Stručni rad

Romaneskna autobiografija u novijoj hrvatskoj književnosti

Bernarda Katušić ; Institut za slavistiku, Sveučilište u Beču - Beč

Sažetak

Pri definiranju autobiografije kao zasebnog književnog žanra Lejeune (2000) polazi od “horizonta očekivanja” (Jauß, 1967), podrazumijevajući čitatelja, točnije, odnos uspostavljen između autora i čitatelja, poznat pod pojmom “autobiografski sporazum”, ključnom instancijom književnog procesa. Uzimajući za polazište tip sporazuma između čitatelja i autora, Lejeune razlikuje tri glavna tipa autobiografije, odnosno autobiografskoga ugovora: autobiografski, romaneskni i maštarski, koji se mogu sklopiti između autora i čitatelja ili u čistome obliku, u obliku dvostrukog pogotka, ili pak u obliku književne prijevare. Polazeći od navedenih Lejeunovih teorijskih određenja, članak pokušava analizom dvaju romana - U registraturi (1888) Ante Kovačića i Proljeća Ivana Galeba (1957) Vladana Desnice - naznačiti osobitosti konstituiranja i razvoja romanesknog autobiografskog žanra u novijoj hrvatskoj književnosti. Namjera članka nije analizom autobiografskih djela hrvatske književnosti potvrditi Lejeunove postavke, nego prije ukazati na aporije teorijskog aprata pri čemu bi trebale izići na vidjelo osebujnosti razvoja romanesknog autobiografskog žanra u hrvatskoj književnosti.

Ključne riječi

Hrčak ID:

130983

URI

https://hrcak.srce.hr/130983

Datum izdavanja:

15.12.2014.

Posjeta: 2.246 *