UVOD
INTRODUCTION
Zbog svojih geomorfološkohidroloških, klimatskih i krajobraznih obilježja, uz bogatu floru i faunu te kulturnopovijesnu baštinu, otočje Brijuni proglašeno je nacionalnim parkom i spomen područjem 1983. godine. Ukupna površina parka iznosi 33,95 km2, od čega 7,43 km2 čini kopneni dio s 14 otoka, otočića i hridi. Najveći otoci su Veli Brijun i Mali Brijun. Nacionalnim parkom upravlja Javna ustanova Nacionalni park Brijuni (Plan upravljanja 2016), s posebnom pažnjom na održavanju ravnoteže između ciljeva očuvanja prirodnih i kulturnih vrijednosti te želja i potreba turizma i dionika. Nekim objektima ne upravlja Javna ustanova, već Državni ured za upravljanje državnom imo
vinom, odnosno Državni protokol. Rješenjem Ministarstva kulture iz 2013. godine, područje Nacionalnog parka Brijuni zaštićeno je kao spomenik kulture – Kulturni krajolik otočja Brijuni. Cijelo područje parka uvršteno je u ekološku mrežu Natura 2000. Studija krajobraznog i prostornog identiteta otoka Veli Brijun izrađena je 2015. godine (Studija 2015).
Današnji specifični izgled krajolika posljedica je dugoročnog ljudskog djelovanja kroz povijest. Vizualna vrijednost krajolika jedna je od osnovnih vrijednosti Nacionalnog parka Brijuni. Povijesni karakter krajolika Velog Brijuna istražili su Dumbović Bilušić i dr. (2017). Nakon brojnih degradacija tijekom povijesti, poput sječe šuma i intenzivnog iskorištavanja kamena, krajem 19. i početkom 20. stoljeća krajolik je poprimio nove vrijednosti (Premužić Ančić i Gašparović 2017). Preobrazba otočja početkom 20. stoljeća
može se pripisati viziji i načinu upravljanja austrijskog poduzetnika Paula Kupelwiesera, koji je Brijune pretvorio u klimatsko lječilište i turističko odredište. U to je doba posebna pozornost bila posvećena pejzažnom uređenju, za što je bio zaslužan šumar Alojz Čufar. Uz njegovu su pomoć na Brijunima formirani impresivni mediteranski pejzažni parkovi. Čufar je radio na krčenju makije, isušivanju i zatrpavanju močvara te pošumljavanju. Kamenolomi su oplemenjeni raznovrsnim autohtonim i egzotičnim biljem, opremljeni klupama u secesijskom duhu te pretvoreni u šetališta i odmorišta (Lenz Guttenberg 2007). Danas su od izvornog pejzažnog uređenja saniranih kamenoloma preostale samo konture, dok se bogato hortikulturno uređenje može pratiti na starim razglednicama (Premužić Ančić i Gašparović 2017). U Gospinoj uvali formiran je rasadnik biljaka te je započela temeljita sanacija zapuštenih površina. U prvih šest godina posađeno je više desetaka tisuća sadnica koje su dolazile iz Austrije, Francuske, Grčke, Španjolske, Egipta, s Bliskog istoka, pa čak iz Japana i Kine (Begović i Schrunk 2006). Tridesetih godina prošlog stoljeća Brijuni su prešli u talijansko vlasništvo, a nova uprava provodila je sječu šuma, čime se krajolik ponovno eksploatirao i devastirao. Tijekom Drugog svjetskog rata nastavila se degradacija prostora te se intenzivira sječa šuma (Mlakar 1971). Nakon Drugog svjetskog rata, do 1951. godine, sječom se nastavljalo drastično mijenjati izvorno perivojno uređenja otoka (Pavlek i dr. 1952). Osim ljudske aktivnosti, bogatu floru neprestano je ugrožavala i divljač. Od 1952. godine otočje je bilo zatvoreno za javnost kao rezidencijsko područje te se radilo na njegovu uređenju. Nakon proglašenja nacionalnim parkom, velik dio zaštićenog područja otvoren je za javnost.
Biljni pokrivač otočja sastoji se od pejzažnih parkova i parkova oko vila i hotela (27 ha), srednjih šuma crnike (25 ha), niskih šuma crnike (145 ha), šuma crnike s lovorom (72 ha), borovih i čempresovih šuma (25 ha), makije (25 ha), livada i travnjaka (137 ha), poljoprivrednih površina (19 ha), dendrološkog rasadnika (2 ha), cvjetnog rasadnika (2 ha) te lokvi i močvara (7 ha). Pejzažni parkovi s prostranim otvorenim travnjacima čine dvije petine površine najvećeg i najposjećenijeg otoka, Velog Brijuna. Parkovne površine postoje i na Malom Brijunu (10 ha) i Krasnici (1 ha) (Plan upravljanja 2016). Vegetacijska istraživanja na ovom području prvi je proveo Horvatić (1963). U Programu gospodarenja za gospodarsku jedinicu Brijuni (20032012) naveden je i sintaksonomski pregled šumskih zajednica (Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 2003). Na otočju su prisutne sljedeće šumske zajednice: šuma hrasta crnike i crnog jasena (Fraxino orni-Quercetum ilicis Horvatić (1956) 1958), sa subasocijacijama typicum i lauretosum Horvatić 1958, te čiste vazdazelene šume i makije crnike s mirtom (Myrto-Quercetum ilicis (Horvatić 1963) Trinajstić 1985).
