Izvorni znanstveni članak

Viktor Žmegač

Sažetak

Stilističko·strukturalna krtitika tek je posljednjih godina obratila pažnju jednom zanimljivom, mada naoko perifernom problemu pripovjedačke tehnike: stilskom značenju početnog dijela ekspozicije u pripovjedačkoj prozi. Germanist W. Rasch, autor članka koji sadrži načelna razmatranja o tom pitanju, smatra da su bitni stilski elementi nekoga djela određeni već početnim rečenicama, tj. da se već u njima nazire način piščeva pripovijedanja, a time i stilsko-strukturalni lik cjeline; početak svojim specifičnim tonom anticipira atmosferu romana ili novele, pripovjedačku perspektivu, ritam i tempo djela. Relevantnost toga demonstrirao je Rasch na primjerima iz njemačke pripovjedne književnosti oko 1900 (Schnitzler, Rilke, Thomas Mann), ističući impresionistički postupak pripovijedanja in medias res kao karakteristično obilježje epskog stila u tom razdoblju.

U odnosu na Thomasa Manna Raschove se tvrdnje, međutim, ne mogu primiti bez kritičkih ograda. Pomnija analiza ranih novela (Enttäuschung, Tobias Mindernickel, Gladius Dei, Das Eisenbahnunglück i dr.) pokazuje da se Mannov postupak u ekspoziciji osniva na tradicionalnim značajkama: pripovjedač se ne odriče fikcije “personalnog” (auktorialnog) medija naracije a ni pripovjedačkog okvira koji sadrzava vremensko-prostorne podatke potrebne da se čitalac orijentira. I u tome se očituje otpor naoko konzervativnog autora prema tendencijama naturalizma (A. Holz, J. Schlaf) i impresionizma koje se u daljem razvitku dezintegracije tradicionalnih epskih postupaka najdosljednije ogledaju u romanu “struje svijesti” 20. stoljeća. Elementi tradicionalnog pripovijedanja u Manna u osebujnoj su vezi s kritičkim stavom analitika građanskog društva: služeći se baštinjenim shemama, pisac izražava distanciju prema svojim likovima, ne uranja u njih i ne identificira se s njima, vec se ironički ograđuje. Ekspozicije u spomenutom smislu upravo u Mannovoj prozi otkrivaju (u najužem okviru) mnoštvo stilskih aspekata. Piščeva pripadnost suvremenim strujanjima drukčije se očituje u romanu 'Buddenbrooks' u kojemu se epska perspektiva suzuje na vidokrug likova u djelu; u tom načinu neposrednog pripovijedanja in medias res Mann se priklonio naturalističkoj estetici.

U djelima zreloga stvaralačkog razdoblja Mannov naoko konzervativno obojen stil ipak sve jasnije otkriva svoje osebujne vrednote. Analiza eksponiranih mjesta iz romana 'Königliche Hoheit' i 'Der Zauberberg' predočuje ulogu “personalnog” pripovjedača u stvaranju ironičke distancije koju pruža pripovijedanje u trećem licu (Er -Erzählung); napose je poučan početak romana 'Der Zauberberg' gdje već početne rečenice rasporedom glagolskih vremena ostvaruju dvojstvo pripovjednih perspektiva -isprepletanje “objektivne” naracije i ironičkih popratnih komentara pripovjedačevih.

Mannova sklonost za povijesnu i mitsku građu u posljednjem razdoblju stvaranja još je poduprla težnju za kritičkim prožimanjem epskih elemenata. Stilski je odraz toga kritičkog stava tematska i jezična parodija. Sinteza tradicije i ironičkog prerastanja te tradicije ovdje se očituje na novom stupnju. U skladu s predmetom članka nastojao sam tu pojavu osvijetliti sažetim analizama ekspozicija u romanima 'Joseph und seine Brüder', 'Doktor Faustus', 'Der Erwählte'. Svijet biblijske priče i piščev stav prema tom svijetu na jedinstven je način in nuce izrečen u prvim dvjema rečenicama predigre ('Höllenfahrt') tetralogiji o Josipu. U drugoj, upitnoj rečenici oglašuje se pripovjedač svojim pitanjem te jednim potezom stvara komunikaciju sa čitaocem, relativizirajući ujedno vremenske odnose unutar epskog svijeta toga djela. Parodistički stav pripovjedačev u 'Josipu' nije, međutim, samo ironička parafraza orijentalnog fabulista, već i svojevrsna integracija tehnike novovjekovnog romana, 18. i 19. stoljeća. Zaseban oblik ironijom prožete ekspozicije u tradicionalnom ruhu nalazimo u romanima 'Doktor Faustus' i 'Der Erwählte'. Ekspozicija u njima ima naročito istaknutu funkciju jer ujedno obuhvaća pripovjedni okvir (tip: Rahmenerzählung); uvodne rečenice u 'Doktoru Faustusu' iznose stav fiktivnog biografa prema predmetu pričanja i prema junaku “biografije”, dok u 'Izabraniku' čitaoca upoznavaju s načelima parodističke naracije koja vrijede za cijelo djelo. U široj interpretaciji stilskih kategorija ironije i parodije, dominantnih u Mannovu stvaralaštvu, može se nazreti smisao pojedinačnih elemenata i detalja u epskoj cjelini -pa i u okviru piščeve slike svijeta, njegova kritičkog odnosa prema građanskom društvu i njegovoj ideologiji.

Ključne riječi

Hrčak ID:

165385

URI

https://hrcak.srce.hr/165385

Datum izdavanja:

23.8.1963.

Podaci na drugim jezicima: njemački

Posjeta: 1.070 *