1. Uvod
Izvodeći godine 1826. arheološko iskapanje na položaju zapadne salonitanske nekropole tadašnji direktor Arheološkog muzeja u Splitu Karlo Lanza otkrio je u okolišu mauzoleja obitelji Lollius zanimljivu nadgrobnu stelu s portretima petero pokojnika (inv. br. Arheološkoga muzeja u Splitu D 2), kasnije nažalost uništenu. Ostatci mauzoleja izronili su na položaju Martinčevo, otprilike na pola puta između tzv. Porta Graeca i kasnije podignuta amfiteatra.1 Po svim pokazateljima izgrađen je kao jedan od najstarijih spomenika nekropole s trajanjem barem do sredine 1. stoljeća, a nakon širenja grada sedamdesetih godina 2. stoljeća našao se unutar zapadnoga proširenja (urbs occidentalis).2 K. Lanza nije stigao objaviti rezultate istraživanja na Martinčevu. Ostavio je tek opširnu dokumentaciju koja se i danas čuva u Arheološkome muzeju u Splitu. Temeljem nje nalaze s istraživanja objavio je godine 1856. njegov sin Frane (Francesco) u knjižici naslovljenoj Monumenti Salonitani inediti. Nažalost, objava nije donijela podrobnije informacije o tome gdje je stela zapravo otkrivena te je li vezana uz mauzolej i u kakvom kontekstu. Nadalje, u tekstu se ne precizira podrobnije ni njezino stanje sačuvanosti! Jedino što je pouzdano jest to da u trenutku pronalaska, a tako i danas, nije bio sačuvan donji dio spomenika s natpisom (epitaf), jer bi to inače bilo izrijekom spomenuto, a sadržaj natpisa nesumnjivo transkribiran. O steli se kaže samo to da je izrađena od vapnenca, da nosi pet bista u basreljefu koje natkriljuju lavovi (!) te da je reljef osrednje kvalitete.3 Priređen je i crtež nepoznatoga autora, ali nažalost prilično uopćenih modnih i fizionomijskih detalja (sl. 1). 4Kako je ispod njega stavljeno i mjerilo od dvije bečke stope i 12 palaca, i kako je ono tek neznatno veće, stječe se dojam da je to bila i približna širina, odnosno da je iznosila blizu 3 stope ili 0,90 m (1 bečka stopa = 31,16 cm; palac = 2,63 cm).5Sretnom okolnošću da je gornji dio stele danas sačuvan u punoj širini - o čemu nešto kasnije - i da ona iznosi 0,82 m, pouzdano se da zaključiti da mjerilo i crtež nisu u potpunom suglasju, odnosno da je crtež trebao biti nešto malo manji ili mjerilo veće.
Razlog zbog kojega ovaj nalaz privlači pozornost znanstvene javnosti krije se u činjenici da postoji i drugi, znatno kvalitetniji crtež stele (sl. 2), koji se čuva u Arheološkome muzeju u Splitu.6Izradio ga je dubrovački slikar Nikola Rafael Martini (1771. - 1846.), jedan od najpoznatijih predstavnika klasicističkoga slikarstva u Dalmaciji i priznati portretist svoga vremena.7Martini je od 1821. do 1839. radio u Arheološkome muzeju u Splitu, gdje ga je K. Lanza imenovao za nadzornika (podinspektora) solinskih ruševina. U Muzeju je obavljao raznovrsne poslove, od otvaranja zgrade posjetiteljima, preko zahtjevnih poslova konzervacije, do izrade dokumentacije. Godine 1839. obolio je od neke očne bolesti, nakon čega se povukao u rodni grad i nakon nekoliko godina umro. Među glavnim odlikama njegova stila navode se čvrsti klasicistički crtež, izrazita i oštra individualizacija likova, zanimanje za psihološku karakterizaciju i napose istančanost i mekoća u obradi draperije i inkarnata. Crtež stele otkrivene u istraživanjima K. Lanze prvorazredan je dokument razvoja onodobne tehničke (grafičke) dokumentacije, ali i Martinijeva djelovanja općenito, jer njegovih radova nije očuvano mnogo.8Nama je pak od neizmjerne važnosti jer smo zbog vrsnoće crteža u prilici promatrati detalje spomenika koji su u međuvremenu uništeni gotovo do neprepoznatljivosti. Stela prikazana na dva spomenuta crteža uništena je tijekom čestih seobi splitskoga Muzeja i zbirki te neadekvatne pohrane zacijelo već tijekom prve polovine 19. stoljeća. Prije izgradnje današnje muzejske zgrade splitski je Muzej naime selio više puta, a jedno vrijeme lapidariji su se nalazili čak i u bivšim skladištima soli na splitskoj rivi - prvi put u zgradi Generalata, a drugi put u kući Katalinić.9 Sve to dovelo je do tragičnoga uništenja spomenika koji je - samo za primjer - u inventarnoj knjizi D (katalogu skulpture) ponio broj 2!
Tragična situacija s onodobnim čuvanjem te propadanjem spomenika poznata nam je i preko riječi velikoga Th. Mommsena.10 U trenutku premještanja u novoizgrađeni Muzej godine 1917. stela je već morala biti dobrano oštećena, što je razvidno iz činjenice da nije postavljena u jednom od krila lapidarija, već su joj ostatci odloženi, a zatim i zameteni u stražnjem dvorištu. Tako se dogodilo da S. Rinaldi Tufi, talijanski stručnjak koji je obradio sve portretne stele u Arheološkome muzeju u Splitu, nije uopće znao za ovaj primjerak.11 S druge strane, N. Cambiju je otprilike u isto vrijeme bio poznat samo gornji dio stele (a preko njegove dokumentacije i autoru ovih redaka), koji je i fotografiran ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća (sl. 3), pa je bilo jasno da se stela nalazi u dijelovima.12Ono što je motiviralo nastanak ovoga rada je »otkriće« i donjega dijela, čime na neki način priču o steli ipak možemo kompletirati.
