Filozofska istraživanja, Vol. 27 No. 2, 2007.
Izvorni znanstveni članak
Doticaj moderne kozmologije i religije: poimanje početka svemira
Tomislav Petković
Sažetak
Ujedinjenje velikih teorija fizike − teorije relativnosti, kvantne mehanike i fizike svemira i čestica − ostaje snom fizike i filozofije znanosti i na početku 21. stoljeća. Sve se one u pogledu konačnih zakona svemira (teorija svega) slažu da je početak bio, te da su konačni zakoni oni koji su već vladali u početku evolucije svemira. Početak svemira podrazumijeva njegovo stvaranje i nužno upućuje na Stvoritelja−religijskog Boga, na uspostavljanje mosta između moderne kozmologije i religije. U tome se podudaraju klasične kozmologije (Newton, Kant) s modernim kozmološkim modelima astročestične teorijske fizike, odnosno mišljenja vodećih modernih kozmologa: Einsteina, Weinberga, Penrosea, Hawkinga i drugih. Naglašavamo da su i veliki svjetski kongresi iz povijesti znanosti u 21. stoljeću (México City, 2001, i Peking, 2005) naročito reafirmirali komplementarni odnos znanosti (prirodnih sila) i religije (nadprirodnih sila) kao pravog puta za univerzalnim horizontom svijeta u 21. stoljeću. Situaciju odnosa znanosti i religije, Einstein je izvrsno opisao slikom: »Znanost bez religije je kljasta, a religija bez znanosti slijepa« (1941., u Ideas and Opinions: Science and Religion). Stvaranje svijeta u Knjizi postanka (Geneza), napose u Prvome izvještaju o stvaranju jest Božje stvaranje: Bog stvara riječju ili djelovanjem − trenutačno i u stvarnome vremenu − u fazama stvaranja što se mjere u danima. Knjigu postanka rese svi moderni početni kozmološki uvjeti i parametri: postanak, početak i kraj svemira, vrijeme i prostor, struktura i evolucija svemira, uloga i značenje života u svemiru. Ovakva teološka kozmologija, sa svim živim bićima u njoj i njihovom hijerarhijom s čovjekom kao kraljem, koliko god u znanstvenome pogledu bila jednostavnom i kratkom pričom, može biti uzorom modernim kozmološkim modelima jer svemir što ga je stvorio Bog jest svemir tvari (materije) i života. Mogli bismo reći da kozmološke modele i simulacije, kao i velike pokuse u fizici visokih energija, izvodimo da bismo dokučili kako je Bog stvarao. S druge strane, u suvremenoj fizici, pogotovo u modernoj kozmologiji, pojam Boga se često »efektivno« iskorištava u definiranju pojedinih problema ili u interpretacijama računa, što ne valja promatrati kao osiromašenje teološke ili vjerske uzvišenosti toga pojma kakvu nalazimo u Newtona, Petrića, Boškovića, Kanta ili P. Daviesa.
U članku se pregledno osvrćemo na principe i tzv. »velike uspjehe« što su nastali na mostu povezivanja suvremene kozmologije i religije: »sudjelujući« svemir i princip antropičnosti, te izazovni teorijski proboji u kozmologiji naših dana u sektoru M–teorije (teorija struna) koji govore i o suparničkim scenarijima stanja svemira prije−velikog praska. Upitat ćemo se da li suvremena upućenost fizike i religije proizlazi možda iz karakteristične »eksperimentalne nemoći« moderne kozmologije koja trpi teški tehnički problem: iznalaženje golemih energija za eksperimentalna opažanja čestica kakve fizika Big Banga zahtijeva? To su, primjerice, energije oko 1019 GeV (oko 1032 K) koje odgovaraju trenu od 10−43 sekunde nakon Velikog praska. U članku se, na kraju, na Kantovu tragu, promišlja jesu li suvremeni teorijski proboji što se čine u kvantoj kozmologiji (gravitaciji) na Planckovoj skali relevantni i za Kantovu kozmološku skalu − onu do koje se dolazi jednostavnim proširenjem kategorija do neuvjetovanog, što sintezu odvodi do stupnja što nadilazi svako moguće iskustvo.
Ključne riječi
kozmologija i religija; teorija svega; Bog Stvoritelj; postanak; veliki prasak; Planckova skala; evolucija svemira; Higgsova čestica; scenariji prije−velikog praska; sudjelujući svemir; princip antropičnosti; konačni zakoni
Hrčak ID:
16986
URI
Datum izdavanja:
21.9.2007.
Posjeta: 6.080 *