Izvorni znanstveni članak
O istraživanju povijesti estetike. Problem estetike moderne zapadnjačke kulture s implikacijama što ih nosi hrvatska estetika
Zlatko Posavac
Sažetak
Uvodno se akceptira suvremena upitnost estetike kao posebne filozofijske discipline, što dakako ne znači da ju terminološkim označavanjem načelno iste predmetnosti kao filozofije umjetnosti, te s njom povezanih aspekata fenomena ljepote ne treba u svijetu zapadnjačke kulture vidjeti kroz prizmu cjeline njene povijesti uvijek iznova kao živo nazočnu estetičku problematiku: ne tek od 18. stoljeća nego od davnih početaka u djelima Platona, no također i poslije modernih osporavanja estetike kao discipline ili termina.
Budući da situacija statusa estetike, a usporedo s tim i razumijevanja istine o modernoj umjetnosti, nije nešto samo po sebi shvatljivo, evidentno je da su stoga o tome potrebna istraživanja. Međutim, istraživanja se u modernom svijetu akceptiraju samo kao znanstvena, no upravo moderna znanost istraživanja svodi na projekte, a ne na traženje istine; važno je naime ispunjenje i funkcioniranje projekta, a ne insistiranje na istini. Međutim, istina je nešto, što nadmašuje projekt, što važi jednako za sadašnjost, prošlost i budućnost, dakle za povijest.
Involviranje povijesti u horizont istraživanja ne pokazuje samo to da uvjetno rečeno povijesne znanosti nisu iste s onima egzaktno-prirodo-znanstvenih nego da uvidi u povijest uopće i nisu sasvim jednostavni pa ni bezazleni, jer, osim teza da povijesne istine zapravo nema, insistiranje na povijesnim istinama izaziva pravi »rat protiv povijesti « (Patrick Buchanan).
Zbog prečestog nerazumijevanja povijesnosti povijesnog, zbog deformativno pogrešnih nazora i historiografskih krivotvorenja povijesti egzemplarno je ovdje komentirano jedno stanovište da čovjekova (ljudska) povijest nije naprosto »prirodna« biološka evolucija nego re-evolucija (Milan Kangrga), na što se ovdje nadovezuje kritički komentar kako je ljudska povijest kao re-evolucija nužno svagdavođena nekim zamislima, idejama, nekim vizijama kao istinskim pokretačima re-evolucije, pa su stoga povijesti kao re-evoluciji uvijek obnovljivo potrebne stanovite vizije, dakle i viđenje povijesti kao re-vizije (Zlatko Posavac).
Problem povijesnosti estetskog i umjetnosti uvijek iznova uspostavlja neriješen stav o »umjetnosti kao prošlosti« (Hegel) ili »smrti umjetnosti« (neki »avangardizmi« 20. stoljeća) što se pokušava zaobići kao apsolvirano tvrdnjama kako ne umire umjetnost nego estetika i estetsko dakle kao »smrt estetskoga« (Danko Grlić) ili suprotnom tvrdnjom kako se gube obrisi tradicionalnih umjetnosti odnosno umjetničkih grana šireći artističke zahvate na sve što čovjeka okružuje provodeći tako »estetiziranje životnog svijeta« (Rüdiger Bubner) i konzekventno »estetiziranje svega postojećeg«. U toj pak dilemi »smrt estetike« i »estetiziranja svega postojećeg« s eliminiranjem same estetike eliminiran je vrijednosni (aksiološki) kriterij estetskoga, bilo da se takve prosudbe smatra upravo kao estetiku nemjerodavnim i »lažnim«, bilo da se, kako tvrde neki autori, estetsko širi na svakodnevicu i na sve trivijalno, pri čemu tad više nema jasnih granica u sferi estetskog spram kiča, koji se preziralo kao estetsko smeće, da bi napokon zaista u fokus došlo i smeće samo, smeće kao smeće.
Nameće se atmosfera u kojoj tobože nitko više ništa ne vidi, te kao da nikad i nije ništa relevantno rečeno; pa jer su mnoge osobe i stvari, povijesne i suvremene postale »nedodirive«, sve je otišlo tako daleko da je u domicilnom gradu »frankfurtske škole« smetlarska služba na užas povijesničara i teoretičara umjetnosti doista »počistila« s ulica grada kao pravo smeće jednu »umjetnički« autoriziranu »instalaciju« moderne umjetnosti. S napomenom kako ni Zagreb u Hrvatskoj nije lišen slično »režiranih« fenomena (Slavko Kovač). Distancirajući se spram suvremenog »terora relativizma« (Ratzinger, alias papa Benedikt XVI.), ergo terora estetičkog relativizma u ovdje izloženom raspravljanju ne smatra se opravdanim insistirati na tvrdnji da je umjetnost »zagonetka« (Martin Heidegger, Theodor W. Adorno). Ne smatrajući naravno da su nam sva rješenja dostupna i poznata ipak držimo da o umjetnosti, pa i o povijesti nešto znamo prilično pouzdano. Umjetnost nije smeće ni u doslovnom ni u »prenesenom« značenju. A zato što je umjesto »progresa« umjetnosti u nasilnom porastu loš ukus (Milivoj Solar) i nedostatna kultura, umjetnosti se ne može poreći njen bitni smisao.
Ključne riječi
Hrčak ID:
67616
URI
Datum izdavanja:
4.12.2006.
Posjeta: 5.373 *