Izvorni znanstveni članak
Tradicija obrade metala u Bosanskom kraljevstvu
Marian Wenzel
Sažetak
Ovom studijom autorica želi ukazati na postojanje aktivne produkcije luksuznih srebrnih i pozlaćenih zdjela u Bosni i Hercegovini u razdoblju Bosanskog kraljevstva. Ta je tradicija malo poznata i to iz dva razloga: prvo, što taj dio bosanske materijalne kulture nije bio dovoljno istraživan, a drugo, što su neprekidna i široka upotreba pojmova » gotički« i »srpski« zamaglili razlikovanje njezinih proizvoda što je, prema mišljenju autorice, rezultat netočnog datiranja nekolicine ključnih artefakata u velikom dijelu novije literature.
Gornje teze su razrađene u interpretaciji određenog broja upotrebnih metalnih predmeta.
Kosovski medaljon, općenito smatran kopčom remena iz polovice 15. stoljeća, na osnovu datacije i dekorativnih elemenata povezan s porodicom Balšić, autorica smatra središnjim medaljonom izgubljene bosanske zdjele 14. stoljeća i to na temelju natpisa na medaljonu. Prema njezinu mišljenju veza s Balšićima je neosnovana s obzirom da je citirana komparativna građa krivo tumačena. Slijedeći objekt interpretiran u studiji je zdjela Sanko, koju svi autori smatraju bosanskim radom sredine 14. stoljeća, značajnim za određivanje bosanskog stila. Autorica donosi argumentaciju da ta zdjela predstavlja francuske tradicije ukrašavanja zdjela od skupocjenih materijala iz ranijeg 14. stoljeća, najvjerojatnije posredovano ugarskom lozom obitelji Anju. Francuske modele smatra ključnim u razvitku oblikovanja zdjela »bosanskog stila« i jednim od čimbenika koji razlučuju stil Bosanskog kraljevstva od istovremenih radova nastalih u Srbiji. Slijedeće dvije zdjele, vrlo slične svojim neobičnim »režnjastim« ovalnim oblikom, pronađene sa znatnom količinom kovanog novca sredine 14. stoljeća, interpretirane su u studiji zajedno. Prva, veoma poznata zdjela iz Stobija, datirana je po nekim stručnjacima koncem 15. stoljeća, premda za drugu, nađenu u Gogoši-Mehdinti, nije predložena ista datacija. Autorica dokazuje da se prema načinu češljanja kose 'i odjeći likova prikazanih na središnjem dijelu zdjele iz Stobija može odrediti datum koji nije kasniji od otprilike godine 1420. Mišljenje je autorice da se obje zdjele mogu datirati istim vremenom, kasnim 14. stoljećem ili početkom 15. stOljeća. Na takav zaključak ukazuju i novci pronađeni u njima. Uz to je na tim zdjelama razvijena i nastavljena tradicija
francuskih vitica loze, ranije već uočena na Sanko zdjeli. Objim je zdjelama zajednička i jasna geometrizacija ukrasa artikulirana kontrastiranjem praznih polja s poljima bogato dekoriranim. SmatrajUĆi da bi sklonost prema ovalnim oblicima s nazupčenim rubovima mogla biti određujuća karakteristika bosanskog ukusa kasnog srednjeg vijeka (što potkrepljuje istim karakteristikama bosanskog prstenja iz istog vremena), autorica zaključuje da sveukupnost argumenata ukazuje na
Bosnu i Hercegovinu kao područja proizvodnje za obje zdjele u vrijeme Bosanskog kraljevstva.
Nakon kraćeg izlaganja o utjecaju bosanskog ukusa na žarište obrade metala u Kotoru krajem 14. stoljeća, autorica skreće pažnju na Temsku posudu. To je također ovalna, režnjasto strukturirana zdjela sa nazubčenim vanjskim obodom, ali na njoj nedostaje opća »francuska stilistika« dekorativnih elemenata kao na zdjelama iz Stobija i Gogosi-Mehdintija. Neki su autoriteti datirali Temsku posudu sa 16. stoljećem. Komparativnom analizom načina obrade figuralnog prikaza na središnjem medaljonu Temske zdjele i samostalnog medaljona kupljenog zajedno s tom posudom, autorica pretpostavlja njihovo zajedničko izvorište. Način kombiniranja oblika slova i nošnje na prikazanom paru zaručnika datiraju medaljon u drugu polovicu 14. ili sam početak 15. stoljeća. Isto se vrijeme nastanka mora pretpostaviti i za zdjelu. Analogije navođene kao dokaz za datiranje Temske posude u 16. stoljeće autorica smatra neosnovanim, jer nemaju ništa zajedničkog s njezinim oblicima. Ovalne, »režnjaste« zdjele iz Stobija, Gogoši-Mehdintija i Temske autorica smatra jedinstve nom grupom koju treba promatrati kao dio produkcije radionica za obradu medalja Bosanskog kraljevstva, s tim da Temsku posudu označava kao primjer, možda nešto raniji, čisto sLavenskog tumačenja asimiliranog repertoara oblika.
Režnjastu zdjelu više kružnog nego ovalnog oblika iz Muzeja primenjene umetnosti u Beogradu, autorica smatra lokalnom verzijom tipa zdjele poznatog u suvremenoj literatun kao »godet«. Njezino je hercegovačko izvorište očigledno po heraldičkom medaljonu koji izgleda upućuje na Vlatkoviće ili obitelj Kosača kao prave vlasnike. Izvjesni dekorativni elementi povezuju ovu zdjelu s posudom iz Temske, a prije svega upotreba tipa valovite strukture koja će biti u širOj upotrebi u Srbiji tek nakon dolaska Turaka. Ta se forma u Bosni koristila nešto ranije, vjerovatno uvezena iz sjeverozapadne Evrope.
U nastavku studije autorica objavljuje grupu radova koji, po njezinu mišljenju, predstavljaju verziju drugog tipa francuske zdjele korištenog u Bosanskom kraljevstvu. Taj stil karakterizira motiv arkada koje zrače iz centralnog medaljona ili popunjavaju dekorativnu zonu stijenke zdjele, a ponekad su istovremeno korišteni jedan i drugi niz arkada. Zdjela iz Ermitaža datirana je u literaturi sa petnaestim stoljećem, dok su Ivanova posuda iz Zagreba i zdjela Ckotov iz Rusije datirane u jednoj serioznoj studiji kao rad 16. ili 17. stoljeća. Autorica smatra da Ivanova zdjela, oblikom siova natpisa predstavlja ili bosansko hercegovački ili zetski rad izveden sredinom ili pod konac 15. stoljeća, što proizlazi i iz njezina dekorativnog stila. U to je vrijeme Zeta bila dio kulturne sfere obitelji Kosača. Ivan spomenut u natpisu vjerOJatno je Ivan Crnojević, vladar Zete koncem 15. stoljeća,. dok bi ranije predloženo ime vojvode Ivana Banjanina bilo manje sretno rješenje problema, jer se termin »vojvoda« ne pojavljuje u natpisu a osim toga on je djelovao sto godina
kasnije. Ckotovu zdjelu autorica smatra radom kasnog 15. stoljeća i dokazuje da fantastični i prenatrpani dekorativni stil, koji je naveo jednog stručnjaka da zdjelu datira šesnaestim, odnosno sedamnaestim stoljećem, zapravo predstavlja derivirani stilski izraz talijanskih iluminiranih rukopisa 15. stoljeća. Isti se utjecaj očituje i u bosanskim rukopisima to ga perioda. Autorica smatra da inicijali »V H« na medaljonu zdjele najvjerojatnije označavaju ime njezina vlasnika Vukić
Hrabrena, utjecajnog vlaškog vojvode kasnog 15. stoljeća. Na kraju studije autorica predstavlja zdjelu koja se nalazi u posjedu Jugoslavenske akademije znanosti u umjetnosti u Zagrebu i smatra je kasnijom formom »bosanskog arkadnog stila«, drugačijeg od arkadnog stila primjenjivanog u dekoriranju srpskih zdjela iz vremena nakon turskog osvajanja Hercegovine. Autorica i zražava mogućnost da je ta zdjela izvedena na području Livna neposredno prije otomanske okupacije sjeverne Bosne, ili možda od majstora s toga područja koji je emigrirao i dalje koristio taj stil negdje drugdje. Kombinacija motiva riblje krljušti (porijeklom iz Faence, srcolikih biljnih oblika i lisnatih arkada (tipa poznatog u Zadru početkom 15. stoljeća), uz motiv velikog jelena što zauzima centralni dio zdjele, omogućava autorici da predloži vremensko lociranje zdjele u vrijeme između 1490. i 1600. godine. Sklonija je prvoj polovici navedenog razdoblja zbog jasnog nedostatka otomanskih motiva. Autorica zaključuje tekst razmatranjem uporednog razvoja interpretiranog stila Bosanskog kraljevstva na predmetima
zlatarskog obrta i umjetnosti dekoriranja stećaka, najrazvijenijoj u Hercegovini u razdoblju Bosanskog kraljevstva. Te dvije likovne discipline dokazuju popularizaciju i širenje stila koji je u početku bio dvorski. Pošto nitko ne smatra stećke »srpskim« fenomenom, autorica istiće da je krajnje vrijeme da se prepozna i afirmira značajan doprinos bosansko hercegovačkih majstora srednjovjekovnoj obradi metala.
Ključne riječi
Hrčak ID:
165065
URI
Datum izdavanja:
15.12.1985.
Posjeta: 1.832 *