1. Uvod
O kosinjskome podneblju, krajoliku, ljudima i njihovoj povijesti te o etničkim, jezičnim i kulturnim nadslojavanjima koja su se ondje zbila rječito svjedoče povijesna i suvremena zemljopisna imena. Ona odražavaju i osobite gospodarske aktivnosti mjesnoga stanovništva, posjedovne odnose, njegov duhovni i religijski svijet te značajke krajolika, geomorfološke oblike, svojstva tla i sl. te posredno svjedoče o imenovateljima, njihovim duhovnim i materijalnim sferama te potrebi da jezičnim znakovima istodobno označe i razluče zemljopisne objekte. Mnoga su od tih zemljopisnih imena s vremenom, zbog različitih jezičnih i izvanjezičnih razloga, mijenjala strukturu, mnoga su nestajala da bi ih zamijenila nova, stanovništvu određenoga povijesnog razdoblja bliskija, s uvijek istim ciljem što uspješnijega prijenosa onomastičkih obavijesti.
Vrela za proučavanje toponimije Gornjega Kosinja potječu iz različitih razdoblja. Najslabije su zastupljena srednjovjekovna. Srednjovjekovna je toponomastička građa raspršena u diplomatičkim zbornicima i ostaloj historiografskoj literaturi te na povijesnim zemljovidima. U tim se vrelima svodi tek na nekoliko podataka o ojkonimima čiji referenti još nisu precizno ubicirani. Ovaj je rad posvećen toponimiji Gornjega Kosinja, imenima zemljopisnih objekata raspoznatljivim i važnim ponajprije samim Kosinjanima, o čijoj su strukturi »odlučivale« i institucije kojima je imanentna skrb o izmjeri i evidenciji zemljišnih čestica kao temelju oporezivanja. U tome su procesu nastajali popisi zemljišnih imena kojima su svojstvene slabosti povezane s čestim nerazumijevanjem mjesnih prilika i idioma ili tek nebriga i samovolja popisivača koji su ostavili traga pri standardizaciji toponima. Unatoč tome, ti su popisi i zemljovidi nezaobilazna, iznimno vrijedna i često jedina vrela za proučavanje mjesne toponimije s obzirom na ličke demografske prilike. U ovome su radu obrađena gornjokosinjska zemljopisna imena ekscerpirana iz katastarskih indikacijskih skica 1912., imena upisana u Popis katastarskih čestica Državne geodetske uprave, Područnoga ureda za katastar Gospić, Odjel za katastar nekretnina Gospić te imena zabilježena i ovjerena terenskim istraživanjem.
2. Povijesna gornjokosinjska toponimija
O prapovijesnoj naseljenosti Gornjega Kosinja svjedoče arheološki lokaliteti Panos – Žegarova glavica i Grčko groblje / Plešina glavica smješteni u neposrednoj blizini središta današnjega naselja, a o njegovim prvim stanovnicima u širemu smislu svjedoči i Pisani kamen iznad obližnjega Kosinjskog Bakovca, epigrafski spomenik na kojemu su upisana imena dvaju japodskih plemena – Ortoplina i Parentina. Pripadnicima su tih plemena na tome živom kamenu uklesana prava i povlastice korištenja živom vodom (AQUAM VIVAM) na latinskome jeziku. Iz toga se zapisa, koji vjerojatno potječe iz I. stoljeća, zaključuje kako su Parentini prvi poznati stanovnici Kosinja koji su susjednim Ortoplinima iz Stinice dopustili pristup svojemu području i korištenje vodom iz navedenoga vrela.