2. Izvorni ostaci spomenika i njihova ikonografija
U Arheološkome muzeju u Splitu čuvaju se danas dakle dva fragmenta izvornoga spomenika i oni kao takvi nisu nikad bili predmet analize niti su objelodanjeni. Manji komad visine 0,51 m, širine 0,82 m i debljine 0,40 m donosi gornji dio stele s trokutnim zabatom i slikovnim poljem s dva portreta (sl. 4). Istaknuti dijelovi reljefa u cijelosti su izlistani - rubovi fragmenta i glave pokojnika praktički do neprepoznatljivosti - a jedino su nešto bolje sačuvani draperija likova i školjka u pozadini. U odnosu na izgled dokumentiran pred četrdesetak godina (sl. 3) stanje fragmenta dramatično se pogoršalo. Rubovi su dodatno okrnjeni - osobito onaj na desnoj strani i gore (vrh zabata) - a dodatno su odlomljene i glave pokojnika, dok je površina reljefa u cjelini izlistanija. Zbog implikacija koje ima na kasniju raspravu, deskripcija će stoga biti izvr- šena temeljem ranije zatečenoga stanja (sl. 3). Na starijoj se fotografiji koliko-toliko uočavaju tragovi izvorne strukture spomenika. U donjem lijevom kutu niše vidljiv je manji segment ravne trake s gornjim profiliranim rubom. Uz lijevi rub jasno se uočavaju obrisi polustupića izlistanog stabla, povrh njega izjedeni dio koji je morao zauzimati kapitel, a zatim dvije ravne trake sa završnom profilacijom. Jasno se razaznaje da profilacija podupire katete zabata i da je njezin unutrašnji dio iznad ravnih traka izbačen u odnosu na kosine zabata. Navedeni elementi s lijeve strane uokviruju polje manje-više pentagonalnog oblika u kojemu je uklesana niska polukružna niša. Identični elementi na desnoj strani uglavnom su stradali. Najveći dio niše, kao neka vrsta reprezentativne pozadine portretima pokojnika, zauzima reljefno istaknuta školjka koja osim središnjega rebra, točno između glava pokojnika, ima sa svake strane još po pet rebara. Zanimljivo je da rubovi školjke lijevo i desno od glava slobodno strše u prostoru, tj. izrađeni su u punom volumenu. Ispred školjke su poprsja dvoje pokojnika, a njihov spol zbog stupnja sačuvanosti moguće je razlikovati jedino temeljem volumena i oblika kose. Lijevo je muški, a desno ženski lik. Držanje im je identično. Oba su prikazana u tunici i ogrtaču, desne ruke savijene u laktu i podignute prema lijevoj strani grudiju gdje prstima hvataju skut ogrtača. Autopsija danas sačuvanoga komada (sl. 4) pokazuje da su portreti izrađeni u otprilike polovici prirodne veličine odrasle osobe, pa nema nikakve sumnje da su prikazani likovi dječak i djevojčica. Glavama su neznatno okrenuti jedno prema drugome. Usporedba stanja u kojem se fragment nalazio sedamdesetih ili nalazi danas s dvama ranije spomenutim crtežima (sl. 1-2) pokazuje da su vanjska forma i sve sastavnice unutrašnjega ustrojstva gornjega dijela stele na njima prikazani točno i u odgovarajućem formatu. Polukružna je niša npr. točno pozicionirana unutar arhitektonskoga okvira i vrha zabata, a školjka je prikazana s odgovarajućim brojem rebara. Detalji koje donose crteži - napose Martinijev - a koji na fragmentu nisu sačuvani, jesu bočni akroteriji izvedeni poput lavova i postolje središnjega, manji sjedeći lik krilatoga erota u prostoru ispod vrha zabata i školjke, greda s dvije fascije i vršnim profilom na kojoj portreti počivaju te izvedba arhitektonskoga aparata na objema stranama. Od lavova danas nema ni traga, ali se ostatak središnjega postamenta očuvao u obliku manjega kanala za metalnu spojnicu kojom se učvršćivao element koji je tu nalijegao (sl. 6). Vjerojatno je bila riječ o borovu češeru. Greda je očito točno prikazana i tu nema većih problema. Prostor između zabata i školjke danas nije sačuvan, a lik erota ne vidi se ni na slici iz sedamdesetih godina. Jednako tako u cijelosti je postradao i desni okvir u pripadajućoj visini. S obzirom na današnji stupanj oštećenja i daleko bolje stanje sedamdesetih, čini se da se može kazati kako su izlistavanjei lom kamena tijekom više od jednoga stoljeća značajno deformirali izgled desnoga dijela spomenika.
Poseban problem su portreti pokojnika, čije je stanje sačuvanosti, osim u dijelu draperije, bilo iznimno loše već sedamdesetih, a danas je još poraznije. Crteži lijevo prikazuju dječaka, a desno djevojku. Po činjenici da su na oba crteža nosovi dati samo u tragovima (na Martinijevu su crtežu ti detalji i malko zamućeni -sl. 2) čini se da možemo zaključiti da su lica pokojnika bila oštećena već u trenutku otkrića. Djelovanje soli dodatno ih je oljuštilo do neprepoznatljivosti. Lijevoj glavi volumen kose dat je u jednoj, zaokruženoj cjelini, dok se kod desne naziru dva dijela: donji nešto širi i gornji uži koji tek nisko izlazi iznad donjega (sl. 3-4). Može se zaključiti kako prikaz spola pokojnika na crtežima stoga treba uzeti kao vjerodostojan, a problematična je tek dob u kojoj su prikazani. Po formatu bi se reklo da su prikazana djeca u rasponu od desetak do petnaestak godina. Zanimljivo je da je držanje (okret) glave čak realnije prikazan na lošijem crtežu (usp.sl. 1 i6). Mlađe likove u ovom je slučaju bilo logično smjestiti u prostorom nešto niže gornje slikovno polje, a razmještaj likova po spolu - kako ćemo vidjeti - odgovara onome u donjemu polju (ukupno su muškarci lijevo, žene desno). Takva je koncepcija poznata i s drugih salonitanskih portretnih stela s dva slikovna polja. Npr. na steli Tita Fuficija muški su likovi u oba polja također prikazani lijevo, a ženski desno (gledajući prema spomeniku), što očito stoji u svezi s natpisima (imenima) koji tako donekle prate portrete.13Suprotna pojava, ali vjerojatno motivirana istim razlozima, bilježi se na steli koju poznajemo samo iz djela L. F. Cassasa, gdje su u dva polja lijevo žene, a desno muškarci (roditelji su gore, a djeca dolje!).14S obzirom da nemamo nikakvu informaciju o društvenom statusu pokojnika prepoznavanje odjeće u kojoj su prikazani iznimno je otežano. Djevojka je neosporno prikazana kao palijata (palliata), tj. u pravokutnom ogrtaču pali (palla) prebačenoj preko tunike.15Dječak bi ovisno o statusu mogao nositi i pallium i togu; prvi npr. ako je oslobođen zajedno s roditeljima, a drugi ako je rođen kao slobodna osoba (ingenuus), u kojem slučaju bi to mogla biti toga praetexta.16Draperija njegova ogrtača međutim nema sve sadržaje tipične za togu onoga vremena (npr. umbo) pa to mora ostati otvoreno pitanje, iako je teza o togi izvjesnija.17Problem je i u tome što su se početkom carskoga doba grčki pallium i rimska toga vrlo često drapirali na sličan način pa odatle i govorimo o togi pallium tipa, tj. togi drapiranoj poput palija, što stvara probleme u njihovoj distinkciji.18Veći komad, nažalost još teže oštećen, pripada nekadašnjem donjem (u crtežima), odnosno izvorno središ- njem dijelu stele (sl. 5). Do nedavno se za njega nije uopće znalo, a onda je tijekom radova na uređenju stražnjega dvorišta Muzeja i preslagivanja tamošnjih spomenika izronio iz jedne od gomila. Stanje sačuvanosti pokazuje i zašto je bio tako pohranjen. Ljuštenje reljefa odnosno cijele površine uzelo je još većega maha nego na prethodno opisanom fragmentu. Sačuvane dimenzije mu nije bilo moguće izmjeriti jer je u međuvremenu, nakon što je uočen i fotografiran, premješten na novu poziciju, a potraga za njim nije dala rezultate. Imajući u vidu dimenzije gornjega dijela, visinu mu je moguće procijeniti na 0,45 m, pa je ukupna visina stele iznosila oko 1 m. Unutar danas amorfnoga komada u tragovima su sačuvane polufigure troje pokojnika. Likovi su također prikazani u tunici i ogrtaču, izložene desne ruke na grudima koja hvata skut ogrtača. Najviši je lik u sredini, prikazan je u prednjem planu i tako zauzima najveću širinu slikovnoga polja. Obrisi glave, visok vrat i nisko spuštena tunika koja pada u trokutastim naborima odgovaraju detaljima u crtežima. Po velikom i klempavom desnom uhu te tankom volumenu kose iznad uha i oko njega nesumnjivo je riječ o muškarcu. Desno do muškarca vidljiv je ženski lik za koji je temeljem stanja sačuvanosti teško kazati je li također stajao u prednjem planu ili je bio blago povučen unazad. Jasno se mogu opipati obrisi u laktu savijene desne ruke koja u šaci drži skup nabora ogrtača. Može se primijetiti da je na crtežima ruka predstavljena u malo višem polo- žaju negoli je vidimo na fragmentu (usp.sl. 2 i5). Desno od ruke nazire se skup okomitih nabora ogrtača. Glava i detalji lica u cijelosti su stradali. Da je riječ o ženi danas možemo prepoznati po nešto većem volumenu kose, nekoliko plastičnih pramenova iznad ženina lijevoga uha i dva uvojka (!) koji se jasno vide ispod istoga uha. Uvojci se spuštaju otprilike do početka tunike. Obrisi im se naziru i na suprotnoj strani. Treći lik, prikazan prvi slijeva, nalazi se u drugom planu, što se jasno vidi po činjenici da mu rame središnjega muškarca dolazi gotovo do vrata. Najlošije je sačuvan pa se tek uz veći napor naziru osnovne konture draperije ispod vrata i obrisi glave. Linija loma ide dijagonalno od donjega ruba fragmenta prema muškarčevu desnom ramenu zbog čega mu nedostaje gotovo cijela polovica torza. Usporedimo li veći fragment s time kako ga donose crteži, uočavamo brojne i očekivane podudarnosti, ali i začudna odstupanja. Strukturalno je komad ponovno dobro pozicioniran u cjelinu spomenika, a posebno su dobro predstavljeni portreti i habitus pokojnika. Crte- ži u sredini polja prikazuju muškarca srednjih godina (Martinijev crtež), desno od njega mlađu ženu, a krajnje lijevo mlađega muškarca (sl. 1-2). Spol prikazanih likova može se temeljem volumena kose i modnih detalja na sačuvanom fragmentu uzeti kao vjerodostojan, a jedini je problem stvarna dob žene i pitanje nije li možda bila ipak nešto starija nego li je crteži prikazuju. Sudeći po detaljnom prikazu lica na oba crteža portreti su u trenutku otkrića vjerojatno bili bolje očuvani od onih iznad, ali ih je nepovratno uništilo djelovanje soli. Na Martinijevu crtežu glave muškaraca (osobito krajnjega) prikazane su blago okrenute prema ženi, a takav je stav naznačen i sjenčenjem očiju. Ostaci reljefa podupiru takvo držanje. Razumno je pretpostaviti da su u donjem i nešto višemu slikovnom polju stele bili prikazani važniji likovi. To vodi k razmišljanju da je ono udomljavalo portrete supružnika (desni par?) i roditelja barem nekih od prikazanih likova. Dvije su realne mogućnosti: da su njihova djeca svi preostali likovi ili barem mlađi par u gornjemu polju. Držim kako ne treba uzeti za ozbiljnu pretpostavku da su u gornjem polju bili portreti mlađih robova ili oslobođenika jer takvo pozicioniranje klijentele u odnosu na patrone do sada nije zabilježeno na nadgrobnim stelama Dalmacije, a takvo je razmišljanje anticipirano i prethodnom interpretacijom nošnje. Mlađi muškarac prikazan zajedno sa supružnicima mogao bi biti starije dijete ili možda najbliži srodnik (brat) para s desne strane. Iako na fragmentu nema vidljivih tragova okvira, pa čak nedostaju i rubni dijelovi slikovnoga polja, na crtežima su prikazana oba okvira (sl. 1-2). Formiraju ih isti elementi koji se produžavaju prema gornjem polju i zabatu - lijevi prikazan poput pilastra ili ante otučenoga stupića, a desni u obliku polustupića s lisnatim dekorom. Sudeći po lijevome kutu gornjega fragmenta i činjenici da je greda podno tamošnjih portreta spuštena u odnosu na lijevi okvir, pozicioniranje obaju slikovnih polja unutar istoga okvira nije upitno. Međutim, postavlja se logično pitanje zašto je na oba crteža lijevi okvir prikazan na jedan, a desni na drugi način, i to u punoj visini? Iako bi odgovor mogao biti sasvim prozaičan - zato što je lijevi stupić bio otučen, a desni sačuvan - osobno sam sumnjičav glede takva objašnjenja. Teško mi je naime povjerovati u takvu dijametralno suprotnu očuvanost. Čini mi se da bi se navedeni koncept obaju crteža prije trebao objasniti željom da se na uljepšan način prikaže (ili prikrije) činjenica da su steli mjestimice bila otučena oba ruba i da se na ošte- ćenijoj (lijevoj) strani