Izlaganje sa skupa
TRAGOM MOG DRUŽENJA S ANTOM GLAVIČIĆEM (Zabilješke iz dnevnika)
SREĆKO BOŽIČEVIĆ
Sažetak
Sjećajući se mog druženja s pokojnim prof. Antom Glavičićem - pri ovom prvom desetljeću - svjestan sam činjenice – da mi, koji sada živimo – radimo i nastojimo činiti samo dobro, kao i on, ali ćemo i mi neminovno nestati kada za to naš čas dođe, ne znajući kada će to biti?! Antin čas došao je u njegovoj 72. godini, marljivo odradivši 41 godinu radnog staža. U mirovini je živio 6 godina, ali i dalje radno i korisno. Otišao je neočekivano – po mom mišljenju smireno, ne opterećujući nikoga bolesničkim mukama. Moji stari su govorili: "tako iz života odlaze oni koje je Svevišnji nagradio vjerujući da – ili – ne,
možda doživimo i sami? Po mome, bila bi to zaista sreća! S tom neumitnom činjenicom i iza njega sada dalje žive samo sjećanja na ostavljeni trag različit od drugih – očito zbog ljudski različitog načina života. Sjećanje je omeđeno osobnim ponašanjem, karakterom i širinom ljudske aktivnosti, koju je netko obavljao ili se po nekim činjenicama izdvajao od drugih vlastitim navikama i sklonostima. Mislim, da je i u njega zaista bilo tako!? Uza svoje staračke godine shvatio sam da je samo jedno sreća, a to je dužnost koju imamo (ili nemamo!), a prečesto jedina je utjeha rad, jer tajna čovjekova bića nije samo u tome što se živi, već u tome – za što se živi?. Ante je očito znao za što želi živjeti od dana studija do zadnjeg razgovora o svom Senju i Velebitu, koje je istinski i prigrlio svojim stečenim znanjem. Za mene je ostao velebitski Ante, jer sam ga tamo i najbolje upoznao prateći ga na njegovu tragu, kada sam za to imao priliku i mogućnost, pa se sada ponovo vraćam uz njega na taj trag…
Ključne riječi
Ante Glavičić; druženje; uspomene
Hrčak ID:
129475
URI
Datum izdavanja:
31.12.2013.
Posjeta: 1.250 *