Skoči na glavni sadržaj

Izvorni znanstveni članak

Petrićeve »Peripatetičke rasprave« kao pokušaj rješavanja hermeneutičkog problema

Erna Banić-Pajnić ; Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska


Puni tekst: hrvatski pdf 1.306 Kb

str. 99-124

preuzimanja: 332

citiraj


Sažetak

U predgovoru Petrićeva djela »Četiri knjige peripatetičkih rasprava« eksplicitno iskazana intencija djela jest omogućavanje (Zahariji Mocenigu) lakšeg pristupa studiju Aristotelove filozofije. Petrićeva proradba te filozofije trebala bi pritom olakšati njeno razumijevanje i spoznavanje. Pretpostavkom ozbiljenja toga cilja jest »posao raščišćavanja« koji Petrić poduzima ponajviše u I, ali potom onda i u II. i III. svesku »Diskusija«, a sastoji se u kritičkoj proradbi cjelokupne aristotelovske tradicije i uključuje kritičko preispitivanje autentičnosti djela što su do Petrićeva doba tradirana kao Aristotelova, odnosno kritičku procjenu svih do njega poznatih načina posredovanja i interpretiranja Aristotelove filozofije. Nastojeći oko ustanovljenja korpusa nespornih Aristotelovih djela Petrić iznosi povijest posredovanja Aristotelovih djela, koja po njemu svjedoči o tome koliko je opravdana sumnja u autentičnost mnogih djela pripisivanih Aristotelu. Petrić potom upozorava na to kako su stanje spisa odnosno načini posredovanja uvjetovali iskrivljavanje učenja, što sve po Petriću čini legitimnom sumnju u sigurnost aristotelovske tradicije. Nesigurnost tradicije pak (sumnja u autentičnost Aristotelu atribuiranih djela, upitnost izvora, upitnost interpretacija) uvjetuje onda kritički stav spram Aristotela kao filozofskog autoriteta, što se potvrđuje u Petrićevu određenju najbolje metode interpretiranja. Petrić kroz kritičko prorađivanje svih do njega poznatih načina interpretiranja Aristotelove filozofije, ali i oslanjajući se na Aristotelove iskaze u elaboriranju problema istine i određenja zadatka filozofije dolazi do svoje formulacije najbolje metode interpretiranja i filozofiranja o Aristotelovoj filozofiji. Ona se shodno Aristotelovu određenju najvišeg stupnja istine i zadatka filozofije kojoj je do istine samih stvari sastoji u tome da se Aristotel pokuša razumjeti i interpretirati iz njegovih vlastitih djela, a ne iz sekundarnih izvora, i to tako da se pojedina njegova učenja nastoje razumjeti iz svih mjesta na kojima bivaju tematizirana, a ne samo iz jednog. Bitnom odrednicom tako formulirane metode vidi Petrić i to da se uz Aristotela ne prianja »kao uz tronožac«, već kritički, odmjeravajući smisao njegovih iskaza s »istinom samih stvari«, kako su po njemu činili uglavnom neki od značajnijih grčkih tumača te filozofije. Petrić, dakle, bez obzira na to što mu je elaboriranje problema razumijevanja i tumačenja tek u funkciji temeljne premda izričito ne iskazane intencije – osporavanja Aristotela kao filozofskog autoriteta, ipak svojom kritičkom proradbom Aristotelove filozofije i cjelokupne aristotelovske tradicije do njega otvara neka upravo za hermeneutiku značajna pitanja, tako poglavito tematizirajući pitanje najbolje metode razumijevanja i interpretiranja na primjeru Aristotelove filozofije, što onda uključuje i povijesni pregled i kritičko razračunavanje sa svim do njega poznatim metodama interpretiranja. Pritom se upravo u formulaciji najbolje metode interpretiranja pokazuje koliko su počeci novovjeke hermeneutike vezani uz tendencije što su odredbene za humanizam 15. i 16. stoljeća, koji u opreci spram skolastičke metode, a čineći prezentnim ukupno klasično nasljeđe, što omogućuje komparaciju različitih tradicija interpretiranja antičkih filozofa, omogućuje inauguriranje kritičke metode.

Ključne riječi

Hrčak ID:

76488

URI

https://hrcak.srce.hr/76488

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 724 *