takvo stanje prikaže uopćavanjem detalja, a na bolje očuvanoj (desnoj) rekonstrukcijom izvornoga stanja. Takvoj interpretaciji u prilog - po mome sudu - ide jedan, naizgled nevažan detalj. Na Martinijevu se crtežu između dvaju polja s portretima jasno uočava dublji procjep u kojemu se nalaze dvije ploče koje tako položajem podsjećaju na konzole (sl. 2). Kako takvi detalji izradbe nisu poznati na portretnim stelama Salone, ali i šire, smatram kako je riječ o prikrivenom pokazatelju da se stela u trenutku nastanka crteža nalazila razbijena u dva dijela, a ne bih odbacio ni mogućnost da je takva i otkrivena. Sve navedene pojedinosti vode me k zaključku da je cilj dvaju crteža ipak bila romantičarsko-klasicistički shvaćena rekonstrukcija spomenika. Što se tiče prikazane nošnje troje pokojnika, i ovdje vrijede napomene donijete uz portrete gornjega polja. Žena je očito prikazana kao palliata, a po specifičnom dr- žanju i gesti desne ruke, koja je visoko podignuta na lijevu stranu grudiju i drži presavijeni kraj ogrtača, a on pak proviruje između prstiju, možemo je prepoznati kao primjer statuarnoga obrasca nazvana Fundilia ili Eumachia.19Muškarci su pak identično drapiranih ogrtača povrh tunika (pokrivaju im desno rame), ali sigurno prepoznavanje toge i ovdje priječi izostanak umba. Moguće je da blago savijanje nabora iznad ruke srednjega muškarca nagoviješta da je taj element ipak bio zamišljen, ali zbog visine prikaza nije realiziran.20Ako je tome tako, posrijedi bi bio najrašireniji ranocarski tip toge s balteusom, umbom i sinusom, ali pokrivenoga desnog ramena.21Takva interpretacija imala bi dakako reperkusije i na interpretaciju nošnje gornjih likova. Naposljetku, upozorio bih i na činjenicu da se dva crteža pojedinostima jasno razlikuju iako su koncepcijski vrlo slična. Na Martinijevu crtežu akroteriji u obliku lavljih figura vidljivi su na oba kraja (od kojih je lijevi djelomice otučen), a prikazano je i postolje onoga u sredini od kojega je i danas vidljiv ostatak utora (sl. 2 i6). Na crtežu iz 1856. prikazan je samo desni akroterij (iako se u tekstu govori o oba), a nema ni prikaza sjedećeg erota (sl. 1). To bi po svemu sudeći trebali biti argumenti da je potonji crtež mlađi (što je i tako izvjesno) te da već bilježi stradanje pojedinih dijelova stele. Imajući u vidu kada je crtež otprilike nastao i gdje se stela u tom trenutku nalazila, to je čini se više nego izgledno. Alternativno je objašnjenje samo jedno - da je crtež ostao nedovršen. Kako bilo, ostaje pitanje kako je došlo do toga da je F. Lanza objavio taj, a ne Martinijev crtež. Martini je otišao iz Splita godine 1839., a objava se dogodila 1856., što dokazuje da se njegov crtež u to vrijeme morao nalaziti u Muzeju! To vjerojatno možemo objasniti time da crtež F. Lanzi iz nekoga razloga nije bio poznat, da mu je bio uskraćen ili mu jednostavno nije bio adekvatan u trenutku kada su mu bili potrebni i crteži drugih otkrivenih spomenika. Treba se nadati da će buduća arhivska istraživanja i na to pitanje dati odgovor.
3. Tipologija
Stela koju je otkrio K. Lanza po vanjskoj formi i unutarnjem ustrojstvu pripada »arhitektonskom tipu« stela i to onoj varijanti koja se obično pojmovno definira kao »stela u obliku edikule s prekinutim (otvorenim) zabatom«.22Dobro je znano da je ishodište strukturalnih elemenata arhitektonskih stela u stvarnoj nadgrobnoj arhitekturi, dok je svrha naziva »stela u obliku edikule« koji preferiraju njemački znanstvenici (njem. Ädikulastelen) istaknuti činjenicu da su najmonumentalniji primjerci koncipirani kao plošna imitacija velikih nadgrobnih edikula ili njima sličnih zdanja.23U konkretnom primjeru predodžbu o grobnim zdanjima koje svojim izgledom zacijelo opona- šaju stele oblika edikule s prekinutim zabatom moguće je dobiti s poznate edikule Enija u Šempetru u Sloveniji i njoj slične, ali niže, grobne edikule u Grazu.24Drži se da je do uvođenja stele s prekinutim zabatom najprije doš- lo na helenističkom istoku odakle se taj izraz proširio u Italiju, a H. Pflug prepoznaje i konkretne primjerke sjevernoitalskih stela (bez školjke) nastalih po istočnim prototipovima.25Novi impuls u razvoju dalo je tipično rimsko shvaćanje nadgrobne umjetnosti kao polja pune primjene i interakcije motiva iz stvarne arhitekture i oficijelne umjetnosti. Pojavu školjke na stelama po H. Gabelmannu vjerojatno treba vidjeti kao imitaciju sadržaja iz arhitekture niša, i to onih koje su u službenom i privatnom kontekstu udomljavale statue, kao npr. niše lararija i nimfeja.26Na to upućuje i kontinuirana veza školjke s polukružnim poljem (svodom niše). Nemalu važnost odigrao je međutim i motiv školjke s Viktorijama popularan u oficijelnom kontekstu, samo što su na nadgrobnim spomenicima Viktorije zamijenjene erotima pa će se školjka - osim kao dekor niše - početi koristiti i kao samostalan element, npr. kao gornji dodatak edikule.27Oba rješenja našla su svoju punu primjenu na stelama sjeverne Italije. Kao primjeri potonje prakse zanimljive su stele Konkordija (Brixillum) i Q. Egnatija (Mantua) kod kojih se školjka kao krunište (i zamjena zabatu) nalazi iznad arhitrava, a sa strana je pridržavaju eroti s izvrnutim bakljama, odakle mogućnost da je posrijedi uprizorenje nade u apoteozu.28Takvih stela zasad nema na istočnoj jadranskoj obali. Drugo rješenje dobrim dijelom s istom simbolikom kudikamo je češće i o njemu će podrobnije biti riječi nešto kasnije. U priobalju rimske Dalmacije »stele u obliku edikule« od početka se pojavljuju u obje izvedbene varijante: s arhitravom i bez njega ili s »prekinutim« zabatom. Dok je prva varijanta prisutna i unutar skupine običnih natpisnih stela (v. npr. brojne vojničke primjerke), druga je rezervirana isključivo za portretne stele!29Naime, izbacivanje arhitrava i posljedično horizontalne stranice zabata nema nikakve svrhe kod stela kojima je epitaf jedini sadržaj; on se i tako lako umetao podno arhitrava i time je spomenik zadržavao klasično ustrojstvo.
Naprotiv, kod stela kojima je funkcija bila ponijeti i portrete pokojnika u dva supraponirana polja ili pak samo jedan portret kod manjih primjeraka, takvom se koncepcijom omogućavao reprezentativniji okvir za prikazivanje pokojnika, ali uz značajnu redukciju visine ploče, a time i uštedu materijala i broja sati potrebnih za izradu. Stele u obliku edikule s prekinutim zabatom pojavljuju se u Dalmaciji u dvije temeljne izvedbene varijante, a predloženu podjelu opravdava činjenica da unutarnje ustrojstvo u velikoj mjeri uvjetuje način i broj prikazanih portreta.30Kod prve je u prostor zabata umetnut svod niše koja udomljuje jedan portret u visini polufigure. Prijelaz iz niše u svod naglašen je obično profiliranom gredom koja ide iza leđa pokojnika, a niša sprijeda može dobiti i profilirani luk.31 Kod druge je varijante - one koja nas ovdje podrobnije zanima - u prostor niše i zabata integrirana portretna školjka.32I ona nalazi uporabu kod manjih stela s pojedinačnim portretima, kao npr. na jednoj neobjavljenoj steli iz Muzeja Cetinske krajine, otprilike iz sredine 1. stoljeća, kod koje zauzima samo vrh niše u visini kalote lubanje pokojnika (sl. 7), a kako ćemo vidjeti u nastavku pojavljuje se i na stelama anarhitektonske karakterizacije. Ipak, takvu primjenu školjka najčešće nalazi na visokim stelama u obliku edikule kao reprezentativna pozadina paru portreta, uvijek na način da joj se krajevi u najširem dijelu ne spuštaju dublje od visine ramena pokojnika. Do sada su poznate četiri takve stele - peta bi bila ona o kojoj se ovdje raspravlja - od kojih su čak tri sigurno iz Salone. Stoga je razumno ustvrditi da se taj likovni izraz u Dalmaciji pojavio i razvio unutar salonitanskoga radioničkog kruga. Najstariji primjerak višekratno je objavljivan iako je riječ tek o manjem salonitanskom fragmentu s glavom starijega muškarca (sl. 8, u ovoj prigodi će biti označen kao br. 1).33Važnim ga čini portretni izraz koji je na tragu republikanskoga realizma, što nastanak stele stavlja u zadnja desetljeća 1. stoljeća prije Krista ili na sam prijelaz dviju era. Drugi je važan detalj da je glava muškarca pozicionirana na školjki tako da ne ostavlja mjesta sumnji kako je lijevo (gledano prema fragmentu) stajao još jedan portret, najvjerojatnije njegove supruge.34O tome svjedoči polo- žaj središnjeg rebra školjke kao i lom koji je nastao toč- no oko izgubljene glave. U koncepciju pripadajuće stele nije moguće proniknuti sa sigurnošću i nameću se čak tri moguće rekonstrukcije: prva, kod koje su ta dva portreta bila i jedina, druga, gdje su s njima (u istom polju) bila prikazana i djeca, i treća, s još jednim poljem, moguće s prikazom za generaciju mlađih pokojnika. Druga stela poznata nam je samo iz crteža koji se danas čuva u državnom arhivu u Torinu (sl. 9, br. 2).35Crtež prikazuje stelu koja se u vrijeme njegova nastanka (u 16. stoljeću) nalazila u ljetnikovcu Strà kod Padove, a vjerojatno je donijeta iz Salone ili njezine okolice. Na to je upozorio još Th. Mommsen, potaknut činjenicom da je jedan od imenovanih pokojnika (M. Antonije Celer) bio aktivni konjanik 7. legije Claudia pia fidelis. 36Unutarnjim ustrojstvom predstavlja blisku usporedbu našoj steli jer su dva slikovna polja umetnuta unutar istog okvira kojeg formiraju tordirani stupovi, ali postoje i znatne razlike. U gornjem je polju samo portret Julije Maksime na portretnoj školjci, a u donjem je lik konjanika M. Antonija Celera, njezina supruga, pa dvije scene funkcioniraju zapravo neovisno i povezuje ih tek natpis. Nema sumnje da je stela izrađena sredinom 1. stoljeća. O trećoj salonitanskoj steli ovoga tipa opširno sam raspravljao prije otprilike jednoga desetljeća i zbog činjenice da joj se jedan element čuva u Muzeju grada Trogira, a drugi (s njime spajajući) u Arheološkome muzeju u Split najbolje ju je nazivati »stelom Trogir-Split« ili po obiteljskom imenu »stelom Atija« (sl. 10, br. 3).37 Izgled joj je moguće u cijelosti rekonstruirati, iako je donji dio s natpisom u međuvremenu nestao. Jedinstvena je po koncepciji rasporeda likova zbog koje su roditelji prikazani s glavama na portretnoj školjci, a likovi njihova dva sina postavljeni su ispred njih, unutar istoga polja. Time se očito željelo naglasiti obiteljsko zajedniš- tvo. Po modnim karakteristikama ženine frizure stelu valja datirati u kasnije Klaudijevo ili Neronovo doba. Zadnji primjerak ove tipološke varijante je stela M. Pithe (lat. M. Pytha), vojnika 2. kohorte Kiresta i njegova oslobo- đenika Feliksa otkrivena u Gornjim Rakićanima kod Garduna (sl. 11, br. 4).38 Kronološki najmlađom jasno je predstavljaju modne i stilske karakteristike portreta - napose vlasnika stele M. Pithe koji oblikom glave i kratkom kosom oponaša Vespazijana - te produljeni polufiguralni format u kojemu su pokojnici prikazani, inače atipičan za julijevsko-klaudijevsko razdoblje. Uzevši u obzir sve navedene elemente i podatak da je Pita bio aktivni vojnik sve do smrti u 60. godini života, stelu čini se valja datirati u ranije flavijevsko doba.
Nabrojene stele - uz onu koja je predmet ovog rada (br. 5) - predstavljaju prema strukturalno-sadržajnim kriterijima homogenu i podrijetlom gotovo zatvorenu skupinu spomenika, nastalu u razdoblju od samoga kraja 1. stoljeća prije Krista pa do flavijevskoga doba. Motiv portretne školjke pojavljivat će se sporadično i kasnije, tijekom 2. i 3. stoljeća, ali očito kao retardacija u to vrijeme već demodiranoga strukturalnog elementa, često unutar novoga oblikovnog ustrojstva i s izmijenjenom ulogom ili orijentacijom školjke.39Pretpostavku ili uopćenu konstataciju o sjevernoitalskom podrijetlu pojedinih tipova rimskih stela na istočnom Jadranu, u slučaju tipa s prekinutim zabatom i portretnom školjkom moguće je relativno lako dokazati. Ponajprije valja upozoriti da helenističke stele iz priobalja Dalmacije gotovo i ne poznaju pravu arhitektonsku karakterizaciju.
Susrećemo je samo na znamenitoj Timasionovoj steli iz Ise, no ona definitivno nema ništa zajedničko s kasnijim rimskim stelama (usp. npr. okomito kanelirane stupove, eolske kapitele i dorske metope).40 Srednjohelenističke i kasnohelenističke stele iz naših krajeva također uopće ne poznaju uporabu prekinutog zabata. U svim izvedenicama, a to je obično ona s profiliranim trokutnim zabatom i ravnim i neraščlanjenim tijelom, takve stele imaju arhitrav, bilo da je on jasno prikazan (Issa, Salona, Budva) ili se njegova prisutnost podrazumijeva (Pharos).41
Prema tome, moguć je samo jedan zaključak: prekinuti zabat s umetnutom nišom i školjkom uveden je kao značajna inovacija na samom početku formiranja provincijalnoga stila. Kako je rimska Dalmacija najjače pomorske, gospodarske i druge veze imala upravo sa srednjom i sjevernom Italijom, gdje nalazimo relativno brojne i egzaktne tipološke usporedbe (posebice u Altinumu), razumno je pretpostaviti da je to i ishodište ovakvih oblika.42Podrobnija analiza ipak pokazuje da italski uzorci i rješenja nisu automatski usvajani u repertoar salonitanskih radionica, već su pretrpjeli značajne promjene, očito kao rezultat prilagođavanja lokalnom ukusu i potrebama. Poveznice između stela dviju jadranskih obala iskazuju se na planu ukupnih proporcija, unutrašnjega ustrojstva edikule, položaja školjke i rasporeda prikazanih likova. Kod sjevernoitalskih stela nosivi arhitektonski aparat formiran je od pilastara ili stupova, no najčešće su to ipak pilastri, nekada s vegetabilnim dekorom.43Razlika se očituje u praksi da osim stupova na prednjoj strani neke stele imaju u drugom redu i pilastre ili ante (što je vidljivo samo s bokova), čime se očito htjela naglasiti trodimenzionalnost spomenika i referirati na njihove arhitektonske uzore.44Takvu raščlambu stele Dalmacije ne poznaju. No u sjevernoj su Italiji brojne i stele koje nemaju stražnje nosače! Kada pak nose dva slikovna polja, a to je ipak nešto rjeđe, sjevernoitalske stele s prekinutim zabatom u pravilu imaju jedinstveni okvir, a nekad se unutar njega zna naći i natpisno polje pozicionirano ispod likova.45 Što se okvira tiče, situacija je donekle usporediva dvama dalmatinskim primjerima (br. 2 i 5), koji su i jedini podesni za takvu vrstu analize. Međutim, u sjevernoj Italiji su prevladavajući pilastri ili stupovi s lovorovim lišćem, stabljikom bršljana ili vinovom lozicom, a kod naših stela stupovi tordiranoga tijela (br. 2, 3 i 4). Iznimka je jedino stela koja je predmet ovoga rada, što je čini još interesantnijom. Nadalje, natpisno polje kod naših stela koncipirano je uvijek kao zasebno polje koje podržava edikulu, a kod italskih primjeraka natpis rijetko ima profilirani obrub i podre- đen je arhitekturi! Razlike se očituju i u postavljanju zabata na nosače. Kod sjevernoitalskih stela zabat obično počiva direktno na kapitelima, dok su kod dalmatinskih stela između kapitela i zabata u pravilu vidljivi krajevi prekinutoga arhitrava koji se manifestiraju kao jedna ili dvije ravne trake (br. 2, 3 i 5). Samo na steli M. Pithe, koja je i najmlađa, krajevi arhitrava ostali su zakriveni kapitelima. Naposljetku par riječi i o uvezivanju školjke s edikulom. Školjka se na suprotnoj strani Jadrana koristi kao pozadina za prikazivanje jednoga do triju portreta, ali dominira prikaz para pokojnika. Ta je praksa usporediva s onom u Dalmaciji. Školjka je unutar zabata gotovo uvijek postavljena tako da je zatkom (srcem) okrenuta gore, pa se rebra školjke šire od vrha prema dolje. Na taj način zadak se nalazi iznad glava pokojnika i ispunjava prostor točno ispod vrha zabata (moglo bi se reći da takvim položajem podsjeća na dvije niše sa zajedničkom visećom konzolom). U pravilu je riječ o školjci poznatoj kao Jakovljeva (Jakobska) kapica (Pecten jacobaeus), koju je relativno lako razlikovati od drugih vrsta školjkaša. 46
Za sve stele salonitanske skupine i stelu M. Pithe karakteristična je ista vrsta školjke, ali sa zadkom okrenutim dolje, iza leđa pokojnika, pa ga se stoga i ne vidi. 47
Rebra školjke šire se tako u obrnutom smjeru. Valja upozoriti da i salonitanske stele poznaju praksu s druge obale Jadrana, ali samo kada je riječ o individualnoj prezentaciji. Dokazuje to fragment stele s figurom vojnika postavljenom unutar polukružnoga završetka u koji je kao pozadina integrirana školjka sa zatkom okrenutim gore.48
Na tom su primjerku polukruž- ni završetak i školjka uvezani na tipično sjevernoitalski na- čin i to možda po prototipu iz arhitekture! Tradicija takve uporabe i orijentacije školjke nastavit će se povremeno i u kasnijim stoljećima, kako na primjercima salonitanske produkcije, tako i u neposrednoj okolici.49
Iz svega navedenog razvidno je kako su salonitanske radionice ne samo poznavale nego i prihvatile italska rje- šenja na području individualne prezentacije, ali su razvile vlastiti i prepoznatljivi stil u funkciji skupne prezentacije. Drugim riječima, iako na prvi pogled enormno sliče sjevernoitalskim primjercima (posebice onima iz Akvileje i Altina) i očito su grana istoga razvojnog stabla, salonitanske arhitektonski koncipirane stele s prekinutim zabatom i školjkom - a s njima i stela M. Pithe - drukčije su izvedbe i tipizacije.
4. Datacija
Osim tipološke pripadnosti o kojoj je netom bilo rije- či, svi drugi parametri korisni za precizno određenje vremena nastanka stele gotovo u cijelosti su izgubljeni. To u prvom redu vrijedi za portrete odnosno njihove modne, stilske i ikonografske karakteristike. O njima možemo govoriti tek posredstvom Martinijeva crteža (sl. 2). U analizi predočenoj u poglavlju 2 zaključeno je da je Martini vjerno prikazao izgled spomenika, ali je iznijeta i sumnja u to da je sklon rekonstrukcijskim zahvatima. Što se portreta pokojnika tiče, vjerojatno je barem malo »uljepšao« stanje središnje partije svakoga lica s nosom, obrazima i bradom. Kako bilo, autopsija preživjelih fragmenata potvrđuje da mu treba pokloniti vjeru glede reprodukcije modnih karakteristika u najširem smislu. Toga je mišljenja i N. Cambi, koji je stelu na temelju njegova crteža datirao otprilike u Tiberijevo doba. 50
Muški su portreti i današnjim stanjem sačuvanosti i prikazima u Martinijevu crtežu od male pomoći jer kratkom kosom spuštenom prema čelu upućuju tek na opće modne odrednice julijevsko-klaudijevskoga doba. Ne treba ni pomišljati da je Martini mario za motive koje su pramenovi eventualno formirali iznad čela, niti je u ono vrijeme mogao znati za njihovu važnost. Ipak, jedan se koristan podatak može izvući: kratkim i uz lubanju prileglim pramenovima muški portreti definitivno nemaju ništa zajedničko s modom Neronova doba. Potvrđuju to jasno i ženski portreti. To pak znači da je najkasniji mogući datum nastanka spomenika kasnije Klaudijevo doba. Ženski su portreti distinktivnim stilovima češljanja daleko interesantniji. Djevojka u gornjem polju nosi frizuru po- češljanu na razdjeljak (njem. Mittelscheitelfrisur) formiranu iz dva dijela: prednjega i nešto artificijelnijega dijela i zadnjega koji je tek djelomice vidljiv. Prednji je dio kose iznad čela počešljan u umjereno zategnutim valovnicama preko sljepoočnica i postrance preko polovice ušiju, a onaj s vrha i stražnjeg dijela tjemena direktno i plitko prema potiljku. Takvo oblikovanje upućuje da je kosa otraga zamišljena s punđom (čvorom) ili manjom pletenicom. Vjerojatno je riječ o čvoru, no to se ipak ne može sa sigurnošću tvrditi.51Podrobniju analizu prednjeg dijela onemogućuje pak činjenica da joj izvedbu poznajemo tek s crteža. Mlađa žena u donjem polju nosi u osnovi sličan tip frizure, ali su valovnice koje se spuštaju preko polovice ušiju nešto masivnije i opuštenije, a u naravi su možda zamišljene i ondulirane, dok se iza ušiju spuštaju dugač- ke pletenice. Ono što je Martini prikazao kao pletenice (detalj identično donosi i drugi crtež) zapravo su dugački uvojci, gotovo sigurno spiralnoga oblikovanja, koji neke njemačke arheologe i kunsthistoričare duhovito podsje- ćaju na vadičep (Korkenzieherlocken).52Da su bili posrijedi jednostavniji vijugasti uvojci, sigurno ne bi bili prikazani kao pletenice! Već je spomenut važan detalj kako su iznad ženina lijevog ramena i danas vidljiva dva uvojka! Modeliranje kose oko ušiju i iznad njih razlog gotovo sigurno nalazi u činjenici da su pramenovi, nakon što su prešli uši, zamišljeni uvijeni prema unutra, zbog čega su se iza ušiju formirale omčaste pletenice koje su na potiljku bile spojene u čvor ili pletenicu, a iz njega su onda ispuštena po dva uvojka. Frizura tako ima oblik sličan prethodnoj, ali zbog uvojaka i znatno raskošniji karakter, što zacijelo odgovara većoj važnosti vlasnice. Frizura s kojom je prikazana djevojka u rimskoj se umjetnosti pojavljuje posredstvom helenističkih medijatora (datira još iz klasike) najkasnije u Augustovo doba, poznata je u velikom broju varijacija, a osobito ju je popularizirala Antonia Minor, kći M. Antonija i supruga Tiberijeva brata Druza Starijega.53U salonitanskoj klesarskoj baštini usporedbe nalazi na spomenicima Tiberijeva i Klaudijeva principata. Nose je npr. starija Salonitanka (matrona?) na gornjoj polovici stele iz Tiberijeva doba te oslobođenica Fuficia Prisca na znamenitoj steli Tita Fuficija iz Klaudijeva doba.54Izvedba im se međutim u pojedinostima razlikuje. Kod starije žene između dvaju dijelova frizure vidljiva je i manja pletenica koja ide uokolo tjemena, a iz Priskine se frizure spuštaju uvojci koji se nakon čišćenja spomenika puno bolje vide, po onome na lijevoj strani možda čak spiralnoga oblikovanja. Frizuru mlađe žene po opisanim pojedinostima trebalo bi očito shvatiti kao razvijeniji tip, tj. prijelazni tip iz klasicističke frizure s razdjeljkom, u frizuru s kovrčama nad ušima i čelom (Lockenfrisur) - onaj s naglašenijim valovnicama (Wellenfrisur). Takav je stil češljanja tijekom kasnijega Augustova i Tiberijeva doba ponajviše promovirala Agripina Maior, supruga Tiberijeva posinka Germanika (tzv. tip Kapitolij).55Varijantama s vijugastim uvojcima pridružile su se već u Tiberijevo doba i one sa spiralnim uvojcima, koje će se intenzivno pojavljivati od kraja Tiberijeve, odnosno za Kaliguline vladavine.56 Dodavanjem kovrča sličan će se stil češljanja nastaviti koristiti i tijekom ranijih godina Klaudijeve vladavine, a tome će pridonijeti i evociranje uspomene na Agripinu Maior.57O stupnju zakovrčanosti prednjih valovnica preko crteža je nezahvalno prosuđivati, ali nije isključeno da se na nekoliko mjesta dade uočiti njihovo loknasto oblikovanje - npr. odmah povrh ženina desnog uha (sl. 2). Sličan se detalj na sačuvanom fragmentu uočava iznad lijevoga uha (sl. 5). Teško je me- đutim sa sigurnošću kazati jesu li u pitanju zaobljeni i izlizani vrhovi valovnica ili samostalne lokne. Zamislimo li ženinu frizuru u najjednostavnijoj izvedbi, tj. onako kako je prikazuje Martini, usporedbe bi joj nalazili na nekoliko glava iz sepulkralne, ali čak i kultne sfere. Glava žene iz nekadašnje zbirke Pellegrini-Danieli, datirana u dvadesete ili tridesete godine 1. stoljeća odgovara joj u gotovo svim modnim i stilskim pojedinostima, osim u broju uvojaka.58Od usporedbi sa salonitanskim spomenicima zanimljiva je ona s nadnaravnom glavom neke božice koju se može datirati u četrdesete ili pedesete godine 1. stoljeća, inače inklinacijom i obradom lica prepoznatljivih skopasovskih karakteristika.59Ona također ima pojedinačne spiralne uvojke, početci kojih se jasno vide s obje strane stražnjeg dijela vrata. Zadnja usporedba, ali zacijelo ne i posljednja moguća, dolazi ponovno sa stele Fuficija čvrsto datirane u Klaudijevo doba.60 Riječ je o portretu Fuficije Prime, koji bi mogao biti ne samo bliska modna usporedba, nego i posredan pokazatelj stilskoga postupka primijenjenog na uništenom portretu. Ta je oslobođenica prikazana bezizražajna lica, pogleda skrenuta prema susjedi, identič- ne ili možda tek nešto malo stiliziranije kose sa spiralnim uvojcima koji se spuštaju niz vrat. Ako se donedavno i nisu tako jasno vidjeli ili se desni uvojak ni danas ne vidi jasno, onome na lijevoj strani (gledano prema spomeniku), prije loma, jasno se vidi spiralna struktura. Jedina je razlika što su uvojci bačeni na leđa i nestaju iza draperije. Ovih nekoliko primjera donijeto je s namjerom da se pokaže kako je spomenik poznat samo preko crteža vrlo teško precizno datirati i k tome dataciju potkrijepiti egzaktnom usporedbom. No nešto malo šira i time sigurnija datacija nije upitna. Iako se stela Fuficija modnim karakteristikama ženskih portreta pokazuje kao vrijedan kronološki reper, treba upozoriti da se frizura Fuficije Prime na tome spomeniku pojavljuje u društvu mnogo raskošnije frizure Titove neimenovane supruge, a na Martinijevu je crtežu njoj slična frizura žene ta koja je raskošnija ili »višega ranga«. S druge strane, po dužini, broju i smjeru uvojaka potonja je zapravo jako bliska frizuri supruge Tita Fuficija, od koje se međutim razlikuje modelacijom glavnoga dijela. Po tim i svim drugim pokazateljima dvije stele ne mogu biti kronološki znatnije udaljene. Naša stela stoga vjerojatno nije starija od kasnijega Tiberijeva doba, a mogla bi lako datirati i iz vremena kratkotrajne Kaliguline vladavine ili najkasnije prvih godina Klaudijeva principata. Čini mi se da bi to potvrđivao i prikaz dječaka u gornjemu polju. Njegova je kosa ipak nešto duža u usporedbi s kosom dvojice muškaraca, ima uočljivo središnje rastvaranje i mogla bi značiti da je dotični njegovao modu mlađe generacije. Slično modeliranje potvrđeno je na portretima T. Fuficija i njegova oslobođenika Privata, kao i jedinom preživjelom portretu mladića s druge salonitanske stele.61Ono se istina pojavljuje već tijekom Tiberijeva doba, ali mi se čini da su forma i stil dječakove frizure, onako kako su prikazani u crtežu, bliži spomenutim kreacijama. Postoji još jedan argument koji bi mogao govoriti u prilog predloženom datiranju u tridesete ili rane četrdesete godine 1. stoljeća, a taj je način ukrašavanja stupića salonitanske stele. Ako prihvatimo rekonstrukciju po kojoj su joj stupići doista nosili lisnati dekor - a nema razloga u to sumnjati - mora se konstatirati kako takva praksa nije uobičajena za salonitanske stele 1. stoljeća, ali i druge stele Dalmacije. Ona je zapravo rijetka i u kasnijim stoljećima, kada se najvjerojatnije pojavljuje po uzoru na are. Već je spomenuto da je to gotovo pravilo kod stela sjeverne Italije, osobito kod onih s dva slikovna polja. Izvedba u crtežima upućuje na pretpostavku da je najvjerojatnije bilo u pitanju lovorovo lišće. Crtež iz Lanzine objave pokazuje po četiri reda listića (sl. 1), a Martinijev dva reda između kojih vrhom izbija i treći listić (sl. 2). Jedina meni poznata salonitanska stela sa sličnim dekorom je ona Q. Fabija Pakata, vojnika XI. legije Claudia pia fidelis (sl. 12).62Pakatova stela zapravo pripada tipu obične zabatne profilirane stele, ali su joj rubni okviri uokolo profilirana obruba ispunjeni lovorovim lišćem. Listići izvedbom i shemom jako sliče na one s Martinijeva crteža. Po sredini gornjega okvira nalazi se manja rozeta, pa se nameće razmišljanje kako je inspiracija moguće bila lučna girlanda, no okomiti okviri nemaju takve rozete vjerojatno zato što su shvaćeni kao nosači. Zbog rijetkosti pojave i još prije izvedbe motiva držim kako je realno objašnjenje da su dvije stele nastale u kratkom vremenskom razdoblju, po svoj prilici u istoj salonitanskoj radionici. Onoj u crtežu R. Martinija dao bih svakako prvenstvo u kronološkom smislu.