U Prostornom planu Nacionalnog parka Brijuni, u Članku 103., Mjera 8., pod nazivom „Uređenje šuma i urbanih prostora”, istaknuto je da je floru Nacionalnog parka potrebno detaljno istražiti kako bi se utvrdile vrste te atraktivno prezentirala saznanja o njoj. Inventarizaciju samonikle vaskularne flore brijunskog otočja, u koju nisu bile uključene uzgajane svojte, proveli su Bogdanović i Ljubičić (2018, 2019, 2023). U Članku 117. iste Mjere navodi se da je u programu istraživanja, koji je neophodan za donošenje cjelovitog programa zaštite, potrebno provesti istraživanje biljaka, odnosno usporedbu stanja u prošlosti s današnjim stanjem. U Planu upravljanja Nacionalnim parkom Brijuni za razdoblje od 2016. do 2025. godine (Plan upravljanja 2016) navedeno je da vegetacija Nacionalnog parka Brijuni, a posebno ona nešumska, nikada nije bila sustavno i detaljno istražena. Zbog toga je istaknuta potreba za provođenjem vegetacijskih istraživanja u nadolazećim godinama. Sukladno tome, ciljevi ovoga istraživanja bili su: 1) inventarizacija i analiza dendroflore na području triju najvećih otoka Nacionalnog parka Brijuni te 2) usporedba i analiza promjena u sadašnjem bogatstvu dendroflore u odnosu na podatke dostupne s početka i kraja prošlog stoljeća.
MATERIJALI I METODE
MATERIALS AND METHODS
Istraživanje je provedeno na području Nacionalnog parka Brijuni, na otocima Veli Brijun, Mali Brijun i Krasnica (Vanga). Navedeni otoci izabrani su jer se izdvajaju veličinom u odnosu na ostale manje otočiće, ali i zbog toga što su na njima sađene ukrasne biljke i oblikovani perivoji. Predmet istraživanja bile su autohtone i alohtone drvenaste svojte, uključujući vrste, podvrste, varijetete, forme, križance i kultivare.
Radi utvrđivanja bogatstva drvenastih svojti obavljeno je terensko istraživanje navedenih otoka. Istraživanje je obuhvatilo površine pod šumama i makijama, perivoje oko hotela, vila i drugih objekata, pejzažne parkove te sadašnji rasadnik. Bivši rasadnik, sadašnji Mediteranski vrt, kao posebno ograđena hortikulturna cjelina, nije bio uključen u istraživanje. Na uređenim hortikulturnim površinama, uključujući perivoje, pejzažne parkove i rasadnik, determinirane su sve biljke. Na površinama pod šumama i makijama biljke su determinirane na ukupno 292 plohe dimenzija 20×20 m (400 m²). Plohe su postavljene sustavno, pri čemu je prva ploha odabrana nasumično ili proizvoljno, dok su ostale ravnomjerno raspoređene na istraživanom području. Udaljenost između ploha prilagođena je uvjetima šume, dok su na površinama pod makijama plohe većinom postavljene na njihovim rubovima zbog otežane prohodnosti i lakše dostupnosti biljaka.
Istraživanje je provedeno u razdoblju od proljeća 2021. do proljeća 2022. godine kako bi se obuhvatile i vegetativna i generativna faza razvoja biljaka, posebno onih za čiju je točnu determinaciju potrebno obuhvatiti obje faze. Tijekom terenskih istraživanja uspostavljena je baza fotografija morfoloških obilježja pojedinih svojti. Za potvrdu determinacije korišteni su sljedeći literaturni izvori: Bärtles i Schmidt (2014), Dirr (2011), Farjon (2010), Idžojtić (2005, 2009, 2013, 2019), Krüssmann (1972, 1976), Roloff i Bärtels (2008) i Roloff i dr. (1994–2020).
