Izlaganje sa skupa
BIBLIJSKO-TEOLOŠKI TEMELJ DIJALOGA. Je li Biblija knjiga, a Crkva zajednica dijaloga?
Ivan Šporčić
orcid.org/0000-0003-0426-994X
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu - Teologija u Rijeci
Sažetak
Riječ 'dijalog', zahvaljujući svojem grčko-latinskomporijeklu, ali i društvenim okolnostima suvremenog svijeta, spada danas zasigurno u najčešće rabljene riječi u europskim jezicima. Polako, ali sigurno, prodrla je i u najzatvorenije društvene sustave. Stoga će upućeniji čitatelj temu ovog članka, a osobito njezin podnaslov doživjeti kao retoričko pitanje. Jer, što bi bila Biblija, ako ne knjiga dijaloga? Zar se zajednica Kristovih nasljedovatelja, Crkva, može ostvariti bez iskrenog dijaloga?
Postkoncilska teologija upravo kroz prizmu dijaloga, koji svoj izvor i uvir ima u dijaloškom Bogu triju božanskih osoba, pokušava prikazati Crkvu i njezino unutarnje dijaloško ustrojstvo kao uzorni model svakog dijaloga u svijetu. Stoga autor na samom početku članka u obliku teza predstavlja ovu - kako je naziva - klasičnu biblijsko-teološku koncepciju o Bibliji kao knjizi dijaloga i Crkvi kao zajednici koja svoje unutarnje odnose živi na temelju objavljenih istina.
No, nakon stoje stekao uvjerenje da izraz 'dijalog' nema isto značenje u Crkvi i svijetu u kojem Crkva živi i djeluje, autor se pita u kojoj je mjeri održiv govor o Bibliji kao knjizi dijaloga i o Crkvi kao uzoru svakog drugog dijaloga? Problem postaje još akutniji nakon tvrdnje da se u Bibliji pojam 'dijalog' u današnjem smislu uopće ne spominje, a da ga je Crkva tijekom dugih stoljeća postojanja rabila isključivo kao apologetski književni oblik ili samo kao sredstvo evangelizacije, te da ga i najeminentniji biblijskoteološki priručnici ne spominju ili jedva spominju.
Susljedno tome u raspravi se postavljaju teze koje autor smatra nužnim preduvjetima za iskren međuljudski dijalog. Srž teza sastoji se u sljedećem: 1. Istinski dijalog je moguć samo onda ako su strane u dijalogu ravnopravne, 2. Sudionici u dijalogu imaju različite polazišne pozicije, a svoje mišljenje ne smatraju jedinom mogućnošću za koju žele pridobiti drugoga, 3. Obje strane u izmjeni mišljenja preuzimaju obvezu uzajamnog slušanja i respektiranja.
Nakon što je analizirao riječ dialogos u knjigama Novoga zavjeta i temeljne dokumente crkvenog učiteljstva, počevši od enciklike pape Pavla VI. Ecclesiam suam, dokumente Drugog vatikanskog koncila, Katekizam Katoličke Crkve, Zakonik kanonskoga prava, te neke od enciklika, apostolskih pisama i govora pape Ivana Pavla II., autor je zaključio da 'dijalog' kao komunikacija dva jednakopravna subjekta, koji razgovaraju s različitih pozicija i dolaze do ujednačenih stavova, većeg dobra i višeg stupnja istine, nema ni biblijskog ni teološkog temelja, te da nije dobro došao u crkvenim razgovorima ad intra, a nastoji ga se na prilagođeni način koristiti ad extra kao sredstvo evangelizacije. Unatoč svega, autor misli da istinski dijalog ljudskih partnera u Crkvi danas nema alternative, te da se jedino na taj način može pokrenuti osjećaj suodgovornosti svih članova Crkve za sudbinu zajednice kojoj pripadaju i za svijetu kojemu žive.
Ključne riječi
dijalog; dialogizomai - dialogismos; Crkva; Biblija; teologija; Ecclesiam suam; 2. vatikanski koncil; Dominus lesus; Katekizam Katoličke Crkve; papa Pavao VI.; papa Ivan Pavao II
Hrčak ID:
77282
URI
Datum izdavanja:
14.8.2003.
Posjeta: 2.031 *