Original scientific paper
O sintaksi Sinajskog paterika
Ангелина Минчева
Abstract
O sintaksi Sinajskog paterika
Arhaične osobine slavenskog prijevoda paterika Ivana Mosha pokazuju sukladnost normama najranijih ćirilometodskih prijevoda, koje kao cjelinu najbolje predstavljaju prijevodi evanđelja. U taj sintaktički sloj jezika ide niz arhaičnih i rijetkih uporaba padežnih oblika (finalni dativ, dativ u rekciji s glagolima hotěti, razuměti, lokativ bez prijedloga za označivanje vremena, lokativ bez prijedloga uz glagole s predmetkom pri-, instumental za mjesto i rastojanje, predikativni instrumental), genitiv dijelni bez prijedloga, genitiv kao dopuna supinu, uporaba prijedloga sъ i iz sukladno njihovim osobitim prvotnim semantičkim značajkama. Dosljedno prevedeni postupci iz inventara prevoditeljevih književnih sredstava su uporaba dativa apsolutnog, prijedloga vъ s finalnim značenjem i къ uz glagole govorenja. Neovisno o striktnom razgraničenju akuzativa i lokativa uz glagole kretanja i mjesta, uz prijedloge vъ i na sastaje se i uporaba akuzativa u nekim kontekstima tipičnim za lokativ. Ta osobina povezuje SP s Anonimnom i Epifanijevom homilijom iz Kločeva glagojaša. ŽIvotom sv. Ćiria i Sinajskim euhologijem, te sa Zakonъ sudnji ljudemъ. Književne norme tipično južnoslavenskog, balkanskog karaktera predstavlja adnominalni dativ za pripadnost, posesivne dativne enklitike, raširena uporaba prijedloga otъ umjesto genitiva i kao zamjena za sъ i iz, kao konstrukcija ravnopravna s instrumentalom u pasivu i vrlo razvijena uporaba finalnog veznika da. Odraz života balkanskog uzusa su pojedinačni primjeri udvojene zamjenice sebě si, udvojeni objekt zamjenica imenica, narušavanje padežne kongruencije uz participske oblike. Isto podrijetlo treba pretpostaviti za prilog ošte umjesto ješte kao netipičan za ostale starobugarske tekstove i značenje "nad" prijedloga vrьhu.
S novijim prevoditeljskim normama istočnobugarskih književnih središta povezana je uporaba zamjenice iže u prijevodima grčke konstrukcije s članom s anteponiranom prijedložnom odredbom kao i neizmijenjena odnosna zamjenica. U SP nalazimo kasniji stupanj tog razvoja u kojemu iže kao član ne stoji samo u nominativu pa je tako narušena padežna rekcija imenica koje ulaze u konstrukciju. Posebna je značajka prijevoda SP neuobičajeno velik broj glagolskih olbika u kondicionalu iz finalnog veznika da, koji su kao sintaktički tip karakteristični za staroruski i staročeški.
Staroruski područni utjecaj očituje se u prisutnosti prijedloga okrugъ i mimo, dosljednom genitivu-akuzativa za lica, širokoj uporabi veznika da u parataksi.
Složenost navedenih sintaktičkih osobina SP svjedoči o ranom nastanku slavenskog teksta i vezu prijevoda s književnim središtima u istočnoj Bugarskoj za koja je, naime, karakteristična kombinacija najranijih prevoditeljskih načela s novijim tendencijama u starobugarskom književnom jeziku.
Keywords
Hrčak ID:
14311
URI
Publication date:
30.9.1978.
Visits: 1.641 *