Nakon inventarizacije, odnosno utvrđivanja bogatstva drvenastih svojti, analizirani su sljedeći podaci: brojnost pojedinih svojti, pripadnost porodici, areal, habitus, trajnost listova, jedinstvene, rijetko prisutne i invazivne svojte u Hrvatskoj. Prema trajnosti listova, svojte su klasificirane u tri kategorije (Idžojtić 2009): vazdazelene, listopadne i zimzelene. Što se tiče habitusa, svojte su grupirane u osnovne kategorije (Idžojtić 2005): drveće, grmlje i polugrmovi. Uz to, dodane su dvije specifične kategorije koje su obuhvatile penjačice i povijuše te palme. Naime penjačice i povijuše, iako pripadaju grmovima, izdvojene su zbog specifičnog izgleda te su ovom radu posebno analizirane. Slično tome, palme, ovisno o načinu rasta, pripadaju drveću ili grmlju, ali su zbog svog specifičnog izgleda i važnosti za mediteransko podneblje također posebno izdvojene. Invazivne strane drvenaste vrste definirane su prema sljedećim autorima: Idžojtić i Zebec (2006), Boršić i dr. (2008) i Nikolić i dr. (2014). Također, posebna pažnja posvećena je utvrđivanju je li neka od autohtonih svojti klasificirana kao strogo zaštićena (Narodne novine br. 144/13).
Analiza promjene sastava biljaka tijekom vremena napravljena je usporedbom današnjeg stanja s popisima drvenastih svojti prema Makowskom (1908) i Karavli i Idžojtić (1993). U navedenim popisima dio znanstvenih naziva biljaka sada su sinonimi te su u ovom radu svi nazivi ujednačeni prema World Flora Online (WFO 2025), sukladno pravilima iz International Code of Nomenclature for algae, fungi and plants (Turland i dr. 2018). Standardizirana imena autora znanstvenih naziva navedena su prema Brummit i Powell (1992). Nazivi kultivara navedeni su prema Hoffman (2016), sukladno pravilima iz International Code of Nomenclature for Cultivated Plants (Brickell i dr. 2016).
REZULTATI
RESULTS
Na istraživanom području Nacionalnog parka Brijuni zabilježeno je ukupno 228 različitih drvenastih svojti (Tablica 1), od čega je 181 vrsta, 35 kultivara, 10 podvrsta, jedan varijetet i jedan križanac. Autohtonih svojti je 44, a 148 je alohtonih. Na Velom Brijunu zabilježene su 194 svojte, na Malom Brijunu 57 svojti te na Krasnici 104 svojte. Svojti prisutnih isključivo na Velom Brijunu ima 97, na Malom Brijunu 11 i na Krasnici 23. Zabilježene svojte pripadaju ukupno 71 porodici. Najviše rodova ima porodica Rosaceae, 11, zatim slijede Lamiaceae sa sedam, Asparagaceae sa šest i Cupressaceae s pet rodova. Najviše je svojti koje su jedini predstavnici svoga roda. Brojnošću svojti izdvajaju se rodovi s po četiri svojte: Abies L. (jele), Acer L. (javori), Cedrus Mill. (cedrovi), Pinus L. (borovi), Teucrium L. (dubačci) i Vinca L. (pavenke). Po pet svojti imaju rodovi Buxus L. (šimširi), Citrus L. (agrumi) i Nerium L. (oleandri). Rod Ficus L. (smokve) zastupljen je sa sedam različitih svojti, a najveći broj svojti, njih osam, ima rod Prunus L. Svojti koje pripadaju golosjemenjačama je 27, iz 13 rodova. Kritosjemenjačama pripada 201 svojta, iz 128 rodova. Od biljaka iz prirode koje nisu autohtone na istraživanom području, najveći broj dolazi iz Azije, ukupno 49 svojti. S područja Sjeverne i Južne Amerike je 28 svojti, od čega je 14 s područja Meksika, Srednje i Južne Amerike, 11 iz Sjeverne Amerike, a preostale tri su iz Sjeverne i Srednje Amerike. S područja Sredozemlja je 25 svojti. Iz Afrike je osam svojti, četiri su svojte iz Australije, četiri iz Japana, dvije s Novog Zelanda, tri iz Azije i Australije. Devet svojti rasprostranjeno je u Europi, Aziji i Africi. Također, devet svojti rasprostranjeno je u Europi i Aziji, pet je europskih svojti i jedna je rasprostranjena u Europi i Africi. Egzotične svojte najvećim su dijelom prisutne oko hotela i vila. Biljke iz uzgoja, odnosno svi zabilježeni ukrasni kultivari nemaju areal, kao ni neke voćkarice. Eukalipti (Eucalyptus sp.) su zbog specifičnosti determinacije zabilježeni na razini roda. Prema habitusu, najviše je drveća, 81 svojta, grmova su 73 svojte, a 32 svojte rastu kao grmovi ili drveće. Polugrmova je 19 svojti, koliko ima i penjačica. Na istraživanom području zabilježene su četiri palme, od kojih tri rastu na otvorenom prostoru (mala žumara, Chamaerops humilis L.; velika žumara, Trachycarpus fortunei (Hook.) H.Wendl. i kanarska datulja, Phoenix canariensis Chabaud), a jedna je sobna biljka (palma sreće, Chamaedorea elegans Mart.). Jedna svojta raste kao grm ili polugrm (kameni cvijet, Graptopetalum