Izvorni znanstveni članak
Petrićeva priča o govoru
Erna Banić-Pajnić
; Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Tema govora i govorenja prisutna je u gotovo svim najznačajnijim Petrićevim djelima. U tim djelima nailazimo na dva tipa govora o govoru/jeziku (il parlare/lingua). Prvi nalazimo u I. i IX. dijalogu njegove Retorike te djelomično u Poetici. Taj dio njegove rasprave o govoru u kojem on prorađuje odnos između riječi, pojma i stvari, između znaka, označenog, značenja i označavanja zvuči poput neke suvremene rasprave o govoru/jeziku i na temelju te rasprave mnogi su zaključili kako Petrić razvija svoju teoriju jezika. No već u drugom dijelu I. dijaloga Retorike jasno je da se Petrićevo promišljanje govora/jezika kreće u posve drugačijem smjeru od onoga što ga zastupa većina suvremenih rasprava o jeziku. Ono do čega je Petriću stalo jest prije svega pitanje o biti i podrijetlu govora/jezika. U daljnjem tekstu dijaloga postaje očito da je njegovo raspravljanje o govoru ontoteologijski utemeljeno. To se najjasnije pokazuje u dijelu u kojem on iskon govora dovodi u svezu s Božjom Riječju, Logosom, Umom kao izvorom svega stvorenog. Na temelju kršćansko-kaldejsko- hermetičko-novoplatoničkog tumačenja te Riječi i Uma kao iskona svega, pa dakle i govora, on će postaviti tezu »Sve (stvari) govore«. Naime po toj izvornoj Riječi, Umu, »sve stvari imaju toliko značenja koliko im je to u prirodi«. To je ujedno idealan govor komu odgovara »poznavanje nutrine stvari«, koje opet omogućuje činjenje čuda.
Petrić onda kroz čitav dijalog posvećen retorici kontraponira taj idealan govor ljudskom govoru, ukazujući na manjkavost ljudskog govora u odnosu na taj prirodni, istinski govor koji ljudi zapravo više ne razumiju! Pozivajući se i opet na mit, a ujedno razvijajući i jednu specifičnu koncepciju povijesti, razmatra on odnos između idealnog govora i govora nakon »pada Zemlje« i sinkronijski i dijakronijski. Napose ekstenzivno razrađuje pitanje sveze duše i govora, posebice životinjskog, što će detaljnije elaborirati u dijelu svoje Nove sveopće filozofije, Pampsychiji.
Naznačujući neke uzroke manjkavosti ljudskog govora (prije svega nepoznavanje nutrine, biti stvari, pa stoga i nepoznavanje adekvatne i jednoznačne oznake za svaku stvar koja bi pogađala njenu bit), on se trudi naznačiti smjer u kojem bi trebalo tražiti rješenje. To njegovo rješenje iščitavamo nažalost tek indirektno i u naznakama kao nacrt jedne univerzalne znanosti o jeziku što bi bila utemeljena po uzoru na matematiku. Jer nakon »pada«, ističe Petrić, »sve u što je čovjek siguran vezano je uz broj, mjeru i težinu«. Čini se da on pritom nudi u zametku nacrt jednog idealnog govora/jezika sličnog onom što će ga u 17. stoljeću pokušati utemeljiti Leibnitz i neki drugi mislioci.
Ono što je bitno za Petrićev pristup govoru/jeziku jest prisutnost dviju tendencija u njegovoj koncepciji: s jedne je strane težnja k egzaktnosti u govoru/govorenju po uzoru na matematiku, a s druge insistiranje na stvaralačkom momentu u govoru, na invenciji i imaginaciji, što će naročito doći do izražaja u njegovoj Poetici. Zahvaljujući istovremenoj prisutnosti tih tendencija u Petrićevu mišljenju, možemo ustvrditi kako se u njegovu govoru o govoru renesansno mišljenje još jednom potvrđuje kao mišljenje na raskrižju.
Tekst predstavlja pokušaj da se prikaže razvojna linija Petrićeva promišljanja govora i govorenja kroz analizu nekih od njegovih najznačajnijih djela.
Ključne riječi
renesansna filozofija; govor; retorika; poetika; povijest; Frane Petrić
Hrčak ID:
76330
URI
Datum izdavanja:
5.12.2011.
Posjeta: 1.837 *