O gornjokosinjskome srednjovjekovlju i njegovoj toponimiji doznajemo uglavnom iz rijetkih očuvanih isprava koje potvrđuju imovinska ili neka druga s njima povezana prava nad tadašnjim kosinjskim naseljima i u kronikama koje spominju Boćaćku župu i njezina naselja. Prvi je put ojkonim Kosinj potvrđen u tekstu biskupa Nikole Modruškoga 1461. u kojemu se, kao graditelj dvaju oltara posvećenih Blaženoj Djevici Mariji, spominje dični knez Lacko od Kosinja.1 Lik Kosin prvi je put zabilježen 1528. na zemljovidu Tabula Hungariae, a poslije se tijekom XVI. i XVII. stoljeća te u prvoj polovici XVIII. na zemljovidima bilježe likovi Cosin (1559), Khesin (1572), Rhesin (1595), Rheisin (1613), Rusin (oko 1650), Rheissin (1686), Kusin (1709), Cossin (1738) i Cuchin (1738). Prema zapisu senjsko-modruškoga biskupa Sebastijana Glavinića iz 1696. postojala su tri Kosinja: Gornje, Donje i Srednje Selo (Kosinj). Tijekom tridesetih godina XVIII. stoljeća zabilježeni su likovi Cuchin Superior, Kosin Valach/ /Mitter i Kossin Inferior, koji se odnose na Gornji, Srednji i Donji Kosinj. Na Gornji, Srednji i Donji Kosinj kosinjsko područje 1728. dijeli i senjsko-modruški biskup Nikola Pohmajević.2 Prethodno se Donji Kosinj nazivao Gornjim i obrnuto, kako navodi Mile Bogović,3 a od 1728. Gornji Kosinj na povijesnim se zemljovidima navodi kao Ober Koʃzin, O. Kossinj, Gorny Kasin i konačno Gornji Kosinj.4 Srednje Selo ili Srednji Kosinj, koji je nakon oslobođenja od osmanlijske vlasti naselilo pravoslavno stanovništvo, primijenio je ime u Zamost.
Na kosinjskome se području u srednjovjekovlju spominju naselja: Buci (danas središte Gornjega Kosinja, predio kod crkve svetoga Antuna Padovanskog; < buk ‘slap’5), Botuci (danas Podjelar u Gornjem Kosinju; toponim je neprozirna postanja), Hotilja Vas (danas oko Mance-Drage i Klobučareva klanca u Gornjemu Kosinju; < Hotilj [< Hot- < Hotimir]) + vas ‘selo’) i Gorenja Vas (naselje je još neubicirano, vjerojatno se nalazilo u Bočaću; < Hotilj [< gorenji ‘gornji’ + vas ‘selo’). Naselja Hotilja i Gorenja Vas pripadaju skupini toponima bez kontinuiteta tipičnih za ličku srednjovjekovnu ojkonimiju koja najčešće »odražava rodovski društveni ustroj sjedilačke agrarne populacije u kojoj je vrlo važno ime rodonačelnika, a motivacijska razina imenovanja naselja prema stanovnicima njena je temeljna osobina koja se izgubila tijekom osmanlijskih najezda i vlasti u Lici, pred kojom je domicilno stanovništvo izbjeglo na sjever i zapad odnoseći sa sobom svoju jezičnu i onomastičku tradiciju«.6 Ta naselja sadržavaju apelativ vas, čiji se trag u suvremenoj ličkoj toponimiji očuvao samo u ojkonimu Crna Vlast, pri čemu je novopridošlomu stanovništvu neprozirni apelativ vas, izmijenjen u vlast. Godine 1957. Crna je Vlast preimenovana u Gornje Vrhovine, čime je iz suvremene toponimije iščezao posljednji prežitak toga starog apelativa.7
Kako su se u povijesnome hodu u Lici mijenjale vlasti, politička, društvena i državna uređenja, silnice različitih jezičnih i izvanjezičnih utjecaja te dominacija, tako su te mijene ostavljale traga na ličkoj, a onda i gornjokosinjskoj ojkonimiji. Nakon sjedinjenja s civilnom Hrvatskom, koncem XIX. stoljeća započeo je proces standardizacije ličke ojkonimije na različitim razinama i s različitim ciljevima, no s dalekosežnim posljedicama na njezinu strukturu. Najčešće su se promjene imena odvijale s obzirom na nastojanja vlasti da svaka općina i prebivalište može imati samo jedno ime, a ako je neko naselje imalo više imena ili ako su postojala naselja s istim imenima, dodavao se postojećemu imenu drugi, razlikovni član kako bi se ispunio kriterij po kojemu dva naselja ne mogu imati isto ime. Iz odluka kojima su administrativno uređivana imena ličkih naselja razvidno je da su se 1910–1931. kosinjska naselja službeno bilježila jednočlanim imenom Kosinj te da je naselju Pod Bokom ime 1900. promijenjeno u Podbok, a naselju Pod Jelarom iste godine u Podjelar.