paraguayense (N.E.Br.) E.Walther). Prema trajnosti listova, najviše je vazdazelenih svojti, 150, dok je listopadnih 70. Pet je zimzelenih svojti: velecvjetna abelija, Abelia × grandiflora (Rovelli ex André) Rehder; Isusov trn, Euphorbia milii Des Moul.; žičana puzavica, Muehlenbeckia complexa Meisn.; muke Kristove, Passiflora caerulea L. i primorska kupina, Rubus ulmifolius Schott. Listopadna ili zimzelena je Lonicera × heckrottii ‘Goldflame’, a zimzelene ili vazdazelene su japanska kozokrvina, Lonicera japonica Thunb. i čubar, Satureja montana L. Od zabilježenih svojti nijedna nije jedinstvena u Hrvatskoj, a razmjerno rijetko prisutne su: balearski šimšir, Buxus balearica Lam.; Cordyline fruticosa ‘Red Edge’; meksički čempres, Hesperocyparis lusitanica (Mill.) Bartel; himalajski čempres, Cupressus torulosa D.Don; firmijana, Firmiana simplex (L.) W.Wight; žičana puzavica, Muehlenbeckia complexa Meisn.; avokado, Persea americana Mill. i američka lipa, Tilia americana L. Jedina drvenasta vrsta zabilježena na istraživanom području koja se nalazi na popisu strogo zaštićenih biljnih vrsta (Narodne novine br. 144/13) je obična tisa, Taxus baccata L. Zabilježene su dvije invazivne strane drvenaste vrste (Idžojtić i Zebec 2006; Boršić i dr. 2008; Nikolić i dr. 2014): obični bagrem, Robinia pseudoacacia L. i pajasen, Ailanthus altissima (Mill.) Swingle.
Prema popisu flore s početka 20. stoljeća (Makowsky 1908), na Velom i Malom Brijunu bilo je 557 svojti, od čega su 93 drvenaste (Tablica 1). Na popisu dendroflore otoka Velog Brijuna, Malog Brijuna i Krasnice, s kraja 20. stoljeća (Karavla i Idžojtić 1993), ukupno je bilo 360 svojti (Tablica 1). Od toga su 133 svojte bile u nekadašnjem rasadniku (današnji Mediteranski vrt), koji nije uvršten u ovo istraživanje, odnosno na istraživanom području je zabilježeno 227 drvenastih svojti.
Tablica 1. Popis drvenastih svojti otoka Veli Brijun, Mali Brijun i Krasnica (Vanga) 2022. godine te prisutnost drvenastih svojti u popisima prema Makowskom (1908) i Karavli i Idžojtić (1993)
Table 1. List of woody taxa of the islands of Veli Brijun, Mali Brijun and Krasnica (Vanga) in 2022 and the presence of woody taxa according to Makowsky (1908) and Karavla and Idžojtić (1993)
+ = svojta prisutna. Svojta zabilježena pod sinonimom navedenim u zagradi: * = Makowsky (1908), ** = Karavla i Idžojtić (1993). *** = sinonim naveden u zagradi jer svojta ima novi prihvaćeni naziv prema WFO (2025).
+ = taxon present. Taxon recorded under the synonym listed in parentheses: * = Makowsky (1908), ** = Karavla and Idžojtić (1993). *** = synonym listed in parentheses because the taxon has a new accepted name according to WFO (2025).
RASPRAVA
DISCUSSION
Najviše svojti zabilježeno je na Velom Brijunu, 194, što je očekivano s obzirom na to da je Veli Brijun najveći otok, najposjećeniji je te ima najviše sadržaja, uključujući uređene zelene površine oko hotela, vila i drugih objekata, rasadnik, safari i vojne objekte. Prema broju različitih svojti izdvaja se i Krasnica, koja je površinom manja od Malog Brijuna, ali ima gotovo dvostruko više svojti, ukupno 104. Budući da je Krasnica desetljećima bila, a i sada je, za posjetitelje strogo zatvoreni otok s vilom i drugim rezidencijskim objektima, uređenim zelenim površinama oko vile, voćnjacima i šetnicama, na njoj je zasađen velik broj stranih vrsta, od kojih su većina egzote (npr. aloja, Aloiampelos striatula (Haw.) Klopper et Gideon F.Sm.; kroton, Codiaeum variegatum (L.) A.Juss.; kordilina, Cordyline australis (G.Forst.) Endl.; cikas, Cycas revoluta Thunb.; fežoa, Feijoa sellowiana (O.Berg) O.Berg; firmijana, Firmiana simplex (L.) W.Wight; muke Kristove, Passiflora caerulea L.; avokado, Persea americana Mill.; različiti agrumi i dr.). Ipak, zelene površine na Krasnici, kao i oko nekih drugih rezidencijskih objekata, u vrijeme provođenja ovog istraživanja nisu održavane u skladu s njihovom važnošću. Na Malom Brijunu zabilježen je značajno manji broj svojti, njih 57, među kojima prevladavaju autohtone biljke (Slika 1), dok unesene biljke pripadaju često sađenim svojtama sredozemnog podneblja (agava, Agave americana L.; himalajski cedar, Cedrus deodara (Roxb. ex D.Don) G.Don; obični čempres, Cupressus sempervirens L.; obična smokva, Ficus carica L.; očenašica, Melia azedarach L.; oleandar, Nerium oleander L.; alepski bor, Pinus halepensis Mill. (Slika 2); pinija, P. pinea L.; veličanstvena juka, Yucca gloriosa L. i dr.).
