterministički usađena melankolija, što se zrcali u ondašnjem narodu i narodnim poslovicama: Sirva vigad a magyar (Mađar se plačući raduje). Tvrdi da ga poznanici nazivaju: Ein Ungardichter, der mit deutschen Lauten, / Die flüchtigen Gedanken festgebannt (Mađarski pjesnik koji njemačkim glasovima / lovi prolazne misli). U pjesmama Miskić koristi mađarske riječi (npr. u Sommermittag (Ljetno podne) riječ csikós, a njegovi prijevodi Petőfijevih pjesama obiluju njima) te opisuje mađarske običaje. Tako, primjerice, u Begrüßung (Pozdrav) donosi opis mađarskih pogrebnih običaja, a u Der Baum (Drvo) govori o običaju sađenja drveta na dan rođenja sina. Zanimljivo je da u pjesmi Der Leichenschmaus (Karmine) ironično i kritički, uz osjećaj gađenja, opisuje slavenski običaj.

Ipak, Miskić piše i domoljubne pjesme o Austriji. U pjesmi Dalmatinisches Sommernachtsbild (Dalmatinski prizor ljetne noći) daje povijesni pregled bitaka i osvajanja Dalmacije. Poklicima, stihovima domoljubnih pjesama i himni svjedoči prisutnosti Mlečana, Osmanlija, Francuza i Habsburgovaca: San Marco viva! – Allah il allah! / Partant pour la Syrie! – und Gott erhalte. Podrugljivim tonom opisuje neuspjele pokušaje osvajanja Dalmacije i izblijedjelu slavu Francuske: Venedig fiel; der Islam liegt im Sterben; / Zum Diplomaten wurd der fränk'sche Held (Venecija je pala; Islam umire; / Franački25 je junak postao diplomatom). Uzvišenim tonom i simbolikom, a i heraldikom, navodi da Dalmacija pripada Austriji: Gleich Nebelbildern, mir vorüberzogen / Die Kämpfe, die Jahrhunderte gewährt / Um dieses Land, bis es von Schicksalswogen / Dem Doppeladler Oest'reichs ward bescheert! (Nalik maglenim slikama prolazile su / Bitke što stoljećima su se vodile / Za ovu zemlju, sve dok je valovi sudbine / ne pokloniše Austrijskom dvoglavom orlu!). Pjesma završava slikom zastave s dvoglavim orlom koja se vijori nad uništenim simbolima drugih vojski.

Konačno, sve navedeno otvara i zanimljivo pitanje – što je i tko je Miskićeva »domovina«? Pjesmama je uspoređuje s morem, a posebno tematizira, kao što smo vidjeli, dalmatinsku obalu i regiju. U biografskih podatcima što ih otkriva saznajemo da su mu roditelji pokopani kraj mora, a najbolji prijatelj u Mađarskoj. Iako bismo »morem« mogli smatrati i veliko mađarsko Blatno jezero, logičnije se ipak čini da pisac misli na Jadran. Takav zaključak dodatno potkrepljuje spoznaja da je svoju bogatu numizmatičku kolekciju htio oporučno ostaviti gradu Zagrebu kao glavnom gradu rodnog mu kraljevstva. No, dok ne znamo je li govorio hrvatskim jezikom, pjesmama i prijevodima otkriva da je svakako poznavao mađarski jezik te da je Mađarsku vidio kao svoju domovinu. Je li govoreći o »Mađarskoj« na umu imao isključivo 'užu' Mađarsku, ili pak »Mađarsku« kao personalizaciju Zemalja Krune Sv. Stjepana, nažalost ne možemo znati. Tu su, konačno, i osjećaji pripadnosti ili barem lojalnosti austrijskoj carskoj kući, koju posebno slavi zbog njezine uloge u oslobađanju Dalmacije od Venecije, Osmanlija i Francuza, te činjenica da je primarno vojno djelovao, ali i umjetnički stvarao na njemačkom jeziku. Mogli bismo stoga, oprezno, zaključiti da Miskić pokazuje slojevito i za vojnika u habsburškoj službi tipično poimanje domovine i nacije, kao svojevrstan mozaik različitih osjećaja pripadnosti temeljenih na podrijetlu, jeziku i lojalnosti.26