3. Ojkonim Kosinj
Ojkonim Kosinj nastojalo je protumačiti više onomastičara. Valentin Putanec usmeno je, kako navodi Petar Šimunović,8 ime Kosinj povezivao s latinskim apelativom capsa ‘škrinja kutija’ te je držao da je riječ o mediteranskom prežitku s promjenom *capsa > cassa. Petar Šimunović povezivao je Kosinj s romanskim apelativom cassinia/ /cascina u značenju ‘seoce, zaselak’. Ante Jurić i Ivan Pažanin9 uspoređuju toponim Kosinj s hidronimom Kosinac, koji drže odrazom specifičnoga toponimijskog leksika. Po njihovu je tumačenju ojkonim Kosinj motiviran prisutnošću vode. Zbog pridjevskoga formanta *-j, ojkonim bi mogao biti i antroponimnoga postanja (usp. osobna imena Kosin i Kosino koja se izvode iz kršćanskoga imena Konstantin).10
4. Toponomastička razredba gornjokosinjskih toponima
4.1. Toponimi motivirani geomorfološkim značajkama zemljopisnoga referenta
4.1.1. Zemljopisni nazivi u toponimiji (toponimijski apelativi i izvedenice): Bàjer (< bajer ‘nasip, zemljište pored rijeke’; tur. baır), Bȁra (< bara ‘vodoplavno zemljište uz vodotok’),11 Bìla (< bilo ‘planinski greben’), Bȍk (< bok12 ‘strana, padina’), Bȑdo (< brdo ‘uzvišenje veće od brijega’), Brȉna (< brina13 ‘mjesto uz vodu ili potok’), Brìžak (< brižak ‘um. od brig’), Brȏd (< brod ‘gaz’), Dȏ (< do ‘udubina u kršu’), Dólac (< dolac ‘uvala između dviju uzvišenih površina’), Drȁga (< draga ‘dugačka dolina obrasla travom’), Dȕman (< duman ‘velika dolina u šumi’), Gȁće (< gat ‘nasip’), Glàvice (< glavica), Grȋč (< grič ‘stjenovita uzvisina’), Jàruga (< jaruga ‘usjeklina izazvana bujičnim vodama’), Jȅzero, Klánac (< klanac14 ‘prijelaz preko vode’), Kȕk (< kuk15 ‘kameni zaobljeni vrh’), Lìvada, Lòkvica (< lokvica ‘um. od lokva’), Lȍm (< lom16 ‘padina’), Lúka (< luka ‘plitko mjesto na vodi’), Na plȁsi (< plasa ‘ogoljena zaravan’), Pȍlje, Pȍljice (< poljice ‘um. od polje’), Pónori (< ponor ‘bezdan, provalija’), Pòtok, Prélaz (usp. prijelaz ‘mjesto na kojemu se može prijeći voda, potok ili jezero’), Rástoka (< rastoka ‘mjesto na kojemu se voda račva’), Rúja (< ruja ‘ponikva s vodom’), Škȍlj (< školj17 ‘povremeni otok’ < tal. scoglio), Vȋr (< vir ‘vrelo’), Za prȇvijōm (< previja ‘prijevoj’), Žlȋb (usp. žlijeb ‘manja jaruga, prokop’).
Među odrazima hidronimnih osnova najčešći su odrazi apelativa koji se odnose na predjele do kojih voda stalno ili povremeno dopire (bajer, brina, brod, gat, jaruga, klanac, prijelaz, školj i žlijeb). Na zbirališta vode i vodne udubine odnose se apelativi jezero, lokvica, potok i ruja, na blatišta bara i luka te na vrelišta vir i vrilac ‘um. od vrelo’ (usp. toponim Filezin vrilac svrstan u kategoriju 4.3.). Hidronim Rastoke upućuje na razvođe. U mjesnoj su oronimiji uščuvani odrazi apelativa bilo, bok, brdo, brižak, glavica, grič, kuk, lom i previja. Na geomorfološke značajke kosinjskoga krajolika upućuju odrazi apelativa dolac, draga, duman, polje i poljice. Prisutnost ili izostanak raslinja ogleda se u toponimima koji sadržavaju apelative livada i plasa.
4.1.1.1. Toponimijske metafore: Čȗn (< čun ‘čamac’), Kȍlovrat (< kolovrat ‘vrtlog, vir’ < kolovrat ‘mlinsko kolo’), Lòpata.
Među toponimskim su metaforama zabilježeni odrazi oruđa (kolovrat i lopata) i plovila (čun).