Osam biljaka označeno je kao razmjerno rijetko prisutne u Hrvatskoj. Balearski šimšir (Buxus balearica) i firmijana (Firmiana simplex) vrste su prisutne u mediteranskim vrtovima i parkovima duž naše obale, no rijetko se sade, naročito na javnim zelenim površinama. Balearski šimšir, osim na Velom Brijunu, prisutan je primjerice u Opatiji i Zaostrogu, dok je firmijana prisutna u Kaštel Lukšiću, Opatiji i na Lokrumu. Cordyline fruticosa ‘Red Edge’ biljka je koja se u europskim rasadnicima prodaje kao sobna biljka, a na Velom Brijunu zabilježena je u posudama u hotelskim interijerima i u stakleniku u rasadniku. Avokado, Persea americana, vazdazeleno je stablo iz tropskog područja Amerike. U Europi je uglavnom prisutan kao lončanica ili u velikim staklenicima, a na vanjskom, otvorenom prostoru uspješno raste u najtoplijem sredozemnom području, gdje nema smrzavanja. U Hrvatskoj je, osim na Krasnici, zabilježen primjerice u Kaštel Lukšiću. Nažalost, biljka na Krasnici je niska, grmolika i oštećena od niskih temperatura. Američka lipa, Tilia americana, osim na Velom Brijunu, zabilježena je i u Arboretumu Trsteno. Žičana puzavica, Muehlenbeckia complexa, zimzeleni je polugrm s Novog Zelanda koji se u europskim rasadnicima prodaje kao sobna biljka, a na Velom Brijunu rastu vrlo lijepi, veliki primjerci koji uspješno rastu na otvorenom prostoru. Meksički čempres, Hesperocyparis lusitanica, osim na Velom Brijunu zabilježen je i na Lokrumu, a himalajski čempres, Cupressus torulosa, u Opatiji. Osim toga, na području Nacionalnog parka Brijuni nalaze se brojni, vrlo vrijedni primjerci pojedinačnih stabala (npr. stara maslina – Slika 3, crnike – Slika 4, pinije, cedrovi i čempresi) ili skupine drvenastih biljaka (npr. aleja čempresa, aleja pinija – Slika 5, eukalipti, površine obrasle bušinima i dr.).
Obična tisa, kao strogo zaštićena biljna vrsta u Hrvatskoj, vrlo je česta ukrasna biljka u našim vrtovima i parkovima (Tumpa i dr. 2022). Na istraživanom području nije autohtona, već je u uzgoju na Velom Brijunu, što je pozitivno jer se na taj način doprinosi ex situ očuvanju genofonda te vrste. Prije toga, zabilježena je samo na popisu Makowskog (1908). Obje zabilježene invazivne vrste, obični pajasen (Ailanthus altissima) i obični bagrem (Robinia pseudoacacia), prisutne su u manjem broju, kao skupine stabala ili mladih biljaka, na Velom Brijunu i Malom Brijunu, uspješno se kontroliraju i nisu zauzele veće površine. Bagrem se nalazi na popisima biljaka s početka i kraja 20. stoljeća, dok pajasen, kao vrsta koja se značajnije širi u drugoj polovici 20. stoljeća, nije zabilježen na popisu Makowskog (1908), ali se nalazi na popisu Karavle i Idžojtić (1993). Indijska smokva, Opuntia ficus-indica (L.) Mill., zabilježena je u ovom istraživanju na sva tri otoka, a nalazi se i na prethodno navedenim popisima iz 1908. i 1993. godine. Kao invazivnu u Hrvatskoj navode je Nikolić i dr. (2014), ali uglavnom izostaje s drugih popisa stranih invazivnih vrsta u Hrvatskoj.
