Pregledni rad
METABOLIČKI SINDROM I TJELESNA AKTIVNOST
Janko Hrvoj
; Zavod za bolesti metabolizma, KBC Zagreb
Ana Marija Slišković
; Zavod za bolesti metabolizma, KBC Zagreb
Iveta Šimić
; Zavod za bolesti metabolizma, KBC Zagreb
Sažetak
Metabolički sindrom obuhvaća poremećaje u
metabolizmu koji se učestalo pojavljuju zajedno, a to su
abdominalna pretilost, dislipidemija, hiperglikemija i
hipertenzija. Učestalost sindroma je veća meðu ženama i u
starijim dobnim skupinama. Glavni rizični čimbenik je
pretilost. Zbog porasta broja pretilih osoba, očekuje se rast
učestalosti sindroma u budućnosti. Tjelesnu aktivnost
definiramo kao bilo koji pokret izveden pomoću
skeletnog mišičja pri ćemu se troši energija koja se mjeri u
kilokalorijama. Tjelesna aktivnost ima pozitivan utjecaj
na zdravlje i važna je metoda u liječenju metaboličkog
sindroma. Možemo je podijeliti s obzirom na intenzitet: na
laganu, umjerenu i tešku. Osnovni patofiziološki procesi
su inzulinska rezistencija i povećana količina visceralnog
masnog tkiva. Metabolički sindrom je i proupalno te
protrombotsko stanje. Kliničke manifestacije su povišen
arterijski tlak, povišene vrijednosti glukoze u krvi,
smanjena koncetracija HDL-a, a povišena koncentracija
triglicerida u krvi. Oboljeli od metaboličkog sindroma
imaju poveæani rizik za razvoj kardiovaskularnih bolesti i
šećerne bolesti tip II. Liječenje se započinje promjenama
životnog stila koje umanjuju rizične čimbenike za
metabolièčki sindrom (pretilost i smanjenu tjelesnu
aktivnost). Ako metaboličke abnormalnosti nakon tih
promjena perzistiraju, liječenje se usmjerava na terapiju
šečerne bolesti tip II i rizične čimbenike
kardiovaskularnih bolesti. Vježbanje efikasno reducira
sistolièči i dijastolički tlak, a povezuje se i s poboljšanjem
profila lipida; smanjujući pri tom koncentraciju
apolipoproteina-B i povećavajući razinu HDL-a.
Tjelesna aktivnost pozitivno korelira sa inzulinskom
osjetljivošću, dovodi do porasta GLUT4 transportera,
poboljšava endotelnu funkciju i mikrocirkulaciju.
Smanjenje prekomjerne tjelesne težine inducirano
vježbanjem smanjuje razinu markera upale; TNF -a, IL-6 i
CRP-a. Oba modaliteta vježbanja, trening snage i aerobni
trening rezultiraju u smanjenju koncentracije HbA1c što
ima za posljedicu i smanjenje rizika smrtnosti. Smanjenje
visceralnog masnog tkiva, jedne od komponenata
metaboličkog sindroma, postiže se aerobnim treningom,
dok trening otpora ne dovodi do značajnije redukcije. U
tome se pokazala djelotvorna i aktivnost umjerenog
intenziteta čak i odsustvu promjena kalorijskog unosa.
Ključne riječi
abdominalna pretilost; dislipidemija; hiperglikemija; hipertenzija; vježbanje
Hrčak ID:
143782
URI
Datum izdavanja:
15.7.2015.
Posjeta: 4.810 *