4.1.2. Toponimi s obzirom na sastav i osobitosti te izgled tla ili vode: Cȑnica, Cȑnō vrȉlo, Cvȋnca (usp. Svinica < sviti), Pȉšljivica, Žȕtica.
Hidronimi koji sadržavaju pridjev crn u Lici se odnose na vodotoke čije je dno obraslo travom18 ili na tla tamne boje, a oni koji sadržavaju pridjev žut na ilovasta tla (usp. mjesno žutulja ‘ilovača’). Toponim Cvinca vjerojatno je usporediv s toponimom Svinica na Banovini, gdje označuje zavojito, svijeno korito,19 a toponim Pišljivica mogao bi se pučkom etimologijom dovesti u vezu s likom *Pljišivica, te bi se mogao povezati s pridjevom plješiv ‘ogoljen’.
4.1.3. Toponimi motivirani nazivima biljaka i biljnih zajednica: Drènik (usp. drijen ‘Cornus mas’), Gȃj (< gaj ‘uzgojena šuma’), Gȑm (< grm ‘biljna zajednica niskoga raslinja’), Jȁsen (< jasen ‘Fraxinus’), Klȅnić (< klen ‘Acer campestre’), Lȅskar (< leskar ‘predio obrastao lijeskom’20), Mȃli Topòlik (< topola ‘Populus’), Podjèlar (< jelar ‘jelik, jelova šuma’),21 Vrbovi (usp. vrba ‘Salix’).
U Gornjemu Kosinju izrazito su česti hilonimi (Drenik, Gaj, Grm, Leskar, Mali Topolik, Podjelar), a ostali se toponimi iz ove skupine odnose na stablašice (u mjesnoj su se toponimiji odrazili biljni nazivi drijen, jasen, klen i vrba).
4.1.4. Toponimi u svezi s nazivima životinja: Svrȁka.
4.2. Toponimi motivirani ljudskom djelatnošću
4.2.1. Toponimi prema izgrađenima objektima i zdanjima: Bȕnar (< bunar ‘zdenac’ < tur. dijal. Bunar),22 Èndek (< endek ‘jarak, prokop’ < tur. hendek), Gràba (< graba ‘odvod uz prometnicu’ < njem. Graben ‘jarak, rov’),23 Grèblja, Plȏt, Štágalj (< štagalj ‘gospodarska zgrada u kojoj se drži stočna hrana’ < njem. Stadel),24 Zdȇnac.
Na zbirališta se vode odnose toponimi Bunar i Zdenac tvoreni od apelativa istoga značenja, a različita (turskoga i hrvatskoga) jezičnoga postanja. Na hidronimne osnove upućuju toponimi Endek i Graba, na stočarski objekt toponim Štagalj, a na dvorišnu ogradu Plot. Na ukopno mjesto upućuje toponim Greblja, a na mjesto na kojemu se vrhlo žito toponim Pejakovo guvno (usp. 4.3.).
4.2.2. Toponimi prema gospodarskoj djelatnosti: Bášta (< bašta ‘vrt’ < tur. bahçe), Dȕgi dȇl, Dȕgi delíći, Gmȁjina (< gmajina ‘zajednički pašnjak’ < njem. gemeine), Kòtar (< kotar ‘omeđeni seoski pašnjak’), Kȑč, Krčak, Kùpusni vȑtā (< kupus + vrta ‘vrt’ [< dalm. *HORTÛLU]),25 Njȉve, Ògrada (< ograda ‘ograđeni prostor u kojemu se drži stoka’), Pàljevine, Pàšnjak, Sȍline (< soline ‘mjesto na kojemu se soli’), Vláka (< vlaka ‘staza po kojoj se vuku porušena stabla’), Vȑtā(l).
Na vrste obradiva zemljišta upućuju toponimi motivirani apelativima bašta, del, krč, njiva i vrta, a na poljoprivredne kulture koje se uzgajaju toponimi koji sadržavaju apelativ kupus. Na privođenje tla kulturi ukazuju toponimi Krč, Krčak, Njive i Paljevine. Toponimi Gmajina, Kotar, Ograda, Pašnjak i Soline upućuju na to da se mjesno stanovništvo bavilo stočarstvom, a Vlaka na iskorištavanje drvne građe.
4.3. Toponimi antroponimnoga postanja: Ànčina, Bènčićev žlȋb, Bìljanovo bȑdo, Bìznova kȕća, Dȅlačev gȑm, Fàdljevića bȁre, Fìlezin vrílac, Frȃnčev vȑta, Gól(i)kov vrílac, Kòričićev grȋč, Pȁorovo bȑdo, Pȅjakovo gúvno, Vùčinova ògrada.
Toponimi su iz vode skupine nastali od osobnih imena (Anka, Franac, Pejak i Vučin),26 prezimena (Benčić, Delač, Fadljević, Golik i Koričić) te osobnih (Biljan i Paor) i obiteljskih nadimaka (Biznovi su ogranak Prša, a Filezi Klobučara).
4.4. Toponimi etnonimskoga postanja: Cigànčica, Vlȁška.
5. Jezično raslojavanje toponima
U mjesnoj se toponimiji nahode prežitci različitih jezičnih sustava. Apelativi brina i duman (usp. toponime Brina i Duman) nejasne su etimologije. U mjesnoj se toponimiji odrazio apelativ dalmatoromanskoga postanja vrta, koji je i danas u općejezičnoj uporabi u Lici, a najvjerojatnije je dalmatoromanskoga postanja i ojkonim Kosinj. Od adstratnih je slojeva najzastupljeniji turski, a turski su se apelativi osobito često odrazili u hidronimiji (Bair, Bunar, Endek). Njemački se adstratni sloj najizrazitije odrazio unutar skupine gospodarskih toponima (Gmajina i Štagalj), a apelativ mletačkoga postanja školj, koji se na hrvatskome jezičnom prostoru temeljno odnosi na morske otočiće, u Gornjemu Kosinju označuje povremeni otok koji nastane kad se podigne vodostaj kosinjskih vodotokova. Unutar temeljnoga hrvatskog sloja izdvajaju se odrazi apelativa grič ‘stjenovita uzvisina’ (usp. toponime Grič i Koričićev grič) potvrđenoga uglavnom na hrvatskome kajkavskom i slovenskom području (pritom treba naglasiti kako je tomu području svojstven i germanizam graba, koji je također zabilježen u gornjokosinjskoj toponimiji), odraz apelativ lom ‘padina’ dosad zabilježen samo u slovenskoj oronimiji, odraz slavenskoga arhaizma čun, koji se, osim na kajkavskome području, uščuvao u Lici i Hrvatskome primorju te apelativ bok ‘padina’ uščuvan u oronimnome značenju koje je prvotno zabilježeno u slavenskim jezicima. Na složen odraz jata u mjesnim govorima upućuju, pak, toponimi kao što su Brižak, Dugi del, Prelaz i Žlib, što upućuje na miješanje mlađih bunjevačkih štokavskih ikavskih govora s izvornim srednjočakavskim ikavsko-ekavskim govorom.27 Ujedno su na kosinjski mjesni govor utjecali i govori doseljenika iz Gorskoga kotara (tzv. Kranjaca), koji su napučili Kosinjsku dolinu nakon njezina oslobađanja od Osmanlija. U mjesnoj smo toponimiji potvrdili i akut kao aloton (usp. hidronim Vĩr), što bi također moglo upućivati na starije dijalektno stanje, te primjere kanovačkoga duljenja (npr. Dólac).
6. Zaključak
U radu je obrađeno 89 gornjokosinjskih toponima. Mjesna toponimija obiluje odrazima različitih hidronimnih osnova i hilonimima. S dijalektološkoga se stajališta izdvajaju prežitci leksičkih izoglosa (npr. graba i grič) koje gornjokosinjski govor povezuju s hrvatskim kajkavskim i slovenskim govorima. Uzrok bi tome moglo biti obilno doseljavanje Kranjaca iz Gorskoga kotara. U mjesnoj se toponimiji odrazio apelativ vrta supstratnoga dalmatoromanskoga postanja. Od adstratnih slojeva zabilježenih u mjesnoj toponimiji najzastupljeniji je turski, a nahode se i tragovi njemačkoga i mletačkoga sloja. Apelativ školj mletačkoga postanja, koji u Lici označuje povremeni otok, vjerojatno je prenesen iz obalne toponimije.
LITERATURA
OSTALA VRELA
Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Gospić, Indikacijske skice – Gornji Kosinj, 1912.
Državna geodetska uprava, Područni ured za katastar Gospić, Popis katastarskih čestica – Gornji Kosinj.