Od 45 autohtonih svojti zabilježenih u ovom istraživanju, 34 su prisutne na popisu Makowskog iz 1908. godine, a 42 na popisu Karavle i Idžojtić iz 1993. godine. Autohtone vrste rasprostranjene na sva tri istraživana otoka (Veli Brijun, Mali Brijun i Krasnica) uključuju: običnu planiku (Arbutus unedo L.), šparožinu (Asparagus acutifolius L.), obični koprivić (Celtis australis L.), škrobut (Clematis flammula L.), motar (Crithmum maritimum L.), veliki vrijes (Erica arborea L.), obični bršljan (Hedera helix L.), šibiku (Hippocrepis emerus (L.) Lassen), šmriku (Juniperus deltoides R.P.Adams), lovor (Laurus nobilis L.), mirtu (Myrtus communis L.), širokolisnu zeleniku (Phillyrea latifolia L.), tršlju (Pistacia lentiscus L.), crniku (Quercus ilex L.), trišljiku (Rhamnus alaternus L.), vazdazelenu ružu (Rosa sempervirens L.), primorsku kupinu (Rubus ulmifolius Schott), kadulju (Salvia officinalis L.), tetiviku (Smilax aspera L.), žuku (Spartium junceum L.), bijeli dubačac (Teucrium polium L.), lempriku (Viburnum tinus L.) i konopljiku (Vitex agnus-castus L.). Navedene vrste čine sastavni dio eumediteranske drvenaste flore (Vukelić i dr. 2008; Vukelić 2012), pridonoseći prepoznatljivom izgledu brijunskog otočja. Ovi rezultati u velikoj mjeri poklapaju se s rezultatima inventarizacije samonikle vaskularne flore brijunskog otočja koju su proveli Bogdanović i Ljubičić (2018, 2019, 2023).
Slika 1. Ljepljivi bušin (Cistus monspeliensis L.) na Malom Brijunu. Figure 1. Montpellier cistus (Cistus monspeliensis L.) on Mali Brijun.
Slika 2. Alepski bor (Pinus halepensis Mill.) na Velom Brijunu. Figure 2. Aleppo pine (Pinus halepensis Mill.) on Veli Brijun.
Od 228 drvenastih svojti zabilježenih u ovom istraživanju, 51 svojta je zabilježena i u istraživanju Makowskog (1908), a 121 svojta u istraživanju Karavle i Idžojtić (1993). Također, u ovom istraživanju nije zabilježeno 20 svojti koje se nalaze na popisu iz 1908. godine. Iako je ukupan broj svojti u ovom istraživanju (228) gotovo jednak broju s popisa iz 1993. godine (227), na njemu nema 79 svojti koje su zabilježene 1993. godine. Svojti koje su zajedničke u sva tri navedena istraživanja je samo 55. To su većinom autohtone i druge, često sađene sredozemne biljke, a manjim dijelom biljke iz drugih područja. Ovo nam govori o dinamičnoj izmjeni ukrasnih drvenastih biljaka tijekom nešto više od sto godina, ali i tijekom prošlih tridesetak godina. S popisa Makowskog (1908) 19 svojti se ne nalazi niti na jednom kasnijem popisu (npr. javor mliječ, Acer platanoides L.; žuti jasmin, Chrysojasminum fruticans (L.) Banfi; pucalina, Colutea arborescens L.; makedonska lijeska, Corylus maxima Mill.; velika žutilovka, Genista tinctoria L.; obični orah, Juglans regia L.; obična kalina, Ligustrum vulgare L.; peteroliskava lozica, Parthenocissus quinquefolia (L.) Planch.; obični jorgovan, Syringa vulgaris L.; i dr.). U istraživanju Karavle i Idžojtić (1993) zabilježeno je 79 svojti koje nisu zabilježene u drugim istraživanjima (npr. Abies pinsapo ‘Glauca’; zlatna akacija, Acacia longifolia (Andr.) Wild.; Acer palmatum ‘Dissectum Atropurpureum’; kivi, Actinidia chinensis var. deliciosa (A.Chev.) A.Chev.; albicija, Albizia julibrissin Durazz.; čileanska araukarija, Araucaria araucana (Molina) K.Koch; bugenvilija, Bougainvillea spectabilis Willd.; tekoma, Campsis radicans (L.) Bureau; japanska kamelija, Camellia japonica L.; mirisni kimonant, Chimonanthus praecox (L.) Link; drijen, Cornus mas L.; polegla mušmulica, Cotoneaster horizontalis Decne; kuningamija, Cunninghamia lanceolata (Lamb.) Hook.; pravi zmajevac, Dracaena draco (L.) L.; fatsija, Fatsia japonica (Thunb.) Decne. et Planch.; Hedera helix ‘Aureovariegata’; drvolika hortenzija, Hydrangea arborescens L.; virginijska borovica, Juniperus virginiana L.; maklura, Maclura pomifera (Raf.) C.K.Schneid.; crveni dud, Morus rubra L.; trošiljkasta lozica, Parthenocissus tricuspidata (Sieb.et Zucc.) Planch.; prava datulja, Phoenix dactylifera L.; i dr.).
