Izlaganje sa skupa

Psihoanaliza – između filozofije i pozitivizma psihologizacije

Snježan Hasnaš

Sažetak

Psihoanaliza kao teorija, praksa i interpretacija nije se pojavila kao samo još jedan »izam« na početku 20. stoljeća, već i kao jedan bitan pomak od doista tradicionalističkog poimanja onog unutarnjeg u čovjeku spram vanjskog. Sam Lacan, u suvremenosti jedan od najpoznatijih teoretičara i interpreta psihoanalize, kaže da pristup koji bi odogonetnuo mjesto polazišta njenog istraživanja i definiranja »nije baš unutra, a ne zna se da li je izvana«. Ovim se željelo nagovijestiti da ona uporišta koje govore ne samo o psihoanalizi, već i o mogućem nalaženju (Lacan je nesklon pojmu istraživanje, smatrajući da psihoanalitička metoda ne istražuje, već nalazi) istih, iznose, pa i računaju s nekim nesigurnostima spram tradicije.
U vrijeme nastanka i prvih aktualnosti psihoanalize i Freudovog učenja, u filozofiji se gotovo istovremeno sve češće pojavljuju napori da se ljudska psiha i uopće psihologijsko oslobodi kauzalnosti i mehanicističkih određenja, s jedne strane, i da se istovremeno oslobodi predstave i kauzalnosti nečeg iracionalnog i beskonačnog, s druge strane. Nastojeći izbjeći nejasna određenja i suprotstavljanja duše i/ili psihe, filozofija sustavnije od E. Husserla nastoji sve izrazitije naglasiti čovjekovu unutarnjost kroz reinterpretaciju transcendentalnih iskustva subjektivnosti i intersubjektivnosti. Individualna teorijska tvorba, međusobno teorijsko prožimanje, dodirne i razdvajajuće povijesno- teorijske i filozofijske točke ovih dvaju različitih, ali povremeno i komplementarnih ishodišta predmet su zanimanja i razmišljanja u ovom radu.

Ključne riječi

psihoanaliza; Sigmund Freud; Jacques Lacan; filozofija; Maurice Merleau-Ponty; vidljivo-nevidljivo; pogled gaze

Hrčak ID:

15733

URI

https://hrcak.srce.hr/15733

Datum izdavanja:

2.4.2007.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 6.323 *