Pregledni rad
Kršćanska svetost kao objava Božje svetosti
Zoran Krstić
orcid.org/0000-0003-3711-8830
; Pravoslavni bogoslovski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, Srbija
Sažetak
Na osnovi toga da su kršćani rod izabrani, narod sveti koji je pozvan da objavljuje τας αρετάς – vrline Onoga koji nas dozva iz tame autor razmatra određene aspekte svetosti s gledišta predaje Pravoslavne Crkve. Nakon kratkoga uvoda, koji podsjeća da je svetost konačna afirmacija vječnoga čovjekovog postojanja kao neponovljive osobe, iznose se pojedina opća razmišljanja o svetosti kao teocentričnom pojmu, ali se i utvrđuje svojevrsni povijesni razvoj toga pojma, kao i pridavanje novih sadržaja tom pojmu. U apostolskom i postapostolskom razdoblju pojam sveti odnosio se na svakoga člana Crkve, a posebno na svakoga sudionika euharistijskoga slavlja. U razdoblju poslije progona pojam se sužava na neke, istaknute i izuzetne, članove Crkve. Također se primjećuje i prostorno pomicanje svetosti iz parohijskoga hrama u manastir i pustinju, a osobito, kako autor ističe analizirajući teoriju o posvećenju, pomicanje svetosti iz naosa u oltar hrama, odnosno s laosa na kler. Iako teorija o posvećenju nije nikada u potpunosti zaživjela u Pravoslavnoj Crkvi, njezine su posljedice vidljive i danas. One su terminološke prirode, u slavenskim se Crkvama članovi naroda Božjega nazivaju svjetovnjacima, prisutna je pasivizacija laika u crkvenom, naročito bogoslužnom životu. Iskustvo je Pravoslavne Crkve da postoji ontološka razlika samo u odnosu kršteni i nekršteni, ali ne i u Tijelu Kristovu u kojem su svi sveti i služitelji Gospodinu svomu. Utvrđujući tu svojevrsnu ekleziološku dekadenciju, u nastavku autor razmatra doprinosi li, možda, suvremeni, postmoderni mentalitet reafirmaciji svetosti kao jednoj zaboravljenoj viziji. U rezul-tatima nedavnih socioloških istraživanja može se primijetiti povratak svetoga u srpsko društvo. Međutim, autor upozorava da vrlo često visoki stupanj samoproglašene religioznosti ne znači i povratak na tradicionalno, u Crkvi utemeljeno, kršćanstvo. Taj se suvremeni mentalitet ispituje dvama temeljnim obilježjima svetosti, njezinim eshatološkim karakterom i njezinim zajedničarskim, koinonijskim, karakterom. U zaključnim razmatranjima iznosi se stav da suvremeni religijski mentalitet ne doprinosi reafirmaciji svetosti, kao što to ne čine ni ustaljeno mišljenje o svetima kao nadljudima s natprirodnim moćima i besprijekornom moralnom čistoćom. Svetost se u svom novozavjetnom značenju pojavljuje kao ispunjenje krsnih zavjeta aktivnim sudjelovanjem u svetoj euharistiji.
Ključne riječi
svetost; eshatologija; posvećenje; suvremena religioznost; euharistijska zajednica
Hrčak ID:
167535
URI
Datum izdavanja:
13.10.2016.
Posjeta: 1.849 *