Rezultati ovog istraživanja u odnosu na istraživanje 1993. godine pokazuju pad broja svojti na otoku Veli Brijun (194 u odnosu na 227). Na Krasnici je zabilježen porast broja svojti (104 u odnosu na 97) kao i na Malom Brijunu (57 u odnosu na 39). U razdoblju od 1993. do 2022. godine ustanovljen je značajan pad broja američkih, azijskih i europskih vrsta, a nešto manji pad bilježe sredozemne biljke. Istovremeno se povećao broj biljaka iz Afrike, Novog Zelanda i Australije, koje su prvobitno bile zastupljene u vrlo malom broju. S obzirom na to da je u istraživanju Makowskog (1908) zabilježeno 68 alohtonih svojti, a u kasnijem istraživanju Karavle i Idžojtić (1993) 184 alohtone svojte, ovaj znatan porast brojnosti alohtonih svojti potvrđuje praksu sadnje stranih vrsta na otočju tijekom Kupelwieserovog razdoblja i tijekom 20. stoljeća. Stoga je pad broja alohtonih svojti zabilježen u ovom istraživanju vezan uz razdoblje od 1993. do 2022. godine.
Slika 3. Oko 1600 godina stara maslina (Olea europaea L. subsp. europaea) na Velom Brijunu.
Figure 3. About 1600 years old olive tree (Olea europaea L. subsp. europaea) on Veli Brijun.
Slika 4. Crnika (Quercus ilex L.) na Velom Brijunu. Figure 4. Holm oak (Quercus ilex L.) on Veli Brijun.
Slika 5. Aleja pinija (Pinus pinea L.) na Velom Brijunu. Figure 5. Stone pine (Pinus pinea L.) alley on Veli Brijun.
Različitosti između popisa drvenastih biljaka ovog istraživanja i popisa Makowskog (1908) te Karavle i Idžojtić (1993) odražavaju ne samo promjene u broju svojti na istraživanom području, već i u njihovim znanstvenim nazivima. Određene biljke pojavljuju se na svim popisima, ali pod različitim nazivima, što je uglavnom rezultat napretka u znanstvenim istraživanjima. Primjer takve promjene uključuje običnu mahoniju, koja je na popisu drvenastih biljaka iz 1993. godine (Karavla i Idžojtić 1993) navedena pod nazivom Mahonia aquifolium (Pursh) Nutt. Danas se ta vrsta nalazi unutar roda Berberis L., pod nazivom Berberis aquifolium Pursh. Slične taksonomske promjene zabilježene su i kod drugih alohtonih i egzotičnih biljaka, uključujući: trolisni limun, Citrus trifoliata L. (prije poznat kao Poncirus trifoliata (L.) Raf.); poncijanu, Erythrostemon gilliesii (Hook.) Klotzsch (prije Caesalpinia gilliesii (Hook.) D.Dietr.); fežou, Feijoa sellowiana (ranije poznatu vrstu pod znanstvenim nazivom Acca sellowiana (O.Berg) Burret); arizonski čempres, Hesperocyparis arizonica (Greene) Bartel (prije Cupressus arizonica Greene var. arizonica); običnu azijsku tuju, Platycladus orientalis (L.) Franco (prije Thuja orientalis L.); itd.
Osim za alohtone i egzotične vrste, promjene znanstvenih naziva zabilježene su i kod nekih autohtonih biljnih svojti. Jedan od značajnih primjera je promjena znanstvenog naziva za šmriku, autohtonu vrstu roda Juniperus L., koja raste u mediteranskom području Hrvatske. Nekada široko shvaćena vrsta Juniperus oxycedrus L., rasprostranjena diljem Mediterana, sada je podijeljena na dvije vrste: J. oxycedrus, koja obuhvaća zapadni Mediteran, i J. deltoides (šmrika), koja je karakteristična za istočni Mediteran, uključujući Jadransku obalu. Ova taksonomska podjela rezultat je suvremenih istraživanja koja uključuju genetičke i morfološke analize (Adams 2004; Adams i dr. 2005; Boratyński i dr. 2014; Vidaković i dr. 2024) provedene tijekom posljednjih dvadesetak godina. Također, modernim filogenetskim istraživanjima (Drew i dr. 2017) potvrđeno je da ružmarin (Salvia rosmarinus Spenn.), dosada poznat pod nazivom Rosmarinus officinalis L., pripada rodu Salvia L. Osim šmrike i ružmarina, nekoliko drugih autohtonih biljnih svojti također je doživjelo promjene u znanstvenim nazivima: obični bušin, Cistus creticus L. (prije poznat kao C. villosus L.); šibika, Hippocrepis emerus (L.) Lassen (prije Coronilla emerus L.); primorska pepeljuša, Jacobaea maritima (L.) Pelser et Meijden (prije Senecio bicolor (Willd.) Tod.); dlakava bjeloglavica, Lotus hirsutus L. (sinonimi: Bonjeanea hirsuta (L.) Rchb., Dorycnium hirsutum (L.) Ser.); i primorska kupina, Rubus ulmifolius Schott (prije poznat kao Rubus discolor Weihe et Nees).
Općenito gledano, rezultati ovog istraživanja pokazuju da je u razdoblju od oko jednog stoljeća došlo do značajne izmjene u sastavu drvenaste flore otočja. Brojne svojte koje su bile prisutne početkom prošlog stoljeća sada više nisu prisutne i obratno. Različite biljke su kroz povijest sađene radi stvaranja privlačne estetske cjeline i ugodnog boravka na otočju. Alohtone ukrasne vrste, kao i različiti ukrasni kultivari, čest su izbor za sadnju u perivojima i vrtovima radi svojih estetskih obilježja i egzotičnog izgleda (Gaertner i dr. 2017; Idžojtić i dr. 2010, 2011, 2013, 2019; Poljak i dr. 2011; Tafra 2012; Zebec i dr. 2014). Pad broja alohtonih svojti na Velikom Brijunu u odnosu na kraj 20. stoljeća vjerojatno je vezan uz trend sadnje autohtonog bilja posljednjih desetljeća. Sličan trend zabilježen je za jedan zagrebački park u razdoblju od 25 godina (Vidaković i dr. 2020). Sredinom 20. stoljeća na Brijunima su sađene egzotične biljke dobivene kao poklon, što je povećalo broj egzota. Poznato je i da su neke biljke uklonjene zbog starosti ili bolesti te nisu zamijenjene istim vrstama. Također, posljednjih desetljeća velika posjetiteljska aktivnost (što nije slučaj na Malom Brijunu i Krasnici) i interes za područje Velikog Brijuna mogli su rezultirati smanjenjem broja biljnih vrsta, ali je značajan utjecaj sigurno imala i divljač koja naročito oštećuje mlade, nezaštićene biljke. U oblikovanju krajolika i uređenju perivoja prisutni su različiti trendovi posljednjih desetljeća, pa je sadašnji izgled takvih površina posljedica ciljanog odabira nekih biljnih svojti, kao i dostupnosti istih na tržištu. Klimatske promjene i održivost također su uvjetovale odabir manje zahtjevnih biljnih vrsta sa stajališta održavanja. Makowsky (1908) navodi da samo u rijetkim godinama temperatura na Brijunima u ljetnim mjesecima prelazi 30 0C, dok je to u ovom stoljeću postala uobičajena pojava (Hassan i dr. 2024) pa je očekivano da se isto odražava i na biljni svijet. Svojte koje nalazimo u svim do sada provedenim istraživanjima su autohtone biljke i unesene biljke dobro prilagođene na pedoklimatske uvjete brijunskog otočja, koje su provjeren i siguran izbor prilikom sadnje. Njihovom se sadnjom pridonosi očuvanju prirodnih staništa i potiče bioraznolikost. Ipak, s obzirom na značajan pad broja egzotičnih biljaka, posebno na Velom Brijunu, pri odabiru i sadnji biljaka u budućnosti na to treba obratiti pozornost. Dendrološka vrijednost Nacionalnog parka Brijuni značajno pridonosi sveukupnoj vrijednosti i specifičnosti ovog, po svemu iznimnog područja. Prema bogatstvu dendroflore, posebno one alohtone, Nacionalni park Brijuni značajno se razlikuje od drugih naših nacionalnih parkova.
ZAKLJUČCI
CONCLUSIONS
Na istraživanom području zabilježeno je 228 različitih drvenastih svojti, od čega je 181 vrsta, 35 kultivara, 10 podvrsta, jedan varijetet i jedan križanac. Od ukupno zabilježenih svojti, 44 su autohtone, a 148 alohtone, najviše porijeklom iz Azije. Najviše svojti, 194, zabilježeno je na Velom Brijunu, dok je na Malom Brijunu zabilježeno 57 svojti, uglavnom autohtonih. Na Krasnici su zabilježene 104 svojte, većinom egzote. Jedina drvenasta vrsta zabilježena na istraživanom području koja se nalazi na popisu strogo zaštićenih biljnih vrsta je obična tisa (Taxus baccata), dok su dvije invazivne strane drvenaste vrste, obični bagrem (Robinia pseudoacacia) i pajasen (Ailanthus altissima). Rezultati ovog istraživanja, u odnosu na istraživanje provedeno 1993. godine, pokazuju pad broja svojti na Velom Brijunu, što je vjerojatno posljedica velike posjetiteljske aktivnosti, prisustva divljači, klimatskih promjena i održivosti te dostupnosti biljaka na tržištu. Istovremeno je zabilježen porast broja svojti na Malom Brijunu i Krasnici. Zajedničke svojte zabilježene u sva tri istraživanja, njih 55, većinom su autohtone biljke i unesene biljke dobro prilagođene pedoklimatskim uvjetima brijunskog otočja. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je u razdoblju od oko jednog stoljeća došlo do značajne izmjene u sastavu drvenaste flore otočja.