Slika 3. Jedan od prikaza tvrđave češkoga grada Olomouca, danas čuvanih u Hrvatskom povijesnom muzeju, koje je Franjo pl. Miskić poklonio svom rođaku Mihaelu. Časnik u prvom planu vjerojatno je upravo Miskić, koji je između 1855. i 1860. služio u spomenutoj tvrđavi kao satnik. Restaurirana verzija, izradio F. Šimunjak (lijevo). Original iz arhiva Hrvatskoga povijesnog muzeja; HPM-PMH-26049 (desno)27 / An illustration of the fortress of the Czech city of Olomouc, originally given by Franjo von Miskić to his cousin Mihael as a gift and presently kept at the Croatian History Museum. The officer in the foreground is likely Miskić himself, who served in the fortress as captain from 1855 to 1860.

4. Strastveni kolekcionar

Konačno, treći sloj biografije otkriva strastvenoga numizmatičara i falerista, kolekcionara vrijednih novčića, medalja i odlikovanja čija je zbirka u trenutku smrti brojila više od 1100 dragocjenih predmeta. Upravo je ova zbirka zaslužna za njegov, doduše rijedak, ali ipak vrijedan, spomen kod ranijih autora.28 U godini njegove smrti, u trenutku sastavljanja oporuke, bila je procijenjena na čak 10 000 forinti. Uz nju se veže i zanimljiva priča, koju je prenio zagrebački Agramer Zeitung, ali i mnoge austrijske i češke novine: Pukovnik Miskić bio je strastveni numizmatičar koji je za života sakupio kolekciju vrijednu 10 000 forinti. Budući da nije imao nasljednika kolekciju je oporučno želio donirati svom rodnom Zagrebu29 [Vaterstadt Agram]. Međutim, zagrebačka gradska skupština [Stadtvertretung von Agram] odbila je njegov poklon, navodeći da kolekcija sadrži previše njemačkih novčića. Razljućen ovim odgovorom pukovnik je odlučio prodati svoju kolekciju za 4000 forinti i imenovati kućepazitelja jedinim nasljednikom svojih dobara.30

U zapisnicima zagrebačkoga zastupništva, kao i pregledanoj relevantnoj građi Državnoga arhiva u Zagrebu, nema niti traga da je ovaj predmet došao na dnevni red.31 Izgledna je mogućnost, naime, da je Miskićev prijedlog završio na stolu nekog od mnogobrojnih gradskih odbora te da je odbijen uz u novinama dano obrazloženje bez da se ikada i našao pred gradskim zastupnicima. Moguće je, isto tako, da je prijedlog upućen više neformalno te da je kao takav neformalno i odbijen. Iako, stoga, ne možemo dokumentima potvrditi spomenute novinske navode, nemamo ni razloga sumnjati u njihovu točnost. Budući da je tako Zagreb – nažalost – odbio preuzeti zbirku, ona je ubrzo došla u posjed bečke tvrtke Brüder Egger, koja ju je već iste 1900. godine popisala i u katalogu oglasila na prodaju.32 Kao što i podulji naslov kataloga otkriva javna dražba održala se 13. svibnja (i narednih dana) 1901. godine. Brüder Egger bila je prestižna bečka tvrtka od koje su kupovali mnogi istaknuti privatni kolekcionari, ali i velike muzejske i dokumentacije institucije (primjerice, nešto kasnije, i British Museum).33 Miskićeva zbirka tako je vjerojatno završila raspršena u sve dijelove Europe, ako ne i svijeta, što na neki način poetično okrunjuje kolekciju koju je krasila upravo činjenica da je imala predmete sa svih svjetskih kontinenata.

Zbirka se sastojala od srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih novčića, odlikovanja i medalja. Iako pretežito europske provenijencije, našli su se u njoj i mnogobrojni neeuropski predmeti, poglavito novčići, iz Kine, Japana, Indokine, Tunisa, Haitija, SAD-a, Meksika, Abisinije (Etiopije), Eritreje, Konga, Liberije, Argentine, Brazila, Kolumbije, Perua, Venezuele, Nove Gvineje i dr. Europska kolekcija jednako je impresivna te se u njoj javljaju sve veće i mnogobrojne manje države. Od kratkoživuće Rimske Republike (1848/49) i niza manjih starih i novih plemićkih kuća, preko Engleske, Švedske i Rusije, pa sve do impresivnih francuskih, austrijskih i ugarskih zbirki. Posebno se ističu velike kolekcije austrijskih novčića, mletačka kolekcija novčića u kojoj su zastupljeni gotovo svi duždevi od Pietra Grandeniga (1289‒1311) do propasti republike 1797. te kolekcija s oko stotinu francuskih medalja i drugih odlikovanja iz vremena cara Napoleona.34

Još je Ivan Rangjeo istaknuo da se u zbirci može pronaći i nekoliko hrvatskih talira, medaljica generala Josipa Filipovića, kotorski foliri te kotorski i zadarski opsadni francuski novac.35 Unutar ugarske zbirke javljaju se mnogi ugarski i ugarsko-hrvatski vladari, počevši od Stjepana I., preko Karla Roberta, Sigismunda Luksemburškog, Matije Korvina i Ivana Zapolje, sve do Ferdinanda I. i drugih nasljednika iz vladarske kuće Habsburg.36 Našle su se tu i dvije zagrebačke medalje – jedna iz 1864. u povodu održavanja Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe (predmet 1100),37 a druga iz 1874. u povodu svečanoga osnutka suvremenog Sveučilišta u Zagrebu (predmet 1101)38 – kao i nekoliko dubrovačkih novčića (predmet 1131‒1134), uključujući rijedak stari vižlin iz 1747. godine.39

Od za naš prostor i povijest bitnih predmeta vrijedi istaknuti još i nekoliko koje vežemo uz bana Jelačića. Tako u kolekciji možemo pronaći i domaću Jelačićevu spomenicu iz 1848/49. – poznatu i pod nazivom Jelačićev forint ili gulden40 – s banovim profilom na aversu, a polumjesecom i zvijezdom na reversu (predmet 1274),41 te spomenicu-medalju praškoga medaljara Wenzela Seidena iz 1849., prema nekim ocjenama među najljepšim medaljama bana Jelačića, revers koje, uz lik božice Slave, krasi i poznati citat ŠTO BOG DADE I SREĆA JUNAČKA (predmet 1275).42

5. Zaključak

Podrijetlom i mjestom rođenja bio je Franjo pl. Miskić predodređen za vojničku službu koju je – kao što smo pokazali – obavljao više od 30 godina. Uputivši se 1848. godine na bojište, nakon revolucijom u Italiji potaknutoga prijevremenog završetka studija Inženjerijske vojne akademije, vjerojatno nije niti slutio da će se u sale sive od starosti vratiti svega petnaest godina poslije u ulozi predavača. Službom u habsburškoj vojsci stekao je niz odlikovanja i priznanja, proputovao i služio u mnogim gradovima, a mirovinu 1880. godine dočekao u činu pukovnika. Za života skupio je reprezentativnu zbirku od više od 1100 predmeta, procijenjenu u trenutku smrti na za ono vrijeme pozamašnih 10 000 forinti. Ako je vjerovati novinskim napisima, zagrebačke vlasti nisu prepoznale iznimnu vrijednost njegove zbirke koju je glavnome gradu rodnoga mu kraljevstva htio oporučno ostaviti. Odluka gradskih vlasti da odbije prijedlog, uz obrazloženje kako kolekcija sadrži previše njemačkih novčića, koštala je tako Zagreb zbirke koja bi danas, bez sumnje, bila pravo muzejsko blago. Novčići, medalje i drugi vrijedni predmeti, prikupljeni za pukovnikova života završili su stoga na aukciji bečke tvrtke Brüder Egger te bili rasprodani i raspršeni na svije dijelove svijeta. I tako je, umjesto zbirke novčića i medalja, najvrjednija ostavština ovoga časnika i kolekcionara postala pseudonimom skrivena zbirka poezije, stihovi čijih pjesama otkrivaju misli, emocije i raznolike interese te naslućuju privrženost prema obitelji, prijateljima i napose domovini veoma obrazovana pojedinca.

LITERATURA

Illustrirtes Wiener Extrablatt, vol. 29, br. 340 (Mittwoch, 12. December 1900).https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=iwe&datum=19001212 (pristupljeno 5. III. 2024).

Muzej za umjetnost i obrt, »MUO-011796: Na uspomenu izložbe: medalja«.https://repozitorij.muo.hr/?pr=i&id=42532 (pristupljeno 5. III. 2024).

Nagy, Iván. 1860. Magyarország családai: czimerekkel és nemzékrendi táblákkal, sv. 7. Pest: Kiadja Ráth Mór.

Neues Fremden-Blatt, br. 330 (Dienstag, 28. November 1871). (https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=nfb&datum=18711128; pristupljeno 8. XI. 2024).

Oesterreichischer Soldatenfreund, vol. 13, br. 26 (Samstag, 31. März 1860). (https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=mil&datum=18600331; pristupljeno 8. XI. 2024).

Oestreichische militärische Zeitschrift, br. 4 (1848). (https://www.digitale-sammlungen.de/de/view/bsb10595048; pristupljeno 11. III. 2024).

Oestreichische militärische Zeitschrift, br. 4 (1868). (https://www.digitale-sammlungen.de/de/view/bsb10526195; pristupljeno 8. XI. 2024).

Oestreichische militärische Zeitschrift, br. 9 (1849). (https://www.digitale-sammlungen.de/de/view/bsb10595053; pristupljeno 11. III. 2024).

Prager Abendblatt, br. 71 (Samstag, 27. März 1880). (https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=pab&datum=18800327; pristupljeno 8. XI. 2024).

Prager Abendblatt, br. 71 (Samstag, 27. März 1880). (https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=pab&datum=18800327; pristupljeno 3. III. 2024).

Prager Tagblatt, vol. 4, br. 90 (Mittwoch, 31. März 1880). (https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=ptb&datum=18800331; pristupljeno 8. XI. 2024).

Rangjeo, Ivan. 1953. »Stariji hrvatski numizmatičari«, Numizmatika – Vjesnik Numizmatičkog društva u Zagrebu, 5, 60–81.

Rangjeo, Ivan. 1931. Novci i medalje bana Jelačića. Sarajevo: Hrvatska tiskara.

Salzburg Museum, »Partezettel von Franz, Miskich, von, Salzburg, Neutorstrasse 28« (inv. br. BIB PAR 5513). (https://sammlung-online.salzburgmuseum.at/detail/collection/72aed07a-7f0f-4d99-b143-f19474ae2df3; pristupljeno 3. III. 2024).

Salzburger Chronik für Stadt und Land, vol. XXXVI (Freitag, 7. December 1900). (https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=sch&datum=19001207; pristupljeno 3. III. 2024).

Schneider, Marijana. 1977. Gradovi i krajevi na slikama i crtežima od 1800. do 1940. Zagreb: Povijesni muzej Hrvatske.

Shek Brnardić, Teodora. 2017. »The Upbringing of Competent and Patriotic Officers: Military Education at the Theresian Military Academy in Wiener Neustadt (1752-1805)«, Povijesni prilozi, 36/53, 109–132.

Šarinić, Marko. »Jedan rijetki stari vižlin iz 1747. godine.« Numizmatičke vijesti 52/62 (2010): 81–83.

Wiener Zeitung, br. 179 (Samstag 21. Juli 1866). (https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=wrz&datum=18660721; pristupljeno 8. XI. 2024).

Znaimer Tagblatt, vol. IV, br. 287 (Dienstag, 18. December 1900). (https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=ztb&datum=19001218&seite=1; pristupljeno 3. III. 2024).

Žmegač, Viktor, Zdenko Škreb, Ljerka Sekulić. 2003. Povijest njemačke književnosti. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.