Izvorni znanstveni članak
Umjetnost i pojam ljepote u hrvatskoj neoskolastici - 5. Josip Stadler
Zlatko Posavac
; Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Pri konkretnoj eksplikaciji estetičkih nazora Josipa Stadlera smatramo važnim konstatirati da je početna izvedbena godina sustava 1902, a ne 1904, što ga čini kronološki usporedivijim s ostalim (svjetovnim) estetičarima na prijelazu 19. u 20. stoljeće u Hrvatskoj (Franjo pl. Marković, Ljudevit Dvorniković, Gjuro Arnold, Albert Bazala), no i u svijetu (B. Croce).
U izlaganju svojih estetičkih nazora Stadler se kreće na crti velike europske tradicije kategorijalne trijade istine, ljepote i dobrote s generalnim karakterističnim osloncem na definicije sv. Tome: pulchra sunt, quae visa h.e. cognita placent kao i one: Ad pulchritudinem tria requiruntur… To je isto učinio desetljeće prije Antun Bauer, samo što se Bauer povodi doslovce za Tomom, dok Stadler nastoji oko interpretacije i razjašnjenja. Prednosti Stadlerove pred Bauerovim nalazimo i u kratkim eksplikacijama uzvišenog, ružnog i napose smiješnog. Osebujnost je također Stadlerova u korištenju termina expressio za očitovanja ljepote i umjetnosti, što zahtijeva dodatnu pažnju.
U primarnom izvodu fenomena ljepote kod Stadlera ne smije biti previđeno da ju izvorno (poput filozofije kod Aristotela) vidi kao divljenje, čuđenje ili, kako sam kaže, »začugjenje« (admirabile, meraviglia), što potiče na otvaranje šireg hermeneutičkog pristupa. Pojam »začugjenja« otvara niz pitanja: od hipotetičke povijesne projekcije spram renesansne poetičke kategorije »začudnosti« kod Franje Petrića do povijesno Stadleru suvremene kontekstualizacije i mogućeg utjecaja na stih »pjesnici su čuđenje u svijetu« A. B. Šimića. Ukoliko je Tomina skolastika mogla biti inspirativna za modernu književnost primjerice kod Jamesa Yoycea, jednako je realno moguć odjek neoskolastike u modernoj poeziji A. B. Šimića. Naime, tek nedavnim (kasnim) uvođenjem začudnog u filozofijskohistoriografski ozbor poetike Franciscusa Patriciusa-Petrića omogućila se povratno hermeneutika razmatranja relacije J. Stadler-A. B. Šimić kao i atmosfere »otkrića« vrijednosnih dometa A. B. Šimićeve poezije u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata. Ovo pak »otkriće« sa svoje strane implicite pridonosi okolnostima da Petrićevo čuđenje postane više od faktografske inovacije i ekspertnih komparacija.
Napokon, osim naglašeno relevantnog momenta da su Stadlerovi estetički nazori metafizički utemeljeni, a izvedeni unutar cjelovitog zaokruženog (neoskolastičkog) filozofijskog sustava, Stadleru pripada posebno mjesto pri definiranju estetike. Naime, kad Stadler kaže kako je Aesthetica »posebna znanost koja pobliže raspravlja ob onom, što je lijepo i uzvišeno«, onda lakonski korektivno dodaje »ali bolje ju je nazvati filozofijom umjetnosti« čime zapravo modificira prvi dio definicije i estetici daje filozofijski-povijesno adekvatno mjesto i realno posve nove, daleko šire, suvremene,čak moderne mogućnosti.
Ključne riječi
Hrčak ID:
71694
URI
Datum izdavanja:
2.12.2002.
Posjeta